Nadbiskupova homilija na misi u kapeli Sjemeništa
Svećenik je svjedok Božje prisutnosti u svijetu
1. Draga braćo svećenici i redovnici. Vazmeno vrijeme, koje nas vodi prema svetkovini Duhova, ove godine usmjerava nas i prema zaključenju Svećeničke godine koja će završiti na svetkovinu Srca Isusova, 11. lipnja 2010. U tom vidu htio bih reći nekoliko riječi o nama, našoj službi koju smo svetim Redom primili, posebice o našem odnosu prema Velikom Svećeniku, Isusu Kristu.
Zašto je Papa proglasio Svećeničku godinu? Zašto je to učinio nakon Pavlove godine i posvetio je Arškom župniku, koji na prvi pogled nije učinio ništa izvanredna? Znakovito je što se lik ovog skromnog župnika našao uz bok velikog apostola naroda, svetoga Pavla. Naime, nakon izvanrednog vjerovjesnika koji je poduzimao brojna misijska putovanja radi širenja evanđelja, ova nas Svećenička godina usmjerava na siromašnog seljaka i poniznog župnika, koji je svoju službu vršio u jednom malom mjestu. Doista, životi ove dvojice svetaca umnogome se razlikuju. Jedan je putovao iz jednoga kraja u drugi kako bi navijestio evanđelje. Drugi je primao tisuće vjernika u svojoj župi iz koje se nikada nije udaljavao. Postoji međutim nešto temeljno što ih povezuje: to je njihovo potpuno poistovjećivanje s vlastitom službom, njihovo zajedništvo s Kristom zbog čega Pavao piše: “S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2, 19b-20a). A sveti je Ivan Marija Vianney volio ponavljati: “Kad bismo imali vjere,
vidjeli bismo Boga skrivena u svećeniku poput svjetla iza stakla ili poput vina pomiješana u vodi”.
Svećeničkom godinom htjelo se postići da prezbiteri sve više teže k duhovnom savršenstvu o kojem ovisi djelotvo-rnost njegove službe; htjelo se pomoći svećenicima i Božjem narodu da im poraste svijest o milosnom daru kojeg zaređena služba predstavlja za onoga koji ju je primio, kao i za cijelu Crkvu i svijet u kojem svećenik predstavlja i uprisutnjuje Krista Gospodina bez kojega bi svijet bio izgubljen.
2. Svećenik djeluje in persona Christi Capitis. No, on nije predstavnik nekoga tko je odsutan, već u samoj osobi uprisutnjuje Krista Uskrsnuloga. O ‘hermeneutici svećeničkog kontinui-teta’ i ‘zastupanja Krista’ govori opširno dekret Presbyterorum ordinis (usp. br. 2, 12 i 13) kada tumači ‘narav i trostruku svećeničku službu’ poučavanja, posvećivanja i upravljanja. A to su zapravo tri čina samog Krista koji i danas u Crkvi poučava, posvećuje i vodi. Svećenik, naime, koji ‘poučava’ ne predlaže nikada samoga sebe, vlastitu misao i vlastiti nauk, već, poput Krista otkriva ljudima Očevo lice i ‘Put’ koji vodi Njemu. Sveti Augustin, obraćajući se pastirima Crkve kaže: “A mi, što smo mi? Poslužitelji (Krista), njegove sluge; jer ono što dijelimo vama nije nešto naše, već izvlačimo iz njegove ostave. I mi živimo od toga, jer smo sluge kao i vi” (Govor 229/E, 4). Na jednom drugom mjestu piše on svojim vjernicima kako ga ‘plaši ono što je on za njih (biskup i pastir), ali ga raduje ono što je s njima (kršćanin i vjernik).
U kršćanskom propovijedanju ne naviještaju se samo “riječi”, već Riječ. Prezbiter se ne smije smatrati ‘gospodarom’, već slugom riječi. On nije riječ, već ‘glas’ Riječi kako lijepo piše za Ivana Krstitelja: ‘Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!’ (Mk 1, 3). Biti ‘glas’ Riječi nije za svećenika čisto funkcionalna stvar. Naprotiv, predstavlja ono ‘izgubiti se’ u Kristu, sudjelovati u njegovoj smrti i uskrsnuću cijelim svojim bićem: umom, slobodom, voljom i prinosom vlastitoga tijela, kao žrtve žive (usp. Rim 12, 1-2). Samo takvo sudjelovanje u Kristovoj žrtvi (chènosi) čini njegov navještaj vjerodostojnim! A to je put koji mora prijeći s Kristom kako bi s njime mogao reći Ocu neka se ostvaruje ‘ono što hoćeš ti, a ne što ja hoću’ (Mk 14, 36). Navještaj, dakle, podrazumijeva uvijek žrtvu samoga sebe, eda bi bio vjerodostojan i učinkovit. Kao alter Christus svećenik je cio u službi ljudima kao poslužitelj njihova spasenja, sreće i istinskog oslobođenja. To je nezaobilazan zahtjev svakog navještaja.
3. Braćo svećenici. Gospodin nam je povjerio veliku zadaću: biti navjestitelji njegove istine koja spašava; biti njegov glas u svijetu koji ‘bježi od Boga’ i govoriti i svjedočiti o onomu što koristi istinskom dobru duša i istinskom putu vjere (usp. 1 Kor 6,12). Sveti Ivan Maria Vianney bio je čovjek velike mudrosti. Junački se znao oduprijeti kulturnim i društvenim pritiscima svoga doba kako bi mogao duše Bogu privodit. Jednostavnost, vjernost i neposred-nost bile su osobine njegova propovijedanja. Narod je u njemu uočio ono što bi se uvijek moralo prepoznavati kod svakog svećenika, a to je glas Dobrog Pastira. On se često je ponavljao sa suzama u očima, ‘kako je strašno biti svećenik!’ I dodavao ‘koliko samo treba žaliti svećenika kada slavi misu rutinski’, te ‘kako je nesretan svećenik bez duhovnog života!’ ‘Kad bi svećenik shvatio koliko je velik, umro bi; ne od straha, nego od ljubavi. Jer, svećeništvo je ljubav Isusova srca’. Ova Ivanova kratka rečenica ušla je u Katekizam Katoličke Crkve (br. 1589) kako bi se njome potkrijepilo veličinu svetoga Reda.
Neka nas ova Svećenička godina, dragi prijatelji, dovede do toga da se potpuno poistovjetimo s raspetim i uskrsnulim Kristom; da, po uzoru na svetog Ivana Krstitelja, budemo spremni “smanjivati se” kako bi On rastao; te, nasljedujući primjer Arškog župnika, budemo stalno i duboko svjesni odgovornosti svoje službe, koja je znak i prisutnost Božjega beskrajnog milosrđa. Neka nam u tomu pomogne naša Majka Crkve i Majka svećenika. I neka nas prati svojim zagovorom kod svoga Sina, Velikog i jedinog Svećenika, Isusa Krista. Amen.