O temi „Brak – zajednica za dvoje, komplikacija za troje“ na prvom Danu katehetike kojeg su organizirali studenti Teološko-katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru u petak 25. svibnja održano je pet predavanja o braku iz perspektive teologije, kanonskog prava, filozofije, sociologije i etnologije. Na susretu u Studentskom klubu Božo Lerotić u Zadru održanom u sklopu studentskih projekata koje financira Studentski zbor zadarskog sveučilišta, održana su izlaganja: Pokusni brak-etnološki mit ili stvarnost?, doc. dr. Danijela Birt; Brak u suvremenom društvu: sociološki pogled, mr. Nensi Segarić; Sklerokardija u braku, doc. dr. Arkadiusz Krasicki; Razlozi ništavnosti ženidbe u Kanonskom zakonodavstvu, doc. dr. Klara Ćavar i Filozofski aspekt braka, doc. dr. Marko Vučetić. Odabir teme braka je zbog održavanja Trećeg nacionalnog susreta obitelji u Solinu te Godine očinstva i majčinstva u Zadarskoj nadbiskupiji.
„Brak i obitelj postaju krhkiji, ali su i dalje jako važni. Manje se stupa u brak i kasnije“ rekla je mr. Segarić. Navela je statističke podatke koji potvrđuju kako stigma o razvodu slabi. Npr. u Velikoj Britaniji do 1857. g. razvod je trebao odobrenje parlamenta. U Hrvatskoj je 1950. g. bilo 37 995 sklopljenih brakova, a razvedenih 3 137. God. 2014. sklopljen je 19501 brak, a razvedenih je 6570 brakova. Pomaknula se i prosječna starost u sklapanju prvog braka. Kod žena je 1970. g. bila 21,6 godina, kod muškaraca 25,5, a 2014. g. kod žena 28,1, a kod muškaraca 30,9 godina. Prosječna starost majke pri prvom porodu 1960. g. bila je 23,5 godina, a 2014. g. 28,4 godine. Segarić je navela da su alternative braku porast samohranih kućanstava, ponovno sklopljen brak, rekonstruirana obitelj (jedan partner ima dijete iz prijašnjeg braka), odsutni očevi uslijed ekonomske nesigurnosti i ratova, odlazak na rad u inozemstvo.
Prije je brak bio samorazumljiv, no više nije tako. Žene i muškarci žele zadovoljiti svoje profesionalne potrebe i sve postaje predmet pregovora: ljubav, intimni odnosi, novac, djeca. Javlja se društvo rizika, svakodnevni život se oslobađa tradicija i običaja, postoji sloboda u slijeđenju vlastitih ciljeva. U prošlosti je brak bio više ekonomska zajednica, postojala je proširena obitelj i mreža podrške u tradicionalnim društvima. Tijekom industrijalizacije nastaje nukleusna obitelj kad ljudi odlaze iz ruralnih područja u urbane sredine. Segarić je govorila i o ulogama u braku, muškarac ima ulogu hranitelja, a žena da pruža emocionalnu podršku. Istaknula je da je spolna bitka središnja bitka našeg vremena. Upozorila je na nedostatak komunikacije u braku i nepripremljenost na ono što zaručnike u braku čeka. Definirala je brak kao kulturnu pojavu kojom se ustanovljuje trajna veza između partnera a zakonitost veze se prenosi na potomstvo. U različitim kulturama postoje razni oblici braka.
Dr. Birt je rekla kako je do sredine 20. st. prisutan tradicijski način sklapanja braka. To je otmica: prava, koja ide na javno sramoćenje i kupnju djevojke, dogovorena, kad se nije dobilo odobrenje roditelja i oni koji nisu mogli priuštiti troškove svadbe te prividna. Postoji i nevjenčani i pokusni brak, koji ima specifičnu funkciju: ispitivanje sposobnosti rađanja djevojke, njenih radnih sposobnosti i međusobnog slaganja partnera. Birt je istaknula da je u tradicijskoj kulturi sve bilo jako praktično, ljudi su praktično objašnjavali svijet. Pokusni brak je privremen, nema ozakonjen odnos, nakon godinu dana partneri odlučuju hoće li se vjenčati. Bio je prisutan dugo godina.
Pojam sklerokardija dr. Krasicki protumačio je kao skleroza, a znači zaboravljanje, nestajanje, stvrdnuto srce. Bog je imao koncept braka, ali mi smo ga zaboravili, nastaje okorjelost srca, rekao je Krasicki. Temeljni tekst o ženidbi je u Markovom evanđelju (Mk 10, 1-12), kad farizeji ujedno pitaju Isusa je li mužu dopušteno otpustiti ženu. U tom je ulomku i osvrt na Ponovljeni zakon (Pnz 24,1-3) kad je Mojsije dopustio otpustiti ženu ukoliko učini preljub. Evanđelist Matej kaže da razlog rastave može biti bludništvo. „Kada se dopušta otpuštanje žene, to je zbog ljudskih slabosti, ali to udaljuje od Božjeg plana bračnog života. Isus otklanja mogućnost rastave. Isus vraća na prvu misao, kako je bilo s brakom od početka. U Svetom Pismu postoji plan kako je Bog zacrtao muškarca i ženu. Odnos Boga prema čovjeku je isti odnos kao muža prema ženi. Ženidba je jedna, nerazrješiva i ne prestaje ukoliko je valjano sklopljena. Brak je otajstvo, a otajstvo na grčkom znači plan bitke. Brak je svakodnevno umiranje sebi poradi druge osobe“ rekao je dr. Krasicki.
Dr. Ćavar je govorila o ženidbi u kanonskom pravu i razlozima ništavosti ženidbe. Prema crkvenom kanonskom pravu, ženidba je zajednica između jednog muškarca i jedne žene. „Da bi se krenulo s idejom ništavosti ženidbe, treba znati što spada na narav ženidbe, kako je vidi Crkva. Crkva počinje od Knjige Postanka, ‘U početku stvori Bog muško i žensko’. Pravnike zanima što Crkva pravno kaže o ženidbi; kaže da je ženidba, pravno, bilateralni ugovor između jednog muškarca i jedne žene. Pravnici ne kreću od ideje žendibe iz Knjige Postanka ni od ideje ženidbe sv. Pavla, da je ona slika Krista i Crkve“ rekla je Ćavar.
Kad je sklapaju dvije krštene osobe, ženidba je sakrament i to joj daje posebnu čvrstoću odnosno nerazrješivost. Jednom valjano sklopljena ženidba u Crkvi je nerazrješiva. Ženidba nastaje privolom kod sklapanja ugovora, voljnim pristankom muškarca i žene. „Pravnici kažu, da biste se na nešto mogli odlučiti, morate znati na što se odlučujete. Morate znati što je ženidba, što se od vas očekuje, koja je vaša zadaća, uloga kao ženidbenog druga. Morate prvo razumom spoznati što je ženidba a onda voljom htjeti to što ste razumom spoznali. Trebaju biti sukladni razum i volja“ rekla je Ćavar. Npr. otmica je jedan od razloga zašto je ženidba nevaljana, jer se privola mora izreći svojevoljno, u slobodi. „U Crkvi se ne govori o rastavi, nego se proglašava da ženidba nikad i nije bila sklopljena valjano, npr. zbog nedostatka u privoli“ istaknula je Ćavar.
U ženidbenom kanonskom pravu postoje tri veća razloga zašto ženidba može biti ništava. Ako osoba ima neku zapreku, ima ih dvanaest u kanonskom pravu. Drugi razlog je kanonski oblik, znači sklapanje ženidbe u određenom pravnom obliku. Katolici su dužni sklopiti ženidbu po obredu koji je odredila Crkva. Treće, ženidba mora biti voljni čin na koji se slobodno pristaje. Najveći broj ništavih ženidbi je iz nevaljane privole, rekla je Ćavar. Prema kanonu 1095, ženidbu nisu sposobne sklopiti osobe poremećenog psihičkog stanja koji nemaju uporabu razuma, zatim oni koji nemaju dovoljnu kritičku sposobnost i dobru procjenu bitnih ženidbenih prava i dužnosti, što je jedan od najvećih razloga ništavosti ženiddbe. To su osobe koje nisu emocionalno zrele i to je najčešći razlog proglašenja ništavosti ženidbe, rekla je Ćavar.
„Afektivna nezrelost znači egocentrizam, narcisoidnost. Tu ne spada psihička bolest. Treba procijeniti što je bračni život, što se od mene očekuje. Potrebna je zrelost kojom se može prihvatiti druga osoba i zrelost za zajednički život koji je usmjeren dobru ženidbenih drugova, rađanju i odgajanju potomstva. Netko tko je narcisoidan ne može živjeti dobro ženidbenog druga jer to znači i dobro druge osobe. Bitna je ljubav. Kada nekog volite, spremni ste se žrtvovati, a zato morate biti emocionalno zreli“ istaknula je Ćavar. Naglasila je da je za ništavost braka na crkvenom sudu potrebno utvrditi da je taj razlog postojao prije i u trenutku sklapanja ženidbe, npr. zabluda, zlonamjerna prevara ako osoba sklapa brak, a unaprijed zna da ne može imati potomstvo i to prešuti zaručniku, misleći da partner onda neće pristati na ženidbu.
„Ne možete razriješiti ženidbu ako je brak bio u redu 5, 7, 10 godina, ako su osobe dale valjanu privolu, bile zrele, a jedna osoba se propila tijekom braka. Ne gledamo što se događalo tijekom bračnog života, nego ono što se neposredno događalo nakon sklapanja ženidbe i u prvim mjesecima braka; može se raditi i o prvim godinama braka, ako je to bilo stalno. To je za pravnike presudno jer proglašavate da ta ženidba nikad nije bila valjano sklopljena“ istaknula je Ćavar.
Ženidba može biti ništava ako osoba nije sposobna preuzeti na sebe bračni život. „U to ulaze homoseksualne osobe. Neke osobe bi se željele osloboditi tog stanja i pokušaju to riješiti brakom. Neki mogu prakticirati odnos sa ženom i muškarcem, a neki ne mogu i ne mogu na sebe preuzeti obveze bračnog života. Drugi primjer je šizofrenija, neuroze, bitan je psihički i psihološki moment. Postoji i isključenje. Brak pretpostavlja vjernost u braku. Osoba želi sklopiti ženidbu, ali se ne želi obvezati na vjernost u braku, nego sebi pridrži pravo da će imati brak i veze izvan braka. Takva ženidba je ništava jer to znači isključenje dobra bračnog dobra i isključenje vjernosti“ rekla je Ćavar. Druga stvar je isključenje potomstva, ako osobe ne žele djecu.
Kanon 1101 tretira simulaciju, to je kada osoba ne želi nerazrješivu ženidbu. Pridrži sebi pravo da će napustiti brak ako se osoba u braku ne promijeni i ne ponaša onako kako ona misli da treba. To je isto nevaljana ženidba. „Sve se mora dokazati i mora se vidjeti u kakvim okolnostima je sklopljena ženidba. Cijela situacija je bitna za odluku je li ženidba valjano sklopljena. Crkva jako inzistira da za brak morate donijeti slobodnu privolu. To je sveto, nema prisile na brak, mora biti potpuna sloboda“ istaknula je dr. Ćavar.
Dr. Vučetić je rekao da je brak zajednica koja znači izvlaštenje naše intime. Ulaskom u bračni život nekome predajemo svoju intimu, ono što inače skrivamo od tuđeg pogleda prepuštamo drugom biću. Govorio je o braku u kontekstu suprotstavljenosti esencijalizma i egzistencijalizma. „Bračni život ovisi o tome prihvaćate li esencijalistički model ili egzistencijalistički. Esencijalizam znači da je bit unaprijed dana. Kršćanstvo počiva na esencijalizmu. U kršćanstvu su unaprijed zadane forme koje postaju vaše norme. Za brak je bitno da se borite, da imate međusobno uvažavanje, ljubav, privolu. U egzistencijalističkom modelu ne znamo što će biti bitno za brak. Ne znamo kako će brak izgledati jer se u procesu borbe za društveno priznanje zajednice stvara norma te zajednice, kako bi ona trebala izgledati“ rekao je Vučetić.
„U demokratskom okruženju egzistencijalistički pristup putem određenih demokratskih mehanizama, npr. referenduma, pokušava stvoriti određene norme. Paradoks je kad zagovornici esencijalizma žele putem demokratskih modela stvoriti egzistencijalističku normu koja će opet biti srušena nekim novim demokratskim modelom. Kad esencijalizam uđe u područje egzistencijalizma, on prestaje biti esencijalizam i postaje egzistencijalizam“ rekao je Vučetić.
Istaknuo je da kršćanski i laicistički pogled na brak nisu pomirljivi, različiti su. Njihova crta razdijelnica odvija se na razini križa i na razini grijeha. „Laički model ne priznaje križ zato što ne priznaje grijeh. Kršćanski model priznaje križ i Spasitelja. U odnosu što je brak u kršćanstvu a što u laičkom vidu, može posredovati filozofija“ rekao je Vučetić te pojasnio više filozofijskih aspekata braka: prema Kierkegaardu, Sartreu, Camusu i Nietzscheu. U filozofijskom aspektu pogleda na brak nikad nije jedan aspekt „jer brak ne nastaje kao zadanost ili kao dio društvenog i socijalnog pritiska. Nego nastaje kao proces sazrijevanja, psihološkog i emocionalnog“ rekao je Vučetić.
Prema Kierkegaardu, da biste došli do braka morate proći kroz neke stadije. Prvi stadij je najbliži zadovoljenju instinkta. „To je zadovoljenje potreba, to je estetski stadij. Drugoga se promatra kao instrument zadovoljenja potreba svojih neograničenih osjetila. Takav čovjek nije sposoban za brak jer nije sposoban za prihvaćanje onog drugog. Kierkegaard kaže da u brak možemo ući kad shvatimo da nam je razina potrebe i potrage za osjetilnim užitkom došla na razinu pčaja. Kad shvatite da će vas ono što neprestano radite dovesti do samouništenja. Ako se neprestano hranite, doći ćete do debljine, ako stalno pijete, do pijanstva“ rekao je Vučetić. Čovjek shvaća da ga ono što može stvoriti privremenu ugodu u osjetilnom životu ne može trajno odvesti u budućnost. Jer uvijek nakon vrhunca ugode osjetila dolazi do drastičnog pada i tu je ugodu potrebno ponavljati.
„Kad čovjek prolazi kroz takve procese, dugotrajno ne može uživati u nečem jer osjetilo svladava čovjeka. To dovodi do očaja. Nasuprot tom stanju potrebe da čovjek bude izviđač vlastitih osjetila i ugoda, nalazi se u situaciji da pokušava definirati nešto drugačije. U estetskom stadiju ima odgovornost prema sebi, odnosno odgovornosti nema. Sad razvija nešto što je drugačije, razvija stanje odgovornosti prema drugome. Možete biti odgovorni prema drugome na dva načina. Jedno je patološko, a drugo konstruktivno – da se oženite“ rekao je Vučetić. Ukoliko nije konstruktivna i ukoliko ne može imati mogućnost razvijati budućnost, radi se o patologiji bračne zajednice i naziva se metafizikom zla, upozorio je predavač.
„Brak može biti prostor vaših želja ali i metafizike zla koja taj zajednički život uništava. Zajednički život može održavati na životu odgovornost prema drugome, briga prema drugome. Ukoliko se radi o konstruktivnom obliku gdje čovjek razvija svoju ljudskost, to je filozofijsko antropološki poželjna razina bračnog života“ rekao je Vučetić, istaknuvši da iz braka nastaje nešto novo. Stanje tjeskobe motivira na život, na djelovanje, da ta zajednica opstane.
U Sartrovskom smislu brak je zajednica ljudi koji se promatraju kao konfliktna bića za sebe koja žele biti bića u sebi. Kod Sartra postoji biće za sebe i biće u sebi. Ako je puno bitka, odnosno realiteta da ne može primiti neki drugi realitet, onda biće za sebe mora nositi i oblik ništavila. To obilježava cijelo ljudsko postojanje. „Takav aspekt braka rezultira da brakovi nisu dugotrajni. Jer kad čovjek želi poraziti drugoga, on želi to da drugoga posjeduje kao slobodu i kao stvar. U tom smislu, u sljedećem trenutku će ga otpustiti. Jer slobodu ne možete posjedovati kao stvar. Sartrovska dimenzija braka pojašnjava zašto trećina brakova završava odvajanjem bića za sebe koje je bilo biće u sebi. Na taj način sloboda nije mogla doći u ekstazu. Ta sloboda je trajala na razini estetskog stadija. Ne možete neprestano s nekim biti u konfliktu i ne možete neprestano nekoga posjedovati kao stvar i kao slobodu“ upozorio je Vučetić.
Kod Camusa je sve u dubokom stanju apsurda. Ako želite u egzistencijalističkom modelu s nekim živjeti, to možete živjeti kao čin pobune. Jer svijet s vama želi gospodariti, a vi se možete buniti zbog pritiska koji svijet prema vama stvara, rekao je Vučetić. Prema Camusu, brak je povlašteno stanje zajedničke pobune protiv svijeta u kojem čovjek pokušava osmisliti jedan sentiment u apsurdnosti svijeta.
Prema Nietzscheu, brak nastaje kao utjeha slabim bićima. U bračni život ulazi čovjek koji nije u stanju sebe ostvariti iz vlastitih potencijala, nego treba nekog drugog da bi s njim živio, da bi mu se povjerio, da mu djelovao kao besplatni terapeut. U Nietzscheovom modelu čovjek je pozvan na egoizam, pozvan je da nadvlada sve ljudsko i postane nadčovjek, a brak drži ljude na okupu.
„U postodmerni postoji puno fragmenata, ne mogu se pomiriti. Odaberite jedan fragment kojem pripadate i taj fragment ozbiljite. Ako ozbiljite fragment kršćanskog braka i esencijalizma, imate poznate norme u životu. Ako prihvatite model egzistencijalizma, to su svi ti drugi. Nemate poznate modele, ali neprestano iznad svih tih odnosa lebdi stvarnost apsurda, nihilizma, egoizma, legalizma. A to je svijet u kojem živimo“ zaključio je dr. Vučetić.
Ines Grbić
