S Marijom u služenju ljudima, obiteljskom molitvom i zajedništvom
(Dj 1, 12-14; Lk 1, 39-47)
1. Za koji dan, u četvrtak ovog tjedna, proslavit ćemo blagdan Isusovoga Uzašašća koje se zbilo na jednoj gori u Galileji. Isto tako na jednoj uzvisici, na Golgoti, pred samu smrt čuo se Isusov glas njegovom voljenom učeniku: „Ivane, evo ti majke“. Zbog toga je Marija i nakon uznesenja na nebo ostala u Crkvi uz svoje vjernike. I postala srcem Crkve, a s neba nastavila svoju majčinsku brigu i skrb za vjerne štovatelje na zemlji koji se oko nje okupljaju, s pouzdanjem joj se mole i ustrajno časte. Crkva je, dakle, prisutna u njezinome srcu, kao što je Marija nazočna u pobožnosti svojih vjernika koji je časte i vole. Odmah na prvim stranicama Biblije, ona je zasjala kao obećana zora palom čovječanstvu.
Marija je prisutna ne samo na stranicama svetih knjiga, već i u srcu Božjeg naroda. Jer, kršćani ne mogu živjeti bez majke. Dovoljno je proći našim svetištima i osluhnuti molitve i uzdahe našeg čovjeka, da se osjeti prisnost s onom koja je utjeha, zagovornica i majka: „Gospe moja od sedam žalosti, čuvaj mene u mojoj mladosti. Volila bih da me zemlja pospe, nego Tebe uvriditi, Gospe. Gospe moja, sve u ruke tvoje: dušu tilo predajem ti svoje“.
U tom vidu Marija je kroz stoljeća bdjela nad Isusovom zajednicom. A pod njezinom zaštitom kršćani su se borili protiv brojnih zavođenja i krivih učenja. Crkva Isusovih učenika započela je svoj ovozemni hod s Marijom na Duhove u dvorani Posljednje večere. S njome će završiti i svoj hodočasnički put prema eshatonu, jer Marija ga prati svojom blizinom, naklonošću i brigom.
2. Da, Marija je uz Isusa u središtu Crkve. „Tamo je ona što svima je Mati“, pjeva joj naš pjesnik Domjanić. Nju se upravo najviše doživljava kao mati koja njeguje, pazi i štiti. Otuda i oni silni naslovu u lauretanskim litanijama: Majko dobrog savjeta, Djevice vjerna i milostivna, vrata nebeska, pomoćnice kršćana, zdravlje bolesnih i utočište grješnika. Večerašnji odlomak iz evanđelja prikazuje Mariju kako radosno hiti svojoj rođakinji Elizabeti da bi joj služila u danima poroda. Naime, čim je doznala da je njezina rođakinja u blagoslovljenom stanju, Marija je odlučila poći u pohode starici Elizabeti i biti joj blizu tih dana. Ljubav ju je nagnala na daleki put u Gorje kako bi joj bila pri ruci. A pri samom susretu, čuli smo, Elizabeta zahvaljuje Bogu i veliča Mariju da je blagoslovljena.
U kontekstu ovog biblijskoga izvješća, a u godini kad se pripremamo na treći susret hrvatskih katoličkih obitelji u rujnu u Solinu, pitamo se koliko su današnje obitelji ispunjene spremnošću zajedništva i služenja?! Jesu li prožete molitvenom duhovnošću kako bi bile kadre odoljeti nemilosrdnom nasrtaju materijalizma, ateizma, potrošačke groznice i hedonizma?! Ima li po našim župama pobožnih Elizabeta koje su spremne skrovito, zauzeto i predano veličati Mariju riječima molitve: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje Isus?“ Ima li u ovom mjestu i diljem Nadbiskupije pobožnih i odanih žena koje su poput Marije spremne služiti, pomagati, pa tako vršiti volju Božju, kako u svojoj kući, tako i u susjedstvu i na radnom mjestu? Ima li još žena i ljudi koji „služenje drugima“ smatraju svetim poslom i zadatkom? Ili pak, zavedeni izopačenim ideologijama i lažnom emancipacijom smatraju kako služenje ponižava čovjeka!
3. Ovo mi se čini važnim i potrebnim naglasiti u kontekstu evanđeoskog izvješća o Marijinom služenju rođakinje Elizabete. Siguran, braćo i sestre, da ćete se složiti kako riječ „služenje“ iščezava iz našeg vokabulara. I što je još gore: ima sve više ljudi koji služenje smatraju nedostojnim „oslobođenoga čovjeka“ i „emancipirane žene“. Moramo kao vjernici biti svjesni opasnosti da će naše kršćanstvo bez znakova zajedništva i ljubavi, te bez jasnih dokaza služenja u Marijinom duhu, sličiti „zavaravanju sebe i drugih“. Jer, po čemu će nas prepoznati naš Učitelj Isus Krist kad dođe suditi svijetu?! Pa, sam je dao prepoznatljive znakove temeljem kojih će nas pozvati k sebi u svoje kraljevstvo: „Bio sam gladan i nahranili ste me, žedan i napojili ste me. Bio sam umoran i poslužili ste me..“
Marija nas u svojim svetištima uči kako pomagati potrebnima. Majka Božja i naša majka, koju ovdje častimo kao „Gospu od Zečeva“, predstavlja se kao model i uzor na tom putu. Nju je Pavao VI. opisao kao „djevicu koja moli, služi, žrtvuje se i prinosi“. Naši su je očevi nazivali svojom odvjetnicom i zagovornicom. Jer, branila nas je od bijesnih dušmana i čuvala od kužnih bolesti. Njoj, koja majčinski osjeća dramu borbe dobra i zla, svjetla i tame, poznata su sva naša stradanja. Ona je „početak boljeg svijeta“ (mundi melioris origo) kako stoji uklesano na Trškom Vrhu. S njom i njezinim Sinom, Isusom Kristom, želimo graditi svoju sadašnjost i budućnost.
4. Okupljeni ovdje, na ovom našem starom hrvatskom tlu, obećavamo Njoj i njezinome Sinu da nećemo živjeti kao pogani, koji Boga ne poznaju i život ne poštuju! Želimo ovdje, kao i naši očevi prije 40 godina u Branimirovoj godini, potvrditi svoj krsni savez s Bogom i obnoviti pradjedovski zavjet vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj Crkvi! Želimo njegovati zajedništvo protkano služenjem, koje nalazimo u obitelji, jer je ono obilježeno zajedništvom stola. Obiteljski stol, naime, mjesto je gdje sustolnici jedni s drugima razgovaraju. Komunikacija se odvija riječima i neverbalno, a njezini članovi vode brigu jedni o drugima. Zato, obitelj ima biti glavnom brigom Crkve i društva. Isus, koji je utemeljio Crkvu, rodio se u obitelji, pa tako posvetio sve obitelji. A nije htio Crkvu kao masu, organizaciju, kao neku nadgradnju društva.
Rođenjem u obitelji želio je neka njegovi budu „zajednica braće i sestara“ (Mt 23, 8), zajednica stola i dobara, zajednica međusobne ljubavi. U tom vidu Djela Apostolska izvješćuju kako je „u mnoštvu onih, koji su prigrlili vjeru, bilo jedno srce i jedna duša“, te kako „nitko od njih nije zvao svojim ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko“ (Dj 4, 32). To su obilježja koja bi trebala resiti obitelj i svaku gradsku, županijsku i narodnu zajednicu. Ona su stoljećima bila prepoznatljivi znak našeg narodnog i kršćanskog identiteta, a sažeta su u onom geslu iz Branimirove godine u Ninu: hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom Misu slavi! Neka ono ostane prepoznatljivim znakom i naše budućnosti. Gospo od Zečeva, moli za nas. Amen!
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup
Nin, Gospa od Zečeva, 7. svibnja 2018.