Dvodnevni međunarodni znanstveni simpozij „Radost naviještanja Krista – evangelizacija u postkršćanskoj eri” završio je u petak 20. travnja u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, a organizirali su ga Teološko-katehetski odjel Sveučilišta u Zadru i Zadarska nadbiskupija. Nakon četiri izlaganja prvog dana, tog drugog dana održano je šest predavanja. Plenarno izlaganje ‘Dijalog i prihvaćanje: narodi, religije i Crkva u susretu. Izazov univerzalnog bratstva’ održao je prof. dr. Edoardo Scognamiglio iz Napulja. Dr. Josip Jozić iz Sarajeva govorio je o temi ‘S onu stranu optimizma: o nadi u post-optimističkom vremenu prema Evangelii Gaudium’. O temi ‘Evangelizatori ‘u Duhu’ Evangelii Gaudium’ izlagao je doc. dr. Richard Ravlić, ‘Kršćanska obitelj u službi evangelizacije’, doc. dr. Klara Ćavar i lic. teol. Vikica Vujica, ‘Rani odgoj i evangelizacija’, doc. dr. Diana Nenadić Bilan i lic. catech. Marijana Mohorić. Dr. Hrvoje Kalem održao je predavanje ‘Vjera kao povjerenje: doprinos evangelizacije humanizaciji naših odnosa“. Na kraju je održana i rasprava koja je dodatno razmotrila pojedine teme simpozija.
Dr. Scognamiglio je istaknuo da je zauzetost za dijalog dio poslanja Crkve i njen doprinos na putu bratstva među narodima. Upozorivši da je snaga terorizma u njegovoj nepredvidljivosti da nas straši, naglasio je da „onaj tko sebi uzima život ubijajući druge nije musliman niti pripadnik ijedne druge vjere. Teroristi su robovi njihove koncepcije svijeta. Njihova vjera nije vjera u Boga, nego u njih same. Religijski terorizam nema nikakve veze s vjerom“. Kršćanski odgovor na zlo je poticaj ‘Ljubite vaše neprijatelje’ (Mt 5,44) i ‘Na zlo odgovorite dobrim’ (Rim 12,21). „Teroristički čin ne treba nas udaljavati od dijaloga i prihvaćanja. Kršćanin ne može ne dijalogizirati jer Krist je utjelovljena riječ. Naš odgovor na zlo i terorizam je razapeti Krist“ istaknuo je dr. Scognamiglio. Govoreći o odnosu religije i nasilja, upozorio je na moguće manipulacije religije slikom o Bogu.
„Kad religija postaje nasilje znači da je pala u idolatriju i da je stvorila neku vlastitu sliku o Bogu. Tada ona više nije religija. Zadaća župa i biskupija nije samo da katehiziraju i daju nauk, nego da stvaraju radionice mira“ rekao je predavač, istaknuvši potrebu otvorenosti očiju, uma i srca. Odgovor na mogući strah od drugoga je u 18. poglavlju Knjige Postanka, gdje se opisuje kako Abraham prihvaća tri čovjeka stranca koji mu dolaze ususret. Ta tri stranca znak su Božjeg blagoslova. To je gostoprimstvo. Pobijediti nasilje možemo samo stvarajući mir, rekao je dr. Scognamiglio, istaknuvši susret svetog Franje s egipatskim sultanom. Sv. Franjo nije donio nauk, dogme, nego je donio nešto puno važnije – dar mira.
Dr. Jozić je rekao da „kršćanska nada nije očekivanje ispunjenja, možda i zato što očekivanja prođu“. Prema Evangelii Gaudium, problem današnjeg vremena je naglašeni individualizam, kriza identiteta i opadanje žara ili gorljivosti. „Ti pojmovi uključuju bezizlaznost, neotvorenost i temelje se na čistom ljudskom čekanju, a ne na nadi“ rekao je dr. Jozić, ukazavši i na apsurd u radu: „Puno je aktivizma i zauzimanja, ali to zauzimanje nije nošeno gorljivošću, nego taštinom u sebe-pokazivanju. Zato se iščekuje da se ostvari samo ono što je individualna volja, ali bez radosti evanđelja. To je onda radost taštine, a ona ide samo za projektima u kojima se vide uspjesi i rezultati. Taština ne prihvaća težinu realnosti svijeta, težinu konflikta koji može biti blagoslovan, ne podnosi kritiku i očituje se i u fizičkoj nestrpljivosti čekanja“ upozorio je dr. Jozić. Govoreći o vjerskom fundamentalizmu kao obliku nadanja koji izvanjski sliči na posvemašnje predanje Bogu, rekao je da fundamentalizam nije vjera nego bolest vjere, pokušaj stavljanja sebe na mjesto Boga i pokušaj utjecanja na tijek povijesti, kao da je povijest u ljudskim rukama. „Enciklika pokazuje eshatološki oblik nade, da ovim svijetom ne upravlja čovjek nego onaj čije kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Enciklika stavlja naglasak na izvore kršćanske nade: angažman bez egoizma, komunikacija temeljena na susretu, zajednice koje njeguju zajedništvo a ne konkurentnost, prihvaćanje proročkih glasova bez diskvalifikacije drugoga, aktivnost koja uključuje težinu križa i umor poslije posla koji ne izaziva gorčinu, nego ga slatko i radosno doživljavamo zbog urađenog posla“ poručio je dr. Jozić.
Dr. Ravlić je opisao odrednice pape Franje: evangelizacija kao misijska preobrazba Crkve i poosobljeni pastoral. Od duhovnih pretpostavki evangelizacije istaknuo je radost, Duha Svetog i Mariju. Iako koristi izraz nova evangelizacija, papa Franjo tom pojmu ne daje prednost, jer je za njega svaka autentična evangelizacija uvijek nova. Papa kaže: ‘Svaki put kad se trudimo vratiti izvoru i ponovno otkriti izvornu svježinu evanđelja, javljaju se novi putovi, kreativne metode s različitim oblicima izraza, riječi bremenite novim značenjem za današnji svijet’.
Papa Franjo evangelizaciju stavlja u kontekst redovitog pastorala koji je pastoral u preobrazbi. Zahtjeva pomak od ‘pastorala očuvanja’, oblik personalnog misijskog djelovanja od osobe do osobe. Interpersonalne odnose papa Franjo smatra glavnim nositeljima evangelizacije. Prema Franjinom poimanju evangelizatora u Duhu, to nisu stručnjaci nego svaki krštenik, neovisno o položaju u Crkvi i stupnju vjerske izobrazbe. Evangelizacija nije moguća bez djelovanja Duha Svetoga čijem se djelovanju evangelizatori trebaju otvoriti bez straha, istaknuo je dr. Ravlić.
Dr. Ćavar je govorila o obitelji kao subjektu evangelizacije i sudjelovanju obitelji u trostrukoj Kristovoj službi: proročkoj, svećeničkoj i kraljevskoj. „Treba naglasiti da je subjekt evangelizacije obitelj, ne njeni pojedini članovi, nego obitelj kao zajednica osoba. Crkva je 2000. g. postala svjesna da je obitelj subjekt evangelizacije zato što živimo u krizi odnosa. Ljudski odnosi su postali hladni pa moramo aktualizirati ulogu obitelji. Ona je bitna jer se način evangelizacije u obitelji prakticira kroz emocije, primjerom i svjedočenjem. To je puno učinkovitije nego ikoji drugi oblik evangelizacije“ naglasila je dr. Ćavar. Na tragu Drugog vatikanskog sabora, za obitelj se primjenjuje pojam kućne Crkve. „Papa Franjo ističe potrebu za izraženijim i prisutnijim obiteljskim duhom u svijetu jer su odnosi formalni, racionalni, anonimni, prepuštaju samoći i odbačenosti sve više ljudi. Zato je obiteljski duh vrlo bitan. Obitelj može ponuditi humaniju perspektivu jer predstavlja viziju ljudskog odnosa izgrađenu na savezu ljubavi, temelji se na vjernosti, suradnji i poštovanju. Papa ističe da je obiteljski duh ustav Crkve i treba biti prisutan u cijeloj Crkvi“ istaknula je dr. Ćavar. Govoreći o pastirskoj i kraljevskoj službi koja je služba služenja, predavačica je upitala gdje postoji bolji primjer služenja nego u obitelji, gdje se živi služenje iz ljubavi. „Obitelj pomaže da u svakoj osobi vidimo sliku Božju. Obitelj je aktivni subjekt u izgradnji društva, ima svoju suverenost i ne može biti tretirana kao objekt. Bori se za pravedne zakone koji promiču život, dostojanstvo i pravo svih njegovih članova“ istaknula je dr. Ćavar. Naglasivši da se prvi susret s vjerom i molitvom u obitelji ne zaboravlja, poručila je: „Ako ste iskusili vjeru u obitelji, nikakvi skandali i oluje ne mogu izbrisati iskustvo vjere i iskustvo Boga koje smo doživjeli i osjetili u krugu obitelji“.
Dr. Bilan i prof. Mohorić interdisciplinarnim pristupom razlagali su odgoj duhovnosti kod djeteta: psihološko pedagoški, antropološki i teološko katehetski pristup djetetu. Povezali su pojam evangelizacije i rane dobi. Prof. Mohorić je tumačila sintagmu ‘dječja teologija’ koja je razvijena na njemačkom govornom području. U suvremenoj teologiji počelo se govoriti o teologiji djetinjstva s procesom kanonizacije sv. Male Terezije. „Tu je crkveno učiteljstvo nanovo otkrilo duhovnost malenosti ili teologiju djetinjstva. O tome postoje spisi papa Benedikta XV. i Pija XI. I drugi papw i teolozi time su se bavili: Guardini, Balthasar, Rahner“ rekla je prof. Mohorić, istaknuvši kako „suvremena teologija potvrđuje da je rana dob potrebna evangelizacije u procesu integralnog razvoja osobnosti prema evanđeoskoj viziji i u suglasju s mogućnostima razvoja dječje duhovnosti“.
Istaknula je da smo u dosadašnjoj praksi ne bavi previše s djecom predškolske dobi jer se smatra da će oni dovoljnu i ispravnu duhovnu formaciju moći steći tek s početkom školske dobi. „Zato povezujemo procese kršćanske inicijacije s razrednom nastavom. Katehetska znanost to ne potvrđuje i kaže da treba početi puno ranije s kršćanskom formacijom djece, da je to evangelizacija u pravom smislu te riječi i da se ne odnosi samo na vrtiće, nego i na poslanje Crkve. Treba postojati odgojni savez u kojem u centru treba biti dijete, njegovo dobro. Župa i predškolska ustanova trebali bi poslužiti obitelji da ostvari to svoje poslanje“ istaknula je prof. Mohorić, podsjetivši kako papa Franjo kaže da je taj savez razoren zbog pokopanog međusobnog povjerenja.
„Zadaća Crkve je obnoviti to povjerenje i poslužiti obitelji. Danas još donekle cirkulira suradnja između obitelji i predškolskih ustanova, ali puno je manja između Crkve i obitelji te crkvenih i predškolskih ustanova ukoliko nisu katoličke. Budući da su u krizi generacijski odnosi, trebalo bi pomoći da se oni obnove unutar obitelji, između obitelji jedne familije te na široj crkvenoj i društvenoj razini“ potaknula je prof. Mohorić, istaknuvši da crkvena tradicija ima jako lijepu i bogatu praksu odgoja u ranoj dobi koja je zaboravljena. Treba je obnoviti prema suvremenim načelima jer su tu krije duhovnost malog puta na koju smo svi pozvani.
Dr. Kalem je rekao da je objekt evangelizacije sve što je ljudsko, što služi čovjeku. Ona nastoji iznutra preobraziti i učiniti novim čovječanstvo. Cilj evangelizacije je predložiti vjeru preko obnove ljudske egzistencije, dati joj kvalitetu i dubinu, ponuditi modele odnosa s Bogom, s drugima i s ambijentom u kojem se živi. „Takva evangelizacija otkriva čovjeka kao relacionalno biće i čini ga sposobnim za bratstvo i solidarnost, ne samo unutar vlastite nacionalne, etničke, kulturne ili religiozne skupine, nego na univerzalnoj razini. Stoga je među prvim doprinosima kršćanstva humanizaciji ljudskih odnosa kultura suživota i međukulturalni dijalog“ rekao je dr. Kalem, istaknuvši da kršćanstvo može ponuditi i ono evanđeosko: bezuvjetnu ljubav koju Isus naviješta i pokazuje prema svima, oprost, postupanje prema svakom s jednakim dostojanstvom i poštovanjem, pravednost koja nadilazi samu sebe, ljubav prema onima koji nas ne podnose, dijeljenje dobara sa siromašnima. „Kršćanski gledano, nije dovoljna samo kultura suživota i dijaloga, treba i nešto više. Nužni su solidarnost i suosjećajnost vidljivi u Isusovom načinu života, osobito u primjeru milosrdnog Samarijanca. Isusov mesijanski pogled u susretu s drugima ne vidi prvo njihov grijeh i pad, nego njihovu patnju, bol i muku. Taj stil ruši društveno kulturalne logike i površne običaje. To je agape logika koja je snaga kršćanstva“ istaknuo je dr. Kalem. Govorio je i o kulturi gostoljubivosti koja očituje dubinu naše ljudskosti i pokazuje se kao implicitna vjera. To je darivanje samog sebe drugome. Otvara čovjeka susretu s drugim i poziva na odgovornost za druge, što je i kriterij vjernosti Bogu. „Model i paradigma u procesu evangelizacije je Isus koji je otvoren prema svim ljudima, sposoban preobraziti život i usmjeriti ga prema dubini i oslobađajućem odnosu između Boga i čovjeka. Bog Isusa Krista ne prezire ono što je stvorio. U Isusu je poruka koja nadilazi otuđenje i egoizam čineći nas bližnjima drugim ljudima. Tako pokazuje put prema humanizaciji naših odnosa“ poručio je dr. Kalem.
Ines Grbić