»Odakle, kamo i kako plovi moj brod? Tko plovi s nama?…« samo neka od pitanja koja smo mi mladi u sebi postavljali iščitavajući retke Isusova poziva učenicima na pokret preko mora: »Prijeđimo prijeko!«. Upravo ove riječi iz evanđelja sv. Marka bile su geslo Trećeg planinarskog križnog puta mladih Zadarske nadbiskupije (3. PKP) koji se odvijao na otoku Ižu 10. i 11. ožujka okupivši oko 170 mladih. Na pitanja smo dobivali odgovor, proživljavajući upravo spomenute retke, dva dana planinareći malo izvan svakodnevice.
Križni put započeli smo sabrani u katedrali sv. Stošije slušajući ohrabrujuće riječi nadbiskupa mons. Želimira Puljića, te pokorničkim bogoslužjem kojeg je predvodio fra Bojan Rizvan. Imali smo nekoliko svećenika na raspolaganju za sv. ispovijed kako bismo što spremniji „pošli prijeko“. Uslijedila je zajednička molitva i doručak u blagovaonici sjemeništa Zmajević, nakon čega smo se zaplovili katamaranom na otok Iž, u oluju koju su proživljavali i učenici s Isusom. Njihova plovidba predstavljala je naš križni put. Uzburkani valovi i vjetrovi predstavljali su naše uzbuđenje i sve ono što smo ponijeli u našim srcima. Njihov strah predstavljao je i naš strah. Njihova radoznalost postala je i naša.
Stigavši na otok, obasuo nas je poseban osjećaj te su se misli, vjerujem, retrogradno pomicale svima nama u glavi. S križem nas je dočekao domaćin don Slavko Ivoš, župnik Maloga i Veloga Iža. Miris mora i otoka potaknuo su mnoge da počnu prebirati u glavi događaje svog života. Moleći i pjevajući, kruna prve postaje bila je sv. Misa koju je predvodio fra Jurica Galić u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Malom Ižu. »Prešli smo prijeko. Velika većina nas prvi je put na otoku Ižu. Stigli smo u nepoznato. I život nosi nepoznanice i strahove.
U svetom Pismu 365 puta se pojavljuje sintagma „Ne boj se!“. „Ne bojte se!“ za svaki dan u godini«, istaknuo je u propovijedi fra Jurica. Pjevali su i svirali članovi zbora Verbum vitae (studenti Teološko-katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru) u suradnji sa sjemeništarcima sjemeništa Zmajević i mladima iz kontinentalnih područja Lijepe naše. Toga dana bili smo jedno. Tog dana se nas 170 skupilo i imao isti cilj: osjetiti makar djelić one patnje koju je Krist nosio za sve nas da nas otkupi, da danas možemo biti slobodni. To je bila naša prava oluja.
Hodajući od Maloga prema Velom Ižu se mogao primijetiti prekrasan krajolik. Otok Iž se smjestio između Dugog otoka i otoka Ugljana ističući se brojnim posebnostima, osobito maslinicima. U Starom zavjetu, u pripovijesti o velikom potopu o maslini se govori kao o prvom drvetu izniklom iz poplave i Božjem znaku upućenom Noi da ljudski život može ponovno početi na Zemlji. Golubica s maslinovom grančicom je bila poruka oprosta i pomirenja. Simbolično, zar ne?!
Nakon izmoljenih 7 postaja križnoga puta zajedno smo večerali u školi u Velom Ižu ukusno i toplo jelo pripremljeno u sjemeništu Zmajević i u vojničkim loncima dopremljeno na otok. Župljani Veloga Iža s puno su ljubavi pripremili prostore za primanje velikog broja mladih te osigurali piće i raznovrsne kolače za sve sudionike.
Kroz malo slobodnog vremena smo odmorili noge te smo ih potom koristili u klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Također, te večeri o svom duhovnom pozivu svjedočili su sjemeništarac Ivan Martić, pripravnik na bogosloviju Tin Vidov i kandidatica za redovništvo Anđela Crnjac. Na počinak smo pošli smješteni na raznim mjestima: po obiteljima, u župnoj kući, u školi, u mjesnom odboru te u čitaonici.
U nedjeljno jutro, nakon doručka, krenuli smo u daljnju borbu s vjetrom i valovima. Kao i prethodnog dana, pri svakoj postaji župnik don Slavko je rekao značajnu stvar za pojedinu postaju. Postaje su pomno birane i uglavnom su bile uz crkve, kapelice i križeve na otoku. Mladi su čitali meditacije i molitve, kako bi se što jače mogla osjetiti Kristovu prisutnost. Tekst križnoga puta djelo je don Zdenka Dundovića, dugogodišnjeg povjerenika za pastoral mladih.
Rijeka mladih s najvišeg predjela otoka slila se potom u župnu crkvu svetih apostola Petra i Pavla u Velom Ižu na svečanu nedjelju svetu Misu koju je predvodio župnik, a na kojoj je propovijedao don Zvonimir Mikulić, sadašnji povjerenik za pastoral mladih Zadarske nadbiskupije. »Tužaljka Jeremije proroka nad Jeruzalemom zbog nevjere, ropstva i razorenja danas se u pretvara u veselje i radosnu pjesmu jer želimo biti vjerni, slobodni i izgrađeni u Kristu Isusu.
Pozvani smo biti oni koji će kao Crkva i kao vjernici pojedinci slaviti Boga i njemu se jedinome klanjati kako bismo jednom postali dionici vječnoga života u nebeskom Jeruzalemu«, kazao je don Zvonimir. U zajedništvu mladih i župljana crkvom su odzvanjale pjesme koje su svirali mladi kao i krasni župni napjevi. Još sat vremena nakon sv. Mise mladi su spontano ostali u crkvi u pjesmi i zahvljivanju Bogu.
Veselje četvrte korizmene nedjelje prenijelo iz crkve u školu gdje je bio ručak, iza kojeg se lijepo družilo i pjevalo. Potom, iako je počela lagana kiša, mladi su hrabro nastavili hod križnoga puta unutrašnjim dijelom otoka. Posebno je bila dojmljiva dionica gdje su mladi hodali u šutnji. U pozadini se nije ništa čulo osim udaranja valova i šuštanje svakojakih biljnih zajednica. Vjerujem kako se svaki od nas počeo utapati i ostajati bez zraka zbog briga, strahova, iskušenja i problema s kojima se suočavamo svakodnevno.
Zovemo Isusa kao da nije stalno kraj nas. Tražimo obrazloženja, odgovore na pitanje zašto, možda Ga okrivljujemo za loše stvari koje su nam se dogodile ili se događaju, pravdamo se s Njim, cjenkamo. Sva ta pitanja koja su iznuđena grijehom i njegovim posljedicama predstavljaju našu oluju. Međutim, Isus kao da svakome poimence govori: „Ne boj se, ja gospodarim svime, ja zapovijedam tvojim brigama i strahovima da umuknu, daj mi svoje povjerenje i vidjet ćeš da te svojom moći štitim“.
Na kraju križnog puta kao da smo bili oslobođeni, kao da sad ipak barem na malo drugačiji način gledamo svijet oko sebe. To se potvrdilo i svjedočanstvima nekolicine mladih u završnom dijelu našega puta. Župljani Maloga Iža na kraju su počastili mlade ispred crkve raznovrsnim kolačima i pićem. Čule su se i zahvale osobito župniku i župljanima, svim mladima koji su sudjelovali u organizaciji te pjevačima i sviračima. Pjesma se nastavila sve do ukracaja na trajekt.
Dojmovi se još slažu, osjećaji još vrve, a u djela se pokušava sprovesti sve što se doživjelo. Kormilo života je u našim rukama sve dok slijedimo Njegov glas, a ovakvom žrtvom i vremenom koji odvajamo za Njega vjerujemo da smo na pravome putu i nadamo se i čeznemo prijeći prijeko u Njegovu vječnu slavu.
Ana Albin,
studentica i suradnica Ureda za pastoral mladih
