Dvadeset i peta godišnjica razaranja franjevačkog samostana Svete Marije Bezgrešne i samostanske crkve Bezgrešnog začeća BDM u Domovinskom ratu obilježena je u utorak 13. veljače u samostanu u Karinu u zadarskom zaleđu. Tim povodom, misno slavlje za domovinu u karinskoj franjevačkoj crkvi predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Suslavili su fra Joško Kodžoman, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, karinski gvardijan fra Petar Klarić, braća franjevci i zadarski svećenici.
„Gradimo domovinu s Božjom pomoću i da bude osjetljiva na dimenziju transcendencije i Božje prisutnosti. Zahvaljujemo Bogu za dar mira i slobode. Molimo za napredak u kojem će biti pravda, poštovanje i u središtu Bog s kojim gradimo budućnost. Molimo za domovinu i njene žitelje, da budu trajno zahvalni za silna djela koja nam je iskazao Gospodin. U slobodu koju nam je Bog dao ugrađeno je puno suza, žrtava i krvi. No, brojna stradanja, žrtve i patnje imat će puni smisao ako se povežu i umreže s kalvarijskom žrtvom Sina Božjega. Prijateljstvo s Isusom bilo nam je izvorom sigurnosti u teškim danima. Ono neka ostane i zalogom naše budućnosti“ rekao je mons. Puljić u propovijedi.
S ciljem čuvanja sjećanja na žrtvu hrvatskog naroda i franjevaca u tom kraju, ta se godišnjica, drugu godinu u nizu, obilježila u spomen na 13. veljače 1993. g., kad su pobunjeni Srbi učinili veliki kulturocid rušenjem crkve i karinskog samostana koji je hrvatski spomenik kulture nulte kategorije, kao osvetničku odmazdu za poraz koji su doživjeli po djelovanju hrvatske vojno redarstvene oslobodilačke akcije ‘Maslenica’ u kojoj je poginulo 127 hrvatskih branitelja. Rušenjem samostana srpski pobunjenici htjeli su zatrti katolički i hrvatski identitet i trag u tom kraju. „Taj događaj nije važan samo za franjevce, nego za cijeli hrvatski narod, osobito za katolike Ravnih kotara, Bukovice i šire. Dogodilo se zločin, obilježavanjem činimo znak sjećanja u želji da se takvo zlo više ne ponovi. Želimo čuvati spomen u zahvalnosti Bogu, braniteljima i svima koji su nam omogućili da živimo u Hrvatskoj u miru. Zbog svog povijesnog, ustrajnog duhovnog i domoljubnog svjedočenja, samostan i njegovi franjevci kroz burnu i patničku prošlost doživljavali su teške križeve, razaranja, pljačkanja, prognanstva, ali se samostan uvijek iznova dizao iz pepela i obnavljao, usprkos razaranjima neprijatelja i protivnim vjetrovima. U tome je uvijek imao snažnu zaštitu svojih duhovnih pastira franjevaca, provincijala, nadbiskupa i hrvatskog naroda“ rekao je fra Petar Klarić.
Karinski samostan jedan je od 122 sakralna objekta u sastavu Franjevačke provincije presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu koji je stradao u srbijanskoj agresiji na Hrvatsku. To je bilo najveće razaranje u njegovoj šest stoljeća dugoj povijesti. Najstariji je samostan od njih petnaest u sastavu te provincije. U taj samostan franjevci su došli 1429. g. i uvijek je imao veliku duhovnu i nacionalnu ulogu. Npr. uprava Provincije sa svog je zasjedanja u Karinu 1797. g. poslala zahtjev caru u Beč da se Dalmacija sjedini s Hrvatskom.
Samostan je bio mjesto pohoda katoličkih i pravoslavnih vjernika. Provincijal Kodžoman istaknuo je svjedočanstvo pravoslavnog paroha Vladimira Garića iz 1974. g., da je „kao nekadašnji svećenik za pravoslavne vjernike u Karinu, više puta spriječio da samostan bude srušen i zapaljen. Nažalost želja nekih u 1990.-im godinama da učine taj barbarski čin se i ostvarila“ rekao je provincijal Kodžoman. „Htjeli bismo pamtiti samo lijepe događaje, ali život nas prisiljava da čuvamo uspomenu na ono što nas je i ražalostilo, povrijedilo. Na ovom je svetom mjestu ljudska mržnja progovorila na najokrutniji način. Samostan koji je bio poznato i priznato mjesto mira, pomoći i utjehe svakom putniku, pao je u osvetničkom pohodu dezorijentiranog agresora. Događaji kojima svjedočimo posljednjih dana i godina, još nas više utvrđuju u vjeri i nastojanju da nikad ne zaboravimo što se tu dogodilo. Ljudski se sjećati, ljudski je i kršćanski moliti za sebe i za druge, kako se više ne bismo morali suočavati sa sličnim iskušenjima“ rekao je provincijal Kodžoman u pozdravnoj riječi, istaknuvši da smo kao narod i Crkva pretrpjeli velika zla, nepravde i nevolje.
Nakon mise, nadbiskup Puljić i provincijal Kodžoman otkrili su prigodnu spomen-ploču na zidu samostanskog dvorišta, na kojoj je uklesan tekst o stradanju i obnovi samostana. U toj je prigodi Kodžoman podsjetio kako je 26. kolovoza 1991. g. karinski gvardijan fra Albert Marić pješice s vrećicom u ruci, prema Pridrazi, napustio karinski samostan u 18,30 sati. Njegov zadnji čin bio je ulazak u samostansku crkvu u pratnji dvojice naoružanih srpskih vojnika. Kleknuo je pred oltar, izmolio Zdravo Marijo, rekao: ‘Gospe, čuvaj ovu našu crkvu i naš samostan’ i pustio suzu.
„Bio bi grijeh i zločin zaboraviti tu prošlost i te strašne događaje, jer vidimo što se s tom poviješću i našom prošlošću događa. Kako je ljudi olako zaboravljaju. Ljudi s tom prošlošću manipuliraju. Tu ploču otkrivamo da ostane trajni znak i podsjetnik što se s crkvom i samostanom dogodilo. Neka taj čin bude pouka da budemo zahvalni svim ljudima koji su nam omogućili slobodu i život u našoj slobodnoj Hrvatskoj. Pozivam sve da čuvaju uspomenu na sve naše poginule branitelje“ rekao je provincijal Kodžoman, poželjevši da se hrvatska povijest nikad ne zaboravi, u osobitoj zahvalnosti Hrvatskoj vojsci i policiji.
Nakon desetogodišnje ponovne gradnje, obnovljeni samostan i crkva u Karinu posvećeni su na Gospu od Anđela, 2. kolovoza 2006. g. Nekad je u njemu postojala biblioteka od pet tisuća primjeraka knjiga, tu je djelovao studij filozofije i humanističkih znanosti i svojevremeno živjelo osamnaest profesora. Sadržaj sve te bogate i vrijedne biblioteke, dragocjene inkunabule, knjige, umjetničke slike, zavjetni darovi vjernika primani tijekom šest stoljeća njegovog postojanja su opljačkani. Arhiv više ne postoji. Nadbiskup Puljić, provincijal Kodžoman i gvardijan Klarić pozvali su odgovorne da učine napor da se opljačkano sakralno i kulturno blago vrati, jer još ništa nije vraćeno. U tom smislu, to je sad najsiromašniji samostan provincije.
Srbijanski agresor najprije je samostan opljačkao, devastirao, a onda ga razorio minama kojima se ruše avionske piste. Nekoliko neeksplodiranih mina kasnije su otkrivene na ruševini samostana. Provincijal je najavio da će odlikovati francuskog časnika koji je, nakon dvije godine neizvjesnosti franjevaca koji nisu znali što se dogodilo sa samostanom, Provinciju izvijestio o devastaciji samostana u Domovinskom ratu. Taj otac osmero djece spasio je vrijednu sliku Gospe od Anđela, čuvao je u svom francuskom domu i nakon puno godina vratio je samostanu.
„To je jedini samostan izvan Zadra u Zadarskoj nadbiskupiji koji je miniran, razoren, a bio je stjecište vjernika toga kraja. Planiramo urediti samostansku zbirku i biblioteku kako bismo samostan više otvorili kulturnoj i svekolikoj javnosti. Jubilarna, 25. obljetnica poveznica je naše mukotrpne prošlosti, razaranja i obnavljanja naše domovine i duhovne snage hrvatskog naroda u prošlosti i budućnosti. Zato hvala svima koji sudjeluju u tom obilježavanju“ rekao je gvardijan Klarić.
Provincijal Kodžoman je zahvalio ondašnjoj Vladi RH koja se zauzela da se samostan obnovi i provincijskoj upravi toga vremena na čelu s tadašnjim provincijalom fra Željkom Tolićem, tadašnjem karinskom gvardijanu fra Frani Samodolu, Miljenku Domjanu koji je bio glavni konzervator i nadgledao proces restauracije, Ministarstvu kulture RH, Konzervatorskom zavodu Zadar, znanim i neznanim dobročiniteljima koji su pomogli da samostan otvori novu stranicu.
Cijeli događaj glazbeno je animirala klapa HRM-a ‘Sveti Juraj’. Među uzvanicima su bili i general bojnik Mladen Fuzul, izaslanik Ministarstva obrane RH, gradski i općinski čelnici, među kojima zadarski gradonačelnik i župan Branko Dukić i Božidar Longin te hrvatski branitelji. Za sve sudionike Hrvatska vojska je pokraj samostana podigla šator i skuhala grah.
Obljetnica je počela hodnjom sudionika sa stjegovima postrojbi od raskrižja u Donjem Karinu do samostana. Potom su izaslanstva položila vijence i svijeće na franjevačku grobnicu ispred samostana, a fra Petar je izmolio molitvu odrješenja za sve pokojne i preminule franjevce. Inače, iz Provincije Presvetog otkupitelja sa sjedištem u Splitu, između 1942. i 1948. godine ubijeno je 44 braće franjevaca, mnogi među njima u mladoj životnoj dobi.
Ines Grbić
