Knjigu ‘Hrvati pod KOS-ovim krilom’ autorice Višnje Starešine čiji je suizdavač Hrvatsko katoličko sveučilište, u utorak 6. veljače u velikoj dvorani Kazališta lutaka u Zadru predstavili su prof. dr. Mladen Ančić, dr. Ivica Šola i autorica Starešina.
Dr. Mladen Ančić je citirao podatak iz knjige, Jamesa Mattisa, američkog ministra obrane, koji je za hrvatsku oslobodilačku akciju Oluja rekao: „Ta se operacija u Americi proučava na vojnim učilištima i pokazuje što dobro predvođena, dobro opremljena i dobro istrenirana snaga, politički dobro predvođena, može napraviti i preokrenuti“. Nasuprot toj stvarnosti u kojoj je Hrvatska postala članica Nato saveza i EU-a, drugu ‘stvarnost’ koja zapravo ne postoji proizvodio je stroj KOS rekao je Ančić, a temelji se na optužbama i nametanju krivnje Hrvatskoj da se strategijsko ubilački odnosila prema Srbima. Ilustracija toga je izjava Svetozara Boraka koji kaže: „Hrvati samo stjecajem okolnosti nisu ubili milijun Srba. Ali metode obračuna sa starim i nemoćnim ili sa zarobljenim srpskim borcima bile su iste kao i u onom prethodnom ratu, prepune nečuvene surovosti i nekrofilnog cinizma“. Ančić je rekao da je „KOS proizvodio sobu sa zrcalima u kojoj ste cijelo vrijeme bili žrtva iluzije i na kušnji da se utvrdi jeste li ili niste neprijatelj. Potkraj 1980-ih godina taj je pokret ostao bez svoje glave. Sustav je nastojao ostaviti Tita na životu, govorili su ‘Poslije Tita, Tito’. KOS je u toj situaciji bio sve manje kontroliran i nadziran od točke s koje ga se dotad nadziralo i postao je inercija krvnog saveza koji se jasno očitovao u Vukovaru, Srebrenici“ rekao je Ančić.
Podsjetio je kako je admiral JNA Branko Mamula za Slobodnu Dalmaciju rekao što se dogodilo s Lorom u kojoj je ubijeno dvoje ljudi, „a nije spomenuo svoje nasljednike koje je istrenirao u Lori i koji su učinili pokolje od Vukovara do Srebrenice. Činjenica da taj svijet još nije uvidio koji je trag ostavio, govori da ćemo imati još puno problema s njim. Da će još dugo u našim životima biti ljudi koji potječu iz te mreže, da će ti ljudi nastojati stvoriti slike prošlosti koje odgovaraju njihovim interesima. Ali, ostaje činjenica koju je rekao Mattis. Haški tribunal ostaje prikaz KOS-a s njegovom sobom zrcala i iluzija koje je stvarao. Ljudi koji su u tom kontekstu osuđeni su žrtva, a haški sud više ne postoji. Sve gluposti koje su se tamo mogle čuti polako tonu u zaborav i postaju predmet istraživanja knjiga poput Starešinine. To daje nadu da će naš svijet ipak puno više ovisiti o stvarnosti, nego o sobi s iluzijama koje je proizvodio KOS“ rekao je Ančić, istaknuvši da je ta dokumentarna knjiga kao djelo profesionalnog povjesničara, a čita se kao kriminalistički roman.
Dr. Ivica Šola je rekao da knjiga govori o žalosnoj istini naše prošlosti, o hrvatskoj naivnosti i o genijalnosti zla. „Kad je Hannah Arendt govorila o banalnosti zla, u procesu njemačkom ratnom zločincu Eichmannu, ja bih kod KOS-a govorio o genijalnosti zla. Nažalost, zlo je često genijalnije od dobra. Ali to ne znači da zlo pobjeđuje. Hrvatska je u Haagu razapeta. Ali križ nije kraj. Istražujmo, pišimo, govorimo, borimo se, za ponovno oživjelu Hrvatsku. Još nije gotovo. Bitka se nastavlja“ poručio je Šola. Rekao je da je u početku on osobno bio sumnjčav prema tajnim službama, pričama o udbašima, KOS-u, teorijama zavjere. No, kad je i osobno upoznao Mustafu Čandića, kojeg u knjizi spominje Starešina, koji mu je potvrdio da je KOS u akciji Proboj 1 i Proboj 2 u Hrvatskoj posijao sto kontraobavještajnih grupa na institucijama te i danas djeluju, shvatio je i spoznao koliko je postojanje KOS-a činjenica. Čandić je bio svjedok u procesu protiv Slobodana Miloševića i imao je jedno otvoreno svjedočenje, a drugo zatvoreno za javnost. Na zatvorenome je govorio o novinarima koje je KOS imao u Hrvatskoj i preko kojih je vodio obavještajni rat. Šola je počeo istraživati otkud u medijima izvrnute teze, kad su ‘istaknuta pera’ medija u Hrvatskoj pisali da je napad na Vukovar opravdan, budući da su tamo Hrvati provodili i ubijali Srbe, pa je JNA morala krenuti štititi Srbe. Neki novinari su pisali da se tamo vodio srpski obrambeni rat, a ne agresija.
Šola je došao u posjed dokumenta Čandića, majora KOS-a. Taj transkript nije smio objaviti, ali je uz pomoć jednog obavještajca došao osobno do Čandića da dobije potvrdu imena u dokumentu. Čandić je bio jedan od ključnih autora scenarija raspada Jugoslavije preko tzv. KOG-ova, kontraobavještajnih grupa, kad je KOS u vrijeme Jugoslavije raspoređivao svoje ljude na sveučilišta, medije i pravosuđe u Hrvatskoj. „Ta mreža je i danas živa i ta veza nije razbijena. To što je bilo u Vukovaru i na Ovčari, JNA je isto učinila i 1945. g. u Vukovaru, s masovnom grobnicom Adica. Bio je isti način likvidacije i trijaže, kako su oni to zvali, razvrstavanje. Tamo je ubijen otac varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka koji je bio civil“ rekao je Šola.
Naglasio je da je snaga KOS-a velika i na razini međunarodne pravde, što je pokazano u presudi hrvatskoj šestorci u Hagu. KOS-ova mreža je pratila taj proces. „Danas imamo apsurdnu situaciju koja svjedoči o moći KOS-a, ne samo unutar, nego i izvan granica bivše Jugoslavije, da su spremni i danas, kako se vidi u procesu hrvatskoj šestorici, upravljati procesima. A pokajani KOS-ovci, poput Čandića, štiteći istinu o mnogim hrvatskim sveučilišnim profesorima, mnogim hrvatskim sucima i novinarima, čija imena znam, zapravo štite sebe, jer oni se još uvijek drže. Snaga KOS-a je fascinantna i to nije teorija zavjere, nego istina. Knjiga govori o snazi KOS-a i zato danas vidimo izvrnutu stvarnost u medijima. Vidimo kako su oni, ne samo u Hrvatskoj, u stanju usmjeravati i međunarodne procese. Haški sud je bio nastavak rata drugim sredstvima, gdje je ključnu ulogu igrao KOS“ upozorio je Šola, istaknuvši da je Srbija shvatila da je Haški sud politički i djelovali su politički, trgovali, a hrvatska vlast je nezakonito izvozila dokumente i vjerovala u pravo i pravdu. „Postoji krivnja hrvatske politike, posebno nakon 2000. g. Znatan dio političara bili su visoki hrvatski politički službenici koje je UDBA ili KOS držao u reketu. Epilog je sljedeći. Srbija nije agresor, čak ni u Hrvatskoj. Jedini agresor na BiH je zemlja koja je uložila u BiH, u prognane i izbjegle, milijardu dolara – Hrvatska. Naoružavali smo Armiju BiH, obučavali smo ih u Hrvatskoj, a mi smo bili agresori“ rekao je Šola. Posljedica je amnestija srbijanskog i jugoslavenskog vojnog vrha. „Aleksandar Vasiljević postao je koristan Haškom sudu i prošao je neokrznut, preko njega cijela Srbija. Mustafa mi je rekao, ‘Pa to nije pravo. Aco će se izvući’. Mustafa je sve znao. Aco se izvukao“ rekao je Šola, podsjetivši na paradoksalnu situaciju u Vukovaru. Nakon što je bivša glavna haška tužiteljica Louise Arbour podigla optužnicu za Vukovar i Ovčaru, Carla del Ponte je shvatila da je to politički sud, išla je u trgovinu i Del Ponte je odvojila optužnice za Vukovar od Ovčare. Tako za Vukovar nitko nije presuđen.
Autorica Višnja Starešina je rekla da transkripti jasno pokazuju „koliko su obavještajne službe upravljale procesima da bi se došlo do presude hrvatskoj šestorci kojom je Hrvatska politički implicirana kao jedini agresor i jedina sudionica međunarodng sukoba u BiH, a njeno državno i vojno vodstvo kao sudionici udruženog zločinačkog pothvata“. Istaknula je da su zločini u Vukovari i Srebrenici učinjeni po istom modelu, u njih je uključena ista organizacija. „Kad se transkripti i dokumenti poslože po datumima, osobito se vidi u kojoj mjeri je KOS udaljavao odgovornost od JNA, od svoje službe, odgovornost od Srbije i Beograda i na koji je način Hrvatskoj pakirana Oluja. Kako nijedna hrvatska služba, osobito obavještajne službe ili DORH, nisu primjetili da je Oluja jedina vojna operacija koja je optužena pred Haškim sudom? Kako naš DORH nikad nije optužio nijednu vojnu operaciju JNA, nego se sve svodilo na pojedinačne ekscese i pojedinačne zločine? Takve optužnice, uključujući i optužnicu protiv kapetana Dragana, vrlo lako se brane i vrlo lako padaju na višim instancama, u Hrvatskoj ili Strasbourgu“ rekla je Starešina, istaknuvši da saznanja opisana u knjizi nisu ni blizu svih segmenata koji pod djelovanjem KOS-a postoje.
„Utjecaj koji su te strukture imale na presude, a zadnja presuda nije nimalo bengina za hrvatsku politiku i hrvatsku budućnost, na tome se vidi u kojoj mjeri je potrebno danas rasvijetliti KOS. Nemam iluzija da se pojedinačno može doći do raščišćavanja na tom planu, ali potrebno je rasvijetliti KOS-ov mehanizam djelovanja. Kao što vidimo iz mnogih događaja, poput srbijanske izložbe u UN-u u New Yorku, kako ništa nije pripremljeno da bi Hrvatska takve stvari učinila bespredmetnima, nego poslije izražavamo žaljenje, u kojoj mjeri je Hrvatska danas svedena na ljušturu od države. Dok se ne očisti KOS iz njene jezgre, taj mehanizam djelovanja, ako se to ne učini, bojim se da nije pretjerano reći da će kroz deset, petnaest godina, Hrvatima ponovno biti nametnuta stigma kolektivnih ratnih zločinaca“ upozorila je Starešina te je promatrajući procese iznutra poručila: „Dugo nisam mogla povjerovati da država može tako nestati iznutra“.
Gledajući transkripte i memoarsku građu, Starešina je otkrila i podatak koji je u Hrvatskoj prošao nezapaženo. U slučaju suđenja hrvatske šestorke u Haagu, glavni operativac, zamjenik Glavnog tužitelja haškog suda, bio je australac Graham Blewitt. U Australiji je bio blizak australskoj komunističkoj partiji, a u obavještajnoj službi bavio se progonom nacističkih zločinaca. Na te je ratne zločince ukazala komunistička partija Australije u suradnji sa Sovjetskim Savezom, nastojeći prije raspada komunizma prikazati baltičke države kao sljednice fašizma i spriječiti njihovo osamostaljenje. U to je vrijeme u Australiji najpoznatiji proces protiv državnog terorizma bio proces protiv hrvatske šestorke.
„Hrvatska šestorka je pojam u kaznenim procesima protiv državnih terorista. Radilo se o šestorici Hrvata iz Australije. Kasnije se pokazalo da je slučaj montiran, da ih je optužio ubačeni Srbin koji se predstavljao kao Vico Virkez, a pravo ime mu je Vitomir Misimović. Pronašli su ga australski novinari u BiH u vojsci Republike Srpske 1992. g. Danas vodi nogometne klubove po Republici Srpskoj. Hrvati su bili osuđeni na 15 godina, a proveli su manje u zatvoru, nakon otkrivanja Misimovića kao udbinog agenta u Australiji koji je podmetnuo slučaj. Australija nije htjela napraviti reviziju procesa, nego ih je prijevremeno pustila iz zatvora. Odmah nakon što je taj slučaj u Australiji raskrinkan, Graham Blewitt i njegova ekipa dolaze u Haag i tamo počinje priča o hrvatskoj šestorci. I da to nikome nije bilo sumnjivo“ upitala je Starešina.
Autorica je rekla kako, kad je počela pisati knjigu, nije mislila da će njen središnji dio obuhvatiti obavještajne službe. Zadnjih 3000 znakova u toj knjizi napisala je poslijepodne u danu kad je izrečena presuda šestorici Hrvata u Hagu, 29. studenog 2017. g. Aleksandar Vasiljević, nekadašnji šef Kontraobavještajne službe JNA, bio je u Vukovaru noć prije zločina na Ovčari. On je to osobno svjedočio više puta pred Haškim sudom, kao svjedok optužbe. „Nije jasno kako nekome tko poznaje strukturu, nijednoj hrvatskoj instituciji, stvari koje su toliko očite, nisu bile sumnjive 15 godina? Kako joj nije bila čudno da vojska koja je razorila Vukovar i njene najveće jedinice objedinjene oko Prve gardijske brigade, uz kontraobavještajni vrh na licu mjesta, u jednom trenutku prepuštaju zapovjedništvo lokalnom skladištaru iz Pačetina, inače svom agentu, Goranu Hadžiću“ upitala je Starešina. Spomenula je i da su dvojica glavnih osuđenika, prema presudi za Srebrenicu general Zdravko Tolimir i general Ljubiša Beara, splitski kadrovi. Otišli su početkom rata, Tolimir uz Ratka Mladića, u Knin, a Beara je čekao u Splitu. Otišao je u BiH i završili su u Srebrenici.
Prisutnima se obratio i zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Čestitao je autorici što je „jasnom obradom KOS-ovih krila u završnom računu Haaškog suda opisala i dokumentarno upozorila na aktivno djelovanje KOS-a koji u areni obavještajnih službi i danas aktivno vodi rat poslije rata, a državne institucije su slabe da otkriju i spriječe KOS-ovo razorno djelovanje“. Knjiga je vodič kroz politički motivirane optužnice, montirane procese i nepravedne presude Haaškog suda, rekao je mons. Puljić, čemu u prilog ide i mnoštvo medijskih napisa koji Hrvatsku denunciraju kao fašističku zemlju, a Domovinski rat prikazuju kao građanski. „Autorica je pokazala i na slabosti državničke politike koja je oslabila procesom detuđmanizacije, a u tomu su bili angažirani brojni kosovci unutra i izvan zemlje. Tom je studijom opisala ulogu KOS-a koji je stručno i lukavo upravljao procesima pred Haaškim sudom, da i zadnja presuda šestorici Hrvata iz BiH ostavlja dojam ‘kao da ju je donio vojni sud bivše JNA po boljševičkom pravu kolektivizirane krivnje’” rekao je nadbiskup Puljić, istaknuvši: „Datum presude kad je šestorka proglašena krivom, a vrh JNA, koji je vodio planove okupacije i razaranja gradova i sela, amnestiran je kao ‘garant jugoslavenske sigurnosti’, bio je 29. studenoga (dan utemeljenja Jugoslavije). A slavna oslobodilačka akcija Oluja bila je zaustavljena pred Banja Lukom, u blizini Jajca gdje su udareni temelji te masonske tvorevine. Spomenuta podudarnost ima svoju utemeljenost“.
Događaj su organizirali Sveučilište u Zadru i Zadarska županija te su prigodne riječi uputili i dr. Dijana Vican, rektorica Sveučilišta u Zadru i zadarski župan Božidar Longin. “Knjiga donosi dio najaktualnije hrvatske povijesti napisane najprofesionalnijom publicističkom dioptrijom i kritičkom tankoćutnošću autorice. Neravnodušnost dijela hrvatskog puka spram puno događaja tijekom i poslije Domovinskog rata, a osobito dramatskih zbivanja u haškom sudu, dovode do toga da je to važna problematika. Knjigu se čita u jednom dahu jer autorica dovodi na čistac narušene pravde, dramaturški stapa prošlost i sadašnjost” rekla je dr. Vican, istaknuvši da nam treba visoki stupanj političkog, građanskog i akademskog razbora te gorljiva istinoljubivost, kako je knjiga i napisana.
Na promociji su prikazani video ulomci iz dva dokumentarna filma Starešine: ‘Zaustavljeni glas’ (2010.) koji je rekonstrukcija razvrstavanja i odvođenja ranjenika iz vukovarske bolnice i njihova egzekucija na Ovčari te iz filma ‘Treći pohod’ (2008.) koji pokazuje kako je iza paravana muslimansko – hrvatskog rata u srednjoj Bosni, uz sudjelovanje stranih islamskih boraca, posijano sjeme radikalizacije. U tom filmu nagrađenom u Houstonu korišteni su i video materijali s haških suđenja i bivšeg propagandnoog centra Al Kaide snimljeni u vrijeme rata u BiH. Predstavljanje knjige je vodila Hloverka Novak Srzić.
Ines Grbić