(Čitanja: Pnz 4, 1.5-9; Ps 25, 4-9; 1. Kor 7, 29-31; Mk 1, 14-20)
1. Nitko od nas nakon prvih višestranačkih izbora (1990.) i proglašenja neovisnosti nije ni slutio kako su dani slobode odbrojani, i da će barjak Domovine doskora biti obliven krvlju naših branitelja. I često sam se tada pitao što Crkva može i treba činiti u „vremenu nepovjerenja, ratne psihoze, mržnje i destrukcije“?! Učinilo mi se normalnim i prirodnim uključiti se s narodom u trpljenju, molitvi i vapajima za mirom, kao i u osudi rata i nasilja. Tih dana, naime, naši su liječnici, pisci, kulturni djelatnici i političari diljem zemlje, kao i svećenici i sportaši, umjetnici i vojnici vapili, pisali i molili Europu i svijet neka zaštite pravo i slobodu hrvatskoga naroda. Obilježavanje ove srebrne obljetnice kojom se sjever povezao s jugom Hrvatske, znak je da ne zaboravljamo žrtvu koja je podnesene za našu slobodu.
U ovom misnom slavlju uključujemo zahvalni spomen na sve koji su položili svoje živote za obranu slobode, pa ih toplo preporučujemo Božjoj dobroti. No, mi ćemo danas moliti i za žive branitelje, kojima je potrebna ljudska i božanska pomoć, kako bi pozitivno nadvladali sve teškoće i nedaće s kojima se sučeljavaju. Posebice imamo u vidu ratne invalide i sve koji trpe u duši i na tijelu. I valja nam stoga vidati njihove rane, njegovati ih, tješiti i brisati suze, odgajati savjesti i poduzimati sve da se učvrsti miran život pojedinaca i naroda u ozračju slobode i kršćanske uljudbe.
2. Poštovani predstavnici Države, županijskih, gradskih i vojnih vlasti, dragovoljci i branitelji, braćo i sestre u Krist. Kada čitamo neke odlomke iz povijesti Izraela, posebice o oslobađanju iz egipatskog ropstva i sklapanju saveza koje je povezano s putovanjem naroda kroz pustinju, otkrivamo slične povijesne dionice. Poslije četiri stoljeća robovanja u Egiptu Jahve je oslobodio svoj narod i punih 40 godina vodio ga kroz pustinju do obećane zemlje. A onda sklopio savez i odredio neka „narod nikada ne zaboravi, nego u srcu čuva čudesne stvari koje je vlastitim očima vidio“ i neka to prenosi s koljena na koljeno, sve do „sinova svojih sinova“ (Pz 4, 9), kako smo danas čuli u prvom čitanju.
Nešto slično i mi smo prošli. Najprije petsto godina u obrani pred otomanskim osvajanjima kad je veliko hrvatsko kraljevstvo bilo svedeno na „Ostatke ostataka“ (Reliqiae reliquiarum). A onda pedeset godišnji hod kroz ideološku pustinju komunizma kojega smo se oslobodili prije 25 godina. Dok se neki pitaju treba li se vraćati u prošlost i razmišljati o onomu što se davno zbilo, čuli smo kako Jahve određuje neka se to ne zaboravlja. I neka se svake godine obilježava. Pamćenje je sastavni dio identiteta obitelji, zajednice i naroda. A spomen važnih povijesnih događaja govori o našem ishodištu i ukorijenjenosti. Obljetnica akcije Maslenica u vidu stjecanja slobode dobra je prigoda sjetiti se silnih Božjih djela i čudesnih zahvata. I uputiti nebu zahvalnu molitvu za sve one koji su se s krunicom oko vrata suprotstavili se agresiji, borili se i izborili mir i slobodu.
3. Obljetnice, dakle, obvezuju građane Lijepe Naše da se sjete svih koji su zaslužni za sve što danas imamo, te u slozi i odgovornosti izgrađuju zemlju na temeljima pravde, istine i ljubavi. Sveta Misa, kao veliki spomen i sjećanje na svetu gozbu ljubavi, osobito je mjesto našeg urastanja u hod pamćenja i spasenjske povijesti. Ona je znak i naše kršćanske odgovornosti za lice Domovine koje treba odsijevati u njezinim uredbama i zakonima, u njezinoj kulturi i socijalnoj odgovornosti. Jer, „ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji“ (Ps 127, 1). Naš vrli pjesnik i istaknuti rodoljub Strahimir Kranjčević, koji počiva na Koševskom groblju u Sarajevu, pisao je kako on „ima domovinu čija brda dol u svom srcu nosi“.
A da bi dočarao njezine kozmičke dimenzije on ovako sanja: „Kad jednom s dušom po svemiru krenem, zaorit ću ko grom: O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene; to moj je, moj je dom!“ Domovina, dakle, nije samo zemljopisni prostor, već i onaj „svijet naših emocija, druženja i čežnji, slavlja i uspjeha“. Istina, ima ih koji misle kako je „domovina ostatak nekog romantičarskog doba“. Mi sljednici starozavjetnih obećanja i svjedoci uskrsnih zbivanja vjerujemo da Domovina ima svoje teološko mjesto u našem hodočasničkom životu. Naime, otkad je Krist ušao u ovaj svijet i prošao zemljom čineći dobro, on je usmjerio ljudski hod prema Nebeskoj domovini. Tako je domovinu vremenitoga i prolaznog života otvorio Bogu Ocu i njegovu spasenjskome naumu. Stoga, u našem „ovozemnom hodu prema Nebu“ domovina ima svoje „svete dane“ ispunjene spomenom i zahvalnošću, koji usmjerava i bistri naše poglede prema Bogu i budućnosti.
4. Euharistija koju slavimo „napunja dušu milošću i daje nam zalog buduće slave“. Kao eshatološka anticipacija novog neba i nove zemlje ona najavljuje uskrsno svjetlo i postaje sigurnim obećanjem buduće nade. I dok ovom euharistijskom gozbom zahvaljujemo Bogu za dar mira i slobode, molimo za svoju Domovinu i njezine žitelje kako bi trajno bili zahvalni za silna djela koja nam je iskazao Gospodin. U slobodu, naime, „koju nam višnji Bog je dò“ ugrađeno je puno suza, žrtava i krvi. No, brojna stradanja, žrtva i patnja za našu slobodu ima puni smisao samo ako je povezana s kalvarijskom žrtvom Sina Božjega koji nas je svojom mukom, smrću i uskrsnućem spasio i oslobodio. I utemeljio Crkvu u kojoj nastavlja po euharistiji živjeti među nama. Crkva, dakle, nije proizvod povijesnog slučaja, nego izvorni Božji naum, Isusova zaručnica (Ef 5, 22-23), Tijelo Kristovo.
Isus je, dakle, među nama; naša popudbina i neprolazna hrana koja nam je potrebna na putovanju u ovom prolaznome svijetu. U svakoj svetoj Misi obnavlja se milost križa i otkupljenja. Teče i struji novi Božji život koji nam je Krist zaslužio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Njemu, jedinom Otkupitelju i Spasitelju čovjeka, danas kličemo i molimo: Dođi Gospodine Isuse! Dođi u Lijepu Našu i pohodi sve naše obitelji. Ponovi i nama ono što si rekao svojim učenicima u Dvorani Posljednje večere: Vi ste prijatelji moji! Prijateljstvo s Tobom u dobrim i teškim danima bilo nam je izvorom sigurnosti. Ono neka ostane i zalogom naše budućnosti. U duhu one starodrevne pjesme i molitve: „Isukrste srcu tvom, s nama naše se kune dom! Dušom, tijelom vijek sam tvoj, za krst časni bijuć boj! Slava ti kralju, slava ti Kriste. Pred tobom sve je pepeo prah. Dokle smo tvoji, tko nam što može. Ti si nam snaga ljubav i strah“. Amen.
† Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zadar-katedrala 21. 01. 2018.