Mudraci s Istoka početak su hoda čovječanstva prema Kristu
1. Jedva da je koja biblijska pripovijest toliko potaknula maštu, ali i istraživanje i razmišljanje, kao pripovijest o „mudracima s Istoka“, koju evanđelist Matej stavlja neposredno iza vijesti o Isusovu rođenju: „Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci (zvjezdoznanci) se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti“ (Mt 2, l). Matej kao Izraelac dovodi Novorođenome predstavnike poganskih naroda. Luka rodom iz sirijskog grada Antiohije čini se nije bio Židov, ali oko Novorođenoga okuplja samo one koji su iz Izraela. Evanđelist Ivan s druge strane prelazi te granice, pa s Novorođenim povezuje nebo i zemlju, transcendentni i imanentni svijet. Sedam i po stoljeća prije nego su evanđelisti napisali povijest Isusova života i rada, predgovor im je dao prorok Izaija kad je pisao „Ustani, zasini, Jeruzaleme, jer dolazi svjetlost tvoja … Zemlju tmina pokriva i mrklina narode. A tebe Gospodin obasjava … K tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi k sjaju zore tvoje.
Uočljivo da mudraci s Istoka predstavljaju početak hoda čovječanstva prema Kristu. S njima započinje povorka koja ide tijekom čitave povijesti, a predstavlja iščekivanje ljudskoga duha i kretanje religija i ljudskoga uma prema Kristu. Mudraci pred Djetetom-Kraljem padaju ničice i prinose darove. Crkvena predaja drži kako tri dara predstavljaju tri vida Kristova otajstva: zlato upućuje na Isusovo kraljevanje, tamjan na Božje sinovstvo, a smirna na otajstvo njegove muke.
2. Opisani odlomak pokazuje kako tri subjekta različito reagiraju na objavu Isusovoga rođenja. Herod čuvši da se rodio „kralj židovski“ bijaše vrlo zatečen, pa saziva vijeće stručnjaka, ne da dozna istinu, već da prevari mudrace i na vrijeme ukloni toga najavljenoga kralja. Stoga su mu mudraci imali biti špijuni. Skupina pismoznanaca tumači kralju Herod gdje se to Mesija ima roditi. U Betelehemu Judejskom jer stoji pisano: „I ti Beteleheme, zemljo Judina, nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim, jer iz tebe će izići vladalac koji će pasti narod moj – Izraela“ (Mt 2, 6). Oni znaju objasniti i pokazati gdje se Isus ima roditi. Ali, ne miču se niti trče u Betlehem, već ostaju u svojim mjestima i u svojim stavovima. Nisu li mnogi kršćani često poput pismoznanaca: Znaju što treba činiti za Isusa i za svoje spasenja. Sposobni su to i protumačiti. Ali, odlučiti se radikalno kršćanski živjeti nemaju hrabrosti. Treći akteri današnje svečanosti, mudraci s Istoka, ili kraljevi kako ih često nazivamo, ne poučavaju nas nekim mudrim savjetima, već nadahnjuju svojim činima. Oni su predstavnici poganskih naroda, ali i svih koji se znanošću bave, koji istražuju tajne čovjeka ik prirode kako bi došli do Boga.
A kad su Jeruzalem stigli, oni jednostavno ispovijedaju: „Vidjeli smo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti“ (Mt 2,2). „Vidjesmo i dođosmo pokloniti se“ poruka je i pouka ovih „šutljivih propovjednika“. Jer, da su kalkulirali kakve sve opasnosti vrebaju na tom putu, sigurno nikada Jeruzalama ne bi vidjeli. Vidjeti i krenuti tajna je Božjega nadahnuća. Ona je nosila i praoca Abrahama da se „zaputi ne znajući kamo ide“ (Heb 11, 8). Nije znao, ali bio je siguran da ga Jahve ostaviti neće. Kraljevi ne idu u Betlehem iz znatiželje, nego iz pobožnosti. Nije im do turističke želje upoznavati druga mjesta i gradove, nego izraziti odanost, poklonstvo, pobožnost i podložnost Bogu Svemogućemu. A poklonstvo i klanjanje najbolji je način koji jedno stvorenje može učiniti svome Stvoritelju. I to su kraljevi učinili djetetu do Marijinih nogu.
3. Današnja svetkovina Bogojavljenja, kojom Crkva slavi dolazak ove trojice nežidova u Betlehem, da se poklone židovskom kralju, jasno upućuje na to da događaj Isusa Krista, počevši već od njegova rođenja, ima značenje širih razmjera. Krist se istina rodio u skrovitosti betlehemske noći i u okružju jedne skromne obitelji. No, time što se rodio u židovskom narodu, ne znači da nije došao i za sve ostale narode. Dapače, on želi pristupiti svakom čovjeku, bez obzira iz kojeg plemena, puka i naroda bio. Mudraci ili kraljevi s istoka predstavljaju te poganske narode i sve koji Boga traže. I ne zaboravimo kako su samo dvije vrste ljudi prepoznale i radovale se dolasku Nebeskog djeteta: priprosti, jednostavni i siromašni pastiri, te učeni i mudri kraljevi s istoka. Za prepoznati Boga, dakle, treba jednostavno, otvoreno i djetinje srce. A za razumjeti ga potreban je um koji ga prihvaća iskreno mu se klanja. To je zapravo jedini siguran put kako doći i pokloniti se Božanskom djetetu.
Ima još jedan detalj kojim Matej opisuje događaj dolaska triju kraljeva. Nakon što su se poklonili Isusu i prinijeli svoje darove, bili su “upućeni u snu da se ne vraćaju Herodu, pa su otišli drugim putem u svoju zemlju” (Mt 2, 12). “Otići drugim putem daje nam povoda zaključiti slikovito kako onaj tko Krista sretne ne vraća se istim putem”. Susret s Kristom trebao rađa radikalnu promijenu ne samo našega života, nego i naših puteva. Jer, takav susret je obično životna prekretnica koja pokazuje drugi smjer našega opredjeljenja. Imajući pred očima tri životna opredjeljenja koje nam je Evanđelje donijelo (Heroda, pismoznanaca i kraljeva), koga bismo od njih najradije slijedili? Jer, i mi smo danas došli pokloniti se Kristu. Časteći ga kao kralja i svećenika koji je umro i uskrsnuo za nas, prinijet ćemo mu i svoje darove. Preostaje nam, dakle, svjedočiti za njega i poći novim putem, drugačijim od onoga kojim smo dosada hodili. Naše nam božićne pjesme u tomu dobro pomažu i pokazuju što nam je činiti i kamo krenuti: “Braćo pastiri pohitite; Pođite kralji, tamo se njemu poklonite! Spasenje je, dakle, nadomak ruke i valja nam žurno krenuti. Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Katedrala, 6. siječnja 2018.