Na konferenciji za novinare održanoj u četvrtak, 7. prosinca u sjedištu Hrvatske biskupske konferencije predstavljena je poruka biskupa HBK „Založiti se za temeljne vrjednote obrazovanja i obitelji”.
U uvodnom dijelu je predsjednik HBK zadarski nadbiskup Želimir Puljić podsjetio kako je na posljednjem zasjedanju HBK održanom prije mjesec u priopćenju istaknuto, da hrvatski biskupi prate gibanja i rasprave o određenim temama u društvu. Tada je odlučeno obratiti se javnosti jednim ovakvim pismom s prijedlozima o poboljšanju sustava obrazovanja, prijedlozima zakonskih odredbi koje se odnose na obitelj, te vezano uz raspravu oko Istanbulske konvencije. U tom su priopćenju biskupi dodali kako je primijećeno kako konvencija uz plemenite nakane vezane uz raspravu zaštite žene i obitelji od nasilja implementira i terminologiju rodne ideologije i zbog toga je naglašeno kako „ne bi trebalo prihvaćati određenu kolonizaciju o kojoj je govorio i papa Franjo prošle godine”. Tom su prigodom biskupi pozvali sve koji vode raspravu o konvenciji, da raspravu vode konstruktivno i da ne podlegnu nejasnim i upitnim ponudama koje ta konvencija sa sobom nosi. U vezi pak Kurikulne reforme, biskupi su tada naglasili potrebu kvalitetnog izbora stručnjaka za predmete koji sustav čine hrvatskim, a biskupi su osobiti interes pokazali za katolički vjeronauk u osnovnim i srednjim školama. Naglasili su i kako se očekuje transparentan izbor stručnjaka i znanstvenih radnika na različitim područjima posebice kad je riječ o predmetima unutar sustava odgoja i obrazovanja, koji sustav čine hrvatskim, odnosno daju mu njegovu vlastitost.
Predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju i predsjednik Komisije Iustitia et pax HBK đakovačko osječki nadbiskup Đuro Hranić novinarima je približio prvi dio poruke. Podsjetio je kako su hrvatski biskupi već ranije izjavili da podržavaju reformu školstva, no vjeruju da svima koji su odgovorni za obrazovnu reformu na srcu uz obrazovnu dimenziju školskoga sustava leži i odgojna dimenzija. „Odgoj zahtjeva i pretpostavlja određeni sustav vrijednosti. Budući da je riječ o hrvatskom obrazovnom sustavu on mora voditi računa i o hrvatskom, nacionalnom, kulturnom, jezičnom identitetu djece i mladih te upoznavanja s hrvatskom poviješću i kulturom”, rekao je nadbiskup Hranić. U poruci se ističe kako je potrebno posebnu pozornost posvetiti predmetima iz društvenoga humanističkoga područja koji na izravan način pružaju vrijednosan okvir za ono što je Kongregacija za katolički odgoj u svom nedavnom dokumentu s pravom nazvala solidarnim humanizmom. „Humanizirati odgoj znači staviti osobu u središte odgoja i obrazovanja. Dok s jedne strane treba voditi računa o poboljšanju usvajanja nastavnoga gradiva, ipak obrazovna reforma se mora usmjeriti prema plodovima koji se očituju u sposobnosti mladih ljudi da oblikuju svoje osobne, moralne i društvene stavove i vrijednosti te, uvažavajući njihove talente, usmjeravati ih prema izgradnji općega dobra”, stoji u poruci. Biskupi ukazuju na činjenicu da prenaglašeno isticanje samo ove dimenzije obrazovanja, neće puno pomoći u razvoju komunikacijskih vještina, a niti u poticanju neovisnoga stvaralačkog razmišljanja. „A mi na kraju odgojno-obrazovnoga procesa želimo dobiti cjelovite mlade ljude koji su sposobni samostalno kritički promišljati stvarnost oko sebe”.
U tom kontekstu ovom porukom, biskupi pozivaju sve one koji nose odgovornost za hrvatski obrazovni sustav da „dužnu pozornost posvete oblikovanju nastavnih kurikula za predmete u kojima je najsnažnije zastupljen identitetski značaj, misleći pritom osobito na hrvatski jezik i književnost, na povijest i zemljopis te vjeronauk, jer upravo ovi predmeti izgrađuju nacionalni, kulturalni i vjerski identitet mlade osobe”.
Poruka ističe i važnost konfesionalnoga katoličkoga vjeronauka, ali i drugih konfesionalnih vjeronauka u hrvatskom odgojno-obrazovnom procesu, jer konfesionalni vjeronauk pridonosi razvoju dijaloga s pripadnicima drugih konfesija i vjerskih zajednica s drugim identitetima, a istodobno odgaja za istinske moralne vrijednosti, osobito za duh služenja i življenja Kristove zapovijedi ljubavi, pridonoseći zajedničkomu životu, promicanju mira, društvene pravednosti i solidarnosti. Nadalje se u poruci naglašava važnost uključenosti roditelja u školski sustav, jer su oni prije svih najodgovorniji za odgoj i obrazovanje svoje djece, jer su „oni prvotni odgojitelji, a svi drugi su njihovi suradnici i pomažu im u njihovom pravu i dužnosti da odgajaju i obrazuju svoju djecu”. Na kraju je nadbiskup Hranić dodao kako se u poruci podsjeća i „da uspjeh obrazovne reforme ovisi i o izobrazbi samih nastavnika, te se smatra da treba sve učiniti kako bi njihov poziv bio dostojno vrjednovan, a rad pravedno nagrađen”.
Profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Osijeku prof. dr. Vladimir Dugalić predstavio je dio poruke koja se odnosi na problematiku obitelji u zakonskim odredbama i ratifikacije Istanbulske konvencije.
Jasno da biskupi nemaju namjeru pisati obiteljski zakon, ali prateći raspravu u javnosti osobito oko same definicije i poimanja braka i obitelji, a onda i prateći zbivanja oko Istanbulske konvencije žele dati neke smjernice, prije svega vjernicima, ali i društvu u cjelini, i poticati na promišljanje u svjetlu načela koja mogu pomoći da ova dva područja društveno riješimo na najbolji način, rekao je. U poruci biskupi žele naglasiti kako je donošenje obiteljskog zakona za svaku državu od iznimne važnosti, jer svrha toga je zaštiti i promicati osnovne ćelije društva. „Crkva je u svom promišljanju uvijek naglasila kako je obitelj područje primarne socijalizacije, jer je ‘prvo mjesto gdje se uči odnositi prema drugome, slušati i dijeliti, biti strpljiv i pokazati poštovanje, jedan drugomu pomagati i učiti se suživotu.’ Stoga obitelj zaslužuje osobito mjesto u svakome društvu. Za vjernike pak obitelj koja se poima kao intimna zajednica bračnog života i bračne ljubavi, ona je i sakramentalna veza”.
U poruci biskupi ističu da pod krinkom zabrinutosti da nekomu ne bi bila nanesena nepravda, otvori prostor za promicanje ideologije koja ima nakanu promijeniti same antropološke temelje poimanja obitelji. Dugalić je naglasio kako je važno jasno definirati što se podrazumijeva pod pojmom obitelj, a pravno uređenje nekih drugih zajednica koje nisu obitelj mogu se urediti nekim drugim posebnim propisima i ta ne znači diskriminaciju ili nepravdu prema takvim oblicima zajednice.
Porukom biskupi jasno podupiru one zakonske odredbe koje imaju za cilj zaštitu dobrobiti djece i njihova prava na oba roditelja. „Kakvo će u konačnici biti zakonsko rješenje to će odrediti politika, no kroz ovu poruku se želi naglasiti da se prije svega vodi računa o dobrobiti djece i da se zaštiti njihovo pravo na oba roditelja. To je načelni stav koji za hrvatsko društvo ima dodatnu težinu, osobito u ozračju sadašnjih nepovoljnih demografskih kretanja i zabrinjavajućega pada nataliteta, kao i porasta broja razvoda i rastava. U tome duhu također podupiremo nastojanja da se osmisli i ostvari posredovanje u slučajevima u kojima prijeti opasnost razvoda”, istaknuo je Dugalić. Nadalje je rekao kako sama Istanbulska konvencija nosi sa sobom dosta pozitivnoga i dobroga. „To je prije svega borba protiv nasilja. Bilo koji oblik nasilja nad ljudima za kršćanima je neprihvatljiv jer je suprotan Kristovu učenju i crkvenomu nauku. Obiteljsko nasilje nije samo privatna stvar, nego i veliki društveni problem, zlo o kojemu moramo javno govoriti i učiniti sve da bi ono bilo iskorijenjeno. Na osobit se način založiti za suzbijanje diskriminiranja žena, za uređivanje zakonskih propisa i za učinkovito djelovanje mjerodavnih tijela da nasilje bude spriječeno, a ako se ono dogodi, da se žrtvama osigura pomoć i zaštita”. S toga stajališta poruka pozdravlja namjere, prijedloge i dokumente koji očituju obvezu države da štiti od nasilja i da zaštiti žrtve. No, upozorava se, kako konvencija ne pristupa ovome problemu samo s gledišta kaznenoga prava i progona, nego i s gledišta preventivnoga postupanja. „Vidljivo je da postoje i opravdane odredbe koje obvezuju države potpisnice da osiguraju uvjete i sredstva za edukaciju odgovarajućih služba, te one koje nalažu osnivanje većega broja skloništa za žrtve, kao i pokretanje promidžbe protiv nasilja u obitelji”.
Sve su to dobre inicijative, osobito preventivne mjere, i u konačnici obveza države koja je ovdje osobito naglašena u sprečavanju nasilja nad ženama i djecom, i takve odredbe i mjere se mogu pozdraviti, te trebaju naći mjesto u hrvatskom zakonodavnom sustavu, naglasio je Dugalić, i nastavio: „U biskupskoj poruci želi se upozoriti da ima nekakvih nedorečenosti u ovoj konvenciji koje, ako se ne otklone mogu dugoročno imati određene posljedice, a da mi i ne znamo kojih razmjera. Mislimo da ovako važno pitanje, a to je zaštita posebno ranjivih skupina ne smije biti podložno nikakvim ideologijama”. Naglasio je, kako je sama konvencija iščitana s pozornošću, kao i pojašnjenja koja prate sam tekst.
Na tragu toga, biskupi izražavaju zabrinutost što se u tako važnome međunarodnom dokumentu pojavljuju neprihvatljive definicije, prema kojima bi trebalo poimati ‘obitelj’, ‘rod’ i ‘rodno nasilje’, rekao je, te pojasnio: „U čl. 3 definira se rod, u tradicionalnom smislu, i označava muško i žensko, a u pojašnjenjima se i sama konvencija ograđuje od rodne ideologije, ali onda u slijedećem članku se mjere za zaštitu prava žrtava, „bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su: spol, rod, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnim manjinama, imovinsko stanje, rođenje, seksualna orijentacija, rodni identitet, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, bračno stanje, migrantski, izbjeglički ili drugi status” (čl. 4. st. 3.). Nažalost u tumačenjima i pojašnjenjima konvencije, pojašnjen je samo pojam ‘roda’, a pojam ‘rodnog identiteta’ nije. „Stoga ne možemo reći da ova konvencija ne upotrebljava terminologiju ‘rodne ideologije’ i da se ona tamo ne nalazi”.
Biskupi jasno žele naglasiti, da bi bilo vrlo neodgovorno i nerazborito ratificirati Konvenciju, a da ne znamo što ti pojmovi znače i tko će tumačiti te pojmove. Tim više, što nakon ratifikacije ova konvencija postaje dijelom pravnoga poretka na području njezine primjene te ostaje nejasno koji bi bio doseg tih definicija. Osobito ostaje nejasno tko će tumačiti pojmove „rodni identitet”, i „nestereotipne rodne uloge”, kao i obvezu država potpisnica da, kada je to primjereno, poduzmu potrebne korake „kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su: ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja” (čl. 14.). To ima dalekosežne posljedice i zadire u mnoga prava, ako se to uvede obrazovni sustav, jer se roditeljima oduzima pravo na odgoj djece u skladu s vlastitim kršćanskim uvjerenjima, a vjerskim zajednicama pravo da poučavaju u skladu sa svojim učenjem.
Na kraju je još jednom naglasio, kako Crkva nije protiv konvencije: „Smatramo da sve ono što pozitivno i dobro u zaštiti žena i djece, u borbi protiv obiteljskog nasilja možemo implementirati u nacionalno zakonodavstvo i bez ratificiranja konvencije. No, ne možemo se oteti dojmu da se ovdje potiho, na jedan prikriven način ipak uvodi rodna ideologija u nacionalni zakonodavni i obrazovni sustav. Zabrinjavajuća je i činjenica iz čl. 28 kojom se države potpisnice obvezuju ‘poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale da pravila povjerljivosti koja su unutarnjim pravom nametnuta određenim stručnim osobama ne predstavljaju prepreku za mogućnost prijavljivanja, pod odgovarajućim uvjetima, nadležnim organizacijama ili tijelima ako imaju opravdanoga razloga vjerovati da je počinjeno teško djelo nasilja obuhvaćeno područjem primjene ove Konvencije i da se mogu očekivati daljnja teška djela nasilja’. To je zadiranje u profesionalnu tajnu, koja je temelj demokratskog poretka. Takva praksa se dovesti do nepovjerenja između profesionalaca koji rade bilo sa žrtvama ili počiniteljima. Tu se nabrajaju i vjerski službenici pa je to i problem i zadiranje u ispovjednu tajnu, što je apsolutno neprihvatljivo. Premda konvencija ističe i iznimke, to znači da je nedorečena u samoj sebi i kontradiktorna”. (IKA)