ŠIBENIK: 34. HODOČAŠĆE VJERNIKA ZADARSKE NADBISKUPIJE SV. NIKOLI TAVELIĆU – Propovijed mons. Ž. Puljića

posted in: Nadbiskupove propovijedi | 0

Sveti Nikola Taveliću, moli za nas!

1. Svake godine u prigodi našega hodočašća u Šibenik razmišljamo o svetome Nikoli koji je izvojevao palmu mučeništva u Jeruzalemu, 14. studenoga 1391. Skupa s dvojicom Francuza Deodatom i Pierrom i s jednim Talijanom, Stefanom iz Cunea. Mi, dakle, o njima razmišljamo, ali im se i molimo  i njihovoj svetoj nebeskoj žaštiti sebe i svoje preporučujemo. Svetima ih je proglasio blaženi Pavao VI., 21. lipnja 1971. godine. Rado se sjećam tih dana kad sam kao student u splitskoj bogosloviji bio sudionik radosnoga hodočasničkoga mnoštva na kanonizaciji u Petrovoj bazilici, kao i na audijenciji u dvorištu sv. Damaza. Veliki je broj mučenika ugrađen i u temeljima naših mjesnih crkava diljem  hrvatskog prostora, posebice uz obalu: Od Tripuna u Kotoru, pa onda Vlaha, Dujma, Prošpera i Jakova, preko Stošije i Krševana do Kvirina, Vida i svetoga Mavra u Poreču. Mučenici zapravo spadaju u početke organiziranog kršćanstva na ovim područjima i ugrađeni su u temelje početka i razvoja Crkve. Sveti Ivan Pavao II. dao je osobiti zamah temi mučeništva. Od impresivnog broja 1.820 svetih i blaženih uzora koje je proglasio tijekom svoga dugogodišnjega pontifikata, njih 1.400 nose aureolu mučenikâ (a to je 80%, ili četiri petine).

On je uz to  pozvao mjesne Crkve tijekom Velikoga Jubileja (2000.) neka „učine sve da se ne pusti zaboravu spomen onih koji su trpjeli za vjeru i Crkvu“. I žarko potakao neka se „prikuplja potrebna  dokumentacija“. I dok u ovoj prigodi spominjemo sv. Nikolu Tavelića, našega prvoga proglašenoga sveca-mučenika, pitamo se zašto nas je sveti Ivan Pavao II. poticao da ne zaboravljamo mučenike, već da ih štujemo i njima se molimo?! Koja je svrha ovih naših hodočašća i što sv. Nikola i drugi mučenici poručuju nama koji smo se okupili u ovoj velebnoj katedrali sv. Jakova u Šibeniku? Čitanja koja smo slušali vrlo su poučna i poticajna za svako vrijeme, a posebice pri kraju crkvene godine. Kao što nas je proslava svetkovine Svih svetih i Dana vjernih mrtvih upozorila na smrt i svršetak ovozemaljskog života, te početak onoga vječnoga, večerašnja čitanja preuzimaju istu misao. Pavao piše Solunjanima da će „svi koji vjeruju u Krista biti poneseni u oblacima u susret Gospodinu“. A oni koji se budu ponašali poput „ludih djevica, pa ne budu imali ulja za svjetiljke“, čut će pred zatvorenim vratima potresan glas zaručnika kako im zbori „da ih ne poznaje“.

2. Život je, dakle, budno iščekivanje sus­reta s Gospodinom koji iznenada dolazi. Zato ih Isus upozorava i potiče neka „bdiju jer ne znaju, ni dana ni časa“ (Mt 25, 13). Budući da se bliži kraj liturgijske godine, Crkva poziva sve neka imaju trajno pred očima one posljednje stvari koje je Katekizam  nabraja kao „smrt, sud, nebo i pakao“; bilo da se radi o vjernicima ili nevjernicima. Svi ćemo jednoga dana preseliti se s ovoga svijeta na drugi. A onda nakon suda dobiti vječnu nagradu u nebu ili ne daj Bože vječnu kaznu u paklu. Onima pak koje muči nepoznati dan i trenutak smrti, Pavao poručuje kako „neće da budu u neznanju o onima koji su usnuli, te da ne tuguju kao drugi koji nemaju nade. Jer, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime. Pavao k tomu poziva sve neka „se uzajamno tješe ovim riječima“.

Sveti Nikola koga večeras posebice spominjemo, kao i liturgijska čitanja poručuje: Čitajte i razmatrajte Božju Riječ i držite se stoljećima prokušanog nauka Crkve. Imajte povjerenja u pobjedu Dobra i odvažite se prebjeći na Božju stranu kako bi i Bog bio s vama. Ulažite svoje snove i snage u izgradnju mira, ljubavi, pravde i slobode. Treba, dakle, trajno imati svjetlo vjere i ne umarati se činiti dobra djela ljubavi. To je ulaznica u svadbenu dvoranu kraljevstva Božjega. Mudri kršćani razlikuju se od „ludih suvremenika“ upravo po „bud­nosti i široko otvorenim očima koje gledaju prema vječnost“. Kada su svetom Ivanu XXIII. rekli kako je bolest vrlo ozbiljna, odgovorio je: ,,Moj kovčeg je spreman i ja mogu krenuti“. Smrt mu nije bila zid pred kojim ne bi znao kamo krenuti, već neka vrsta „prijelaznoga mosta“ (Pasha) preko kojega se ulazi u istinski život koji ne poznaje smrti. Govoreći kako mu je „kovčeg spreman“ i on je poput Krista ponovio Isusove riječi: „Oče, u ruke tvoje spreman sam predati duh svoj“ (Lk 23, 46). Po vjeri je bio duboko usidren u Krista poput lađa koje se sidre u morsko dno kako bi se oduprle valovima koji udaraju sa svih strana.

3.  I Franjo Asiški, koga je sveti Nikola uzorno slijedio, ne smo u molitvi i siromaštvu, već i u spremnosti na mučeničko svjedočanstvo kako bi čim prije ostvario jedinstvo s Kristom, dodao je svome „Hvalospjevu stvorenja“ kiticu „hvaljen budi, Gospodine, za smrt, sestru našega tijela“. A kad su mu navijestili da se primakao kraj, kliknuo je: „Dobro mi došla, sestrice Smrti“. Smrt mu je, dakle, postala sestrom koju iz zahvalnosti prema Stvoritelju pozdravlja i izriče dobrodošlicu. Zahvalni smo Bogu najprije za naše roditelje, očeve i majke, koji su u kušnjama i prijetnjama stajali „driti ko kolone“, te bili postojani i ostali vjerni svojim duhovnim, vjerničkim, obiteljskim i narodnim korijenima. Zahvaljujemo i znanim i neznanim Božjim ugodnicima koji su i ih s neba zagovarali i pomagali u brojim teškoćama i križevima života.

Obraćamo se večeras našem prvom svecu i mučeniku, svetom Nikoli, koji je osjetio dramu borbe dobra i zla, neka i dalje bdije nad nama svojim nebeskim zagovorom i štiti nas! Molimo i našu Gospu Velikoga Krsnoga Zavjeta, koja se prošetala uz obalu i po našim škojima, od Vrpolja i Piškere do Maslinskoga vrta na Belafuži, od Okita i Tarca do Paga i Rujna na Velebitu. Gospa je, naime, bila i ostala „nada naša i svijetla zora spasenja“. Stoga je molimo neka po njezinu zagovoru u našem narodu i našoj Domovini vlada vrijeme blagoslovljenog i trajnog mira u istini i ljubavi. A mučeništvo svetoga Nikole i njegovih kolega, kao i svih drugih Božjih svjedoka kroza stoljeća, smatramo velikim Božjim darom. Ne samo njima kojima je Gospodin udijelio snagu da podnesu mučeništvo, nego i svima koji su s njima povezani, krvlju, rodom, jezikom i poznanstvom; kao i crkvenom pripadnošću. Stoga im se usrdno molimo i njihov zagovor ponizno prosimo. I u litanijama ih rado zazivamo.

4.  Pozivam vas sada, zazovimo naše mučenike, svece i blaženike neka nas prate svojom naklonošću, molitvom i zaštitom: Sveti Nikola Taveliću, moli za nas, sveti Leopolde Bogdane Mandiću…, sveti Marko Križevčanine… sveti Ivane Trogirski.., blažena Marijo Propetoga,.. blaženi Alojzije Stepinac, blaženi Miroslave Bulešiću,… blaženi Agostine Kažotiću.. blažene Drinske  mučenice… blaženi Franjo Bonifacio.., blažena Ozana Kotorska.., blažena Katarina Kosača.., blaženi Gracija Kotorski.., blaženi Ivane Merzu.., blaženi Jakove Zadranine.., blaženi Serafine Kodiću.., blaženi Antone Muziću.. Svi sveci, mučenici i blaženici Gospodnji, molite za nas. Amen! Vjerujem u jednoga Boga!

† Želimir Puljić, nadbiskup zadarski

Šibenik-katedrala, 12. studenoga 2017.

Comments are closed.