Svetkovina Svih Svetih podsjeća nas na one koji su stigli pred prijestolje Jaganjčevo
1. Liturgija čitanja danas nam otvara knjigu Otkrivenja pa slušamo kako u njoj „Ivan nešto vidi..“ Vidjeti i gledati nalazimo često na na stranicama Svetoga Pisma. – „Mojsije, što vidiš“, pita Jahve? Vidim grm koji gori, ali ne izgara! (Izl 3, 4) – „Što ti, Jeremija, vidiš? Vidim rascvjetanu bademovu granu koja je navještaj sigurnog proljeća“. – Ivane, što vidiš? „Vidim jednog drugog anđela gdje uzlazi s istoka s pečatom Boga živoga koji viče iza glasa: Ne udite ni zemlji, ni moru, ni drveću dok ne opečatimo sluge Boga našega. Što još vidiš Ivane? „Eno, velikoga mnoštva što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakog naroda, plemena, puka i jezika. Stoje pred prijestoljem Jaganjca, odjeveni u bijele haljine, s palmama u rukama“.
Ovi tekstovi koje smo čitali nešto poručuju, kako uz današnju svetkovinu Svih Svetih, tako i uz Dan svih vjernih mrtvih koje sutra obilježavamo? Naš odgovor na upit „što vidiš, brate i sestro, na našim grobljima vjerojatno bi glasio vidimo mnoštvo križeva, bijelih krizantema i upaljenih svijeća po grobovima onih koji su ovdje živjeli i više ih nema među nama. Njihova životna simfonija započela je krikom i plačem nakon rođenja, kao preludij brojnih tegoba, strahova i iznenađenja koji će biti obilježeni životnim durovima i molovima. Današnja pak svetkovina Svih Svetih s popratnim spomenom Dana svih vjernih mrtvih najavljuje finale životnoga oratorija svih onih koji su po mjerilima blaženstava za nebo predodređeni. A ta blaženstva upravo je Isus danas predstavio i obrazlažio kao nove propise i zakone novoga uređenja društva.
2. Postavlja se, međutim, opravdano pitanje mogu li receptori suvremenog čovjeka primiti taj govor i razumjeti njegovu poruku? Komu je Isus namijenio ovaj govor blaženstava s novim pravilima, propisima i zakonima? Ako promotrimo okružje u kojem suvremeni čovjek živi i raste, kao i naše europsko okružje o kojemu je prošlih dana bilo dosta govora na susretu predstavnika EU u Vatikanu, doći ćemo do gorke spoznaje kako su receptori čovjeka za prijem vijesti „onkraj života“ sve više i više zakržljali. Nisu kadri uhvatiti ni melodiju koja najavljuje „radost života“ (koja je postala himnom EU), a niti prepoznati neverbalnu komunikaciju neba. A još manje shvatiti govor o Bogu darovatelju života, milosti i svetosti. Ne čudi stoga što je još u drugoj polovici devetnaestog stoljeća provokativni pisac Nietzsche najavio svečanim tonom: „Bog je mrtav“.
I nije ostao usamljen. Pridružio mu se i Marx koji je svojom teorijom dao smjernice kako na socijalnom polju „osloboditi čovjeka od religije i svih vjerskih zasada“, te Freud koji je to učinio na osobnom polju, kao i stotine drugih nadobudnih spisatelja koji su mislili da će kad se „oslobode Božjega autoriteta, osloboditi čovjeka“. Dvojica suvremenih spisatelja su te „osloboditelje“ nazvali „arhitektima kulture smrti“. Jer, kad Boga nema, kada ga se izbriše iz povijesti ljudskog zbivanja, „sve biva dopušteno“, napisao je svojedobno veliki Dostojevski. A zaveden takvim i sličnim umovanjem on zaključuje ako Boga nema, onda nema ni „krajnjeg ovjerovitelja istine“; „nema konačne istine, pa je sve relativno“.
3. Zbog toga je sveti Ivan Pavao II. uzviknuo povišenim glasom u Limi (1985.): „Zemlja ne smije ostati bez Boga“. Istina, nastavio je, „čovjek može urediti zemlju bez Boga, ali, ona će tada biti protiv čovjeka“. Kada se, naime, prekriži Boga koji je „ovjerovitelj ljudskoga dostojanstva“, te pri tomu prigrabi apsolutna moć oružja i medija, postoji realna opasnost bespravlja i divljaštva. A dostojanstvo čovjeka, koji je stvoren na Božju sliku, biva ugroženo i napadnuto sa svih strana. Isusov govor o blaženstvima, koji smo slušali, obrana je ugoženog ljudskog dostojanstva. Njegov govor nije upućen onima koji misle da su jedini gospodari svijeta i ljudskih sudbina; a niti onima koji zaljubljeni u ovaj svijet misle da će njihova sreća i bogatstvo trajati „po sve vijeke vjekova“. Njima Isus ne govori, jer zna antene su im zakržljale i neće ga razumjeti.
Mogu li se prepoznati obrisi „Isusovoga ustava“ u našim kulturnim i političkim organizaci-jama, odgojnim institucijama, javnim ustanovama, u tiskovinama i obavijesnim sredstvima? Ako ograničimo dojmove na onome što prenose domaći i strani mediji, odgovor vi vjerojatno glasio: Obrisi Isusovih odredbi s Brda blaženstava slabo su prepoznatljivi. Tiskovine, radijska i televizijska izvješća, naime, prepuni su slučajeva i skandala, pljačke i kriminala. A Isus je želio i htio probleme rješavati dobrotom, oružjem istine i snagom duha, a ne nasiljem. To je bila njegova strategija kojom je započeo osvajati ljude. Ne mačem i bičem, kletvom i zastrašivanjem, nego toplom i blagom riječju koja dušu krijepi. Stoga su blaženstva temelj kršćanske civilizacije, evanđeoske humanosti, ljudske, obiteljske i socijalne sreće. Ona su nam danas najpotrebnija. Blago svima koji pođu za Isusom i uđu u to kraljevstvo koje je pripravljeno malenima, siromašnima, umornima i uplakanima, nevinima i jednostavnima. Blago svima koji Isusove riječi s Gore blaženstava shvate i prihvate.
4. I dok danas budemo slavili svoju domovinu, nebeski grad Jeruzalem, a u tišini se budemo križali nad grobovima svojih dragih pokojnika, pridružimo se u duhu onom silnom mnoštvu spašenih iz Otkrivenja (7,9) koje pada ničice pred prijestoljem Svevišnjega. Svi Sveti koje danas spominjemo, kao i naši dragi pokojnici, za koje ćemo se moliti i svijeće zapaliti, nagovještaj su onoga o čemu je Krist zborio. Oni su nam i trajna opomena u ovom nemirnom i nesigurnom vremenu. Nema, naime, ovdje trajnog prebivališta. I naše će putovanje jednom završiti. Putujemo, naime, u kuću Očevu. Bilo bi nam, istina, puno lakše kad bismo mogli čuti njihovo izvješće kako su stigli tamo „kud za vazda gre se?!“ Oni nas, međutim, ostavljaju u tišini molitve i sabranosti kako bismo antenama duha dokučili valnu dužinu njihovih poruka.
Svetkovina pak Svih Svetih podsjeća nas na one koji su Isusov zakon prihvatili, usvojili i vršili. Ona nas podsjeća i na mnoštvo onih koji su stigli pred prijestolje Jaganjca, odjeveni u bijele haljine, s palmama u rukama. Njih se danas spominjemo i njima se posebice molimo. I rado bismo se našli u njihovome društvu, „umiješali se u zboru patrijarha, proroka, vijeće apostola, među brojne čete mučenika, u društvo ispovjedalaca i djevica; rado bismo se danas okupili u zajedništvu svih svetih“ –kako slikovito piše sveti Bernard i poziva: „Požurimo onima koji nas čekaju i želimo one koji nas žele“ (Govor 2, 5/1968/, 364). Pridružimo se stoga onom silnom mnoštvu iz Ivanovog Otkrivenja pjevajući: „Blagoslov i slava, mudrost i zahvalnica, čast, moć i snaga Bogu našemu. U vijeke vjekova. Amen!“
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zadar, 1. studenoga 2017.