Klasična gimnazija Ivana Pavla II. Zadar proslavila je svoj Dan škole u ponedjeljak 23. listopada, uz blagdan svoga naslovnika i zaštitnika sv. Ivana Pavla II. Svečanost je počela misnim slavljem koje je u katedrali sv. Stošije predvodio zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Nastavljena je u sportskoj dvorani škole gdje je mons. dr. Juraj Batelja, postulator Stepinčeve kauze, održao predavanje o bl. Alojziju Stepincu, kojeg je blaženim proglasio Ivan Pavao II. 3. listopada 1998. g. u Mariji Bistrici.
U izlaganju naslovljenom Stepinčevim riječima ‘Dragi mladi, budite ljudi čvrstoga značaj, poučljivi i ustrajne molitve’, mons. Batelja je rekao kako je Stepinac bio svjestan da su mladi zjenica naroda, njegova budućnost i miljenici. Potaknuo je učenike da netko za temu maturalnog rada obradi i Stepinčeve napore za katoličke škole u ondašnjoj Jugoslaviji i za vjeronauk u školama, što je i onda bila tema. Istaknuo je Stepinčev poticaj mladima: „Sretan sam kad vas mogu nahraniti kruhom iz kojega niču čisti ljiljani. Da vas mogu nahraniti svetom pričešću, jer pričest ima zalog vječnog života. Kruh živih, kruh jakih. Jer napori društva su takvi da otruju mladež, a kad mladež bude vezana lancima strasti, više neće znati kamo će ići i kuda će stupati“. Stepinac je rekao da službu treba vršiti dragovoljno, oduševljeno, strpljivo i gorljivo, pa je takva načela učenicima preporučio i mons. Batelja, da ih imaju u izabranom zvanju, da zauzeto rade. Pohvalio je podatak da 70 % zadarskih klasičara upisuje studij koji želi.
„Stepinac je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije branitelj hrvatskih prava i prava Katoličke Crkve, za vrijeme Drugog svjetskog rata i Ante Pavelića je branitelj dostojanstva ljudske osobe stvorene na Božju sliku i priliku, a pred Titom je branitelj jedinstva Katoličke Crkve i vjere u Boga“ rekao je mons. Batelja, naglasivši da je Stepinac bio realan čovjek, promicao je slogu i jedinstvo hrvatskog naroda.
Nasuprot srpskoj propagandi koja diskreditira Stepinca i njegovo spašavanje života brojnih ljudi raznih vjera i naroda, Srba, Židova, Roma, Slovenaca, Hrvata disidenata, komunista, mons. Batelja je naveo konkretne primjere Stepinčeva spašavanja i pokazao dokumente koji su na sudu bili označeni rječju ‘Ne’ te se kao dokazi, odlukom UDBE prema Vrhovnom sudu, nisu mogli koristiti u prilog Stepinčeve obrane. Dokumenti pokazuju da je spašeno 28 000 srpske djece koju je po Stepinčevom nalogu uzdržavao caritas. Karmelićanke su brinule o djeci među kojima su i pravoslavna, muslimanska i židovska djeca. Oko dvjesto ratne siročadi iz Sarajeva 1943. došlo je u Zagreb i bili su smješteni po katoličkim obiteljima, a Stepinac je preko caritasa omogućio da ta djeca imaju odjeću, obuću, hranu, obrazovanje i odgoj. Kad su četnici i partizani spalili Ramu i ubili tamošnje Hrvate 1942. g., nadbiskup je u Zagrebu smjestio tristo djece iz Rame, od kojih su neki još uvijek živi.
Od 7 000 djece iz Jasenovca, u Jastrebarsko je dovezeno 3250 djece koji su bili s redovnicama u domovima za djecu; one su za njih brinule, a ti su domovi bili pod zaštitom međunarodne organizacije Crveni križ. Sve potvrđuju i fotografije koje je predavač prikazao u prezentaciji. Mons. Batelja je istaknuo Stepinčevo zastupanje prava ljudi na život nasuprot rasnoj ideologiji, 1941. g. Pokazao je primjere iz hrvatskog katoličkog tiska za vrijeme Kraljevine Jugoslavije 1938. g. gdje piše o pogubnosti rasne ideologije, a jugoslavenska vlast je te članke zabranila objaviti.
Nadbiskup Stepinac je s propovjedaonice zagrebačke katedrale i pred njom osuđivao ustaški režim, dotle da mu je Pavelić poručio da će i on završiti u Jasenovcu ako tako nastavi. Njemački izaslanik u Zagrebu rekao je, „Kad bi jedan biskup u Njemačkoj tako govorio, ne bi živ sišao s propovjedaonice“. „U Knjizi Ezekiela piše, ‘Tko dira čovjeka, dira zjenicu Božjeg oka’. Ako sustav isključi Boga iz našeg postojanja, što je naša vrijednost“ upitao je mons. Batelja. „Kad su prvi Židovi došli u Zagreb, pobjegli iz Češke, Poljske, Austrije, Njemačke, nadbiskup ih je prihvatio, omogućio im je vize i putovnice za druge zemlje, opskrbio ih je svime, 1940. g. Postoji papir na kojem su se svi oni potpisali. Komunistička vlast nije dopustila da se ti dokumenti uzmu u obzir, spas dvjesto židovske djece. Svjedoci nisu mogli doći na sud to posvjedočiti“ rekao je mons. Batelja. Podsjetio je na Stepinčeve riječi: „Nisam bio draga osoba ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, nisam položio njihovu zakletvu, kako su činili vaši činovnici koji tu sjede u sudnici. Hrvatski narod se plebiscitarno izrazio za hrvatsku državu i bio bih nitko kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji“.
Citirajući Stepinca da „režim sve više stišće svaki dah hrvatski“ za vrijeme politike velikosrpske hegemonije u doba kralja Aleksandra, mons. Batelja je istaknuo Stepinčev trud i uvid kako je važno da narod bude poučen u vjeri. Stoga je organizirao euharistijske i marijanske kongrese gdje se okupljao hrvatski narod i navještale se istine vjere. „Uz euharistiju i mariologiju došlo je do homogenizacije hrvatskog naroda koji bi se bez toga teško bio suočio sa strahotama Drugog svjetskog rata i križnim putem“ rekao je mons. Batelja. Kad je postao zagrebački nadbiskup, ne želeći da Zagreb postane bezbožni grad kako se htjelo, Stepinac je osnovao četrnaest novih župa u vrijeme krize, neimaštine, dok su mu drugi govorili da je pionir, avanturist, da ne razumije narod. To su župe sv. Josipa, sv. Terezije, Marije pomoćnice, sv. Jeronima, Gospe Lurdske, sv. Nikole Tavelića i druge.
Predavač je istaknuo i osjećaj nadbiskupa za malog čovjeka. U vrijeme velike nezaposlenosti u Zagrebu, u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj 1938. g. predvodio je misu za nezaposlene radnike; s njima je ručao i naložio caritasu da se tim ljudima pomogne. Istaknuo je i Stepinčev doprinos hrvatskoj kulturi. Upravo je intervencijom nadbiskupa Stepinca zaživjela i ostvareno je pet svezaka hrvatske enciklopedije kroz koju je hrvatski narod ušao među kulturne narode svijeta, naglasio je mons. Batelja. Istaknuo je da je glavni problem između Stepinca i komunista bio ideološki sukob. Upozorio je kako su komunisti uveli nauku da Isus nije postojao, da je izmišljena osoba, ako bi profesori učili protivno tome izašli bi iz škole. „Znajte, Isus je Bog, za njega smo spremni umirati svaki čas i svaki dan“ rekao je Stepinac.
„Glavni kamen spoticanja između komunističkog režima i Stepinca je što je Tito od Stepinca tražio da stvori nacionalnu Crkvu odvojenu od Rima. Znači da bi Crkva trebala služiti režimu i biti njemu podređena. Stepinac kaže, ‘Odvojeni od Svete Stolice, bili bismo suha grana, sasušeni’. Milovan Đilas, bliski Titov suradnik, rekao je da ‘Stepinčev hrvatski nacionalizam nije puno smetao. Da je samo proglasio Hrvatsku Crkvu odcijepljenu od Rima, mi bismo ga uzdigli do zvijezda. Ali onda bi nas nestalo’“ rekao je mons. Batelja, podsjetivši na Stepinčeve riječi: „Kad se prilike srede i smire, kad se budu mogli publicirati svi dokumenti i u miru izraditi, kad svi faktori mogu slobodno reći svoju riječ bez ikakvog straha i sve do čiste istine, neće se naći ni jedan čovjek koji bi upro prstom na zagrebačkog nadbiskupa“.
„Nema sjene niti loše učinjenog koraka u prošlosti Stepinca“ rekao je mons. Batelja, istaknuvši Stepinčeve riječi 24. travnja 1924. g.: „Spreman sam dati i zadnju kap krvi ako ustreba za domovinu moju Hrvatsku koja počinje izdisati pred naletom bezbožnog materijalizma“. Rekao je to sedam godina poslije početka Oktobarske revolucije.
Mons. Batelja je istaknuo značaj i molitve Stepinčeve majke za njegovo zvanje. Naime, po povratku s bojišnice u Prvom svjetskom ratu, nadbiskup se suočio sa stvarnostima koje ga nisu oduševljavale za svećeništvo te je svjojoj majci rekao: ‘Mama, idem u bilo koje zvanje, u bogosloviju ne’. „A ona, otkad ga je rodila položila je zavjet da će svaki dan za njega moliti krunicu i tri puta u tjednu postiti. To nije bilo lako u obitelji s dvanaestero djece, ali je molila i molila. Nakon što joj je sin Alojzije to rekao, ona je nastavila moliti. Stepinac je izrastao u velikana i ideal u Crkve u Hrvata upravo iz majčine molitve i molitve svog patničkog naroda“ rekao je mons. Batelja. Spomenuo je i njegov odnos s djevojkom Marijom Horvat koja je Stepincu otkazala zaruke.
„Nadbiskup je bio duboko prožet religioznim osjećajima, čitao je velike autore i crkvene oce. Kardinal Franjo Kuharić je rekao da su pisma između Marije i Stepinca dovoljna za njegovo proglašenje svetim. Marija piše Alojziju u završnom pismu da su njegovi ideali previsoki i da ne može dalje letjeti za njim“ rekao je mons. Batelja. Istaknuo je i Stepinčevu pobožnost prema Majci Božjoj. Želio je sačuvati identitet hrvatskog naroda kroz to i u toj pobožnosti. U Mariji Bistrici je 1934. g. okrunio kip Isusa i Marije krunama u stilu hrvatskih narodnih vladara. Mariju Bistricu je želio učiniti moralnim sredštem preporoda hrvatskog naroda te je za pobožnost križnog puta naručio i četrnaest mramornih postaja.
Mons. Batelja je istražio više od 135 crkvenih i svjetovnih arhiva u Hrvatskoj i inozemstvu. Prikupljena dokumentacija sadrži više od 40 000 stranica. Objavio je sedam knjiga, a uskoro će biti predstavljena njegova najnovija knjiga o uzrocima smrti i bolesti kardinala Stepinca. U nadbiskupovim kostima u velikim i nenormalnim količinama pronađeni su olovo, arsen, krom, antimon.
Predavač je pokazao i fotografije sa sprovoda Stepinca u zagrebačkoj katedrali koju je unutra i izvan nje na ispraćaju pohodilo puno ljudi, a sve su pratili i ljudi iz UDBE, vidljivi i na tim slikama. Kad su podgili lijes da odnesu tijelo kardinala iza oltara, katedralom se prolomio zaziv ‘Sveti kardinale, Sveti mučeniče, moli za nas’.
Mons. Batelja je podsjetio na pokojne profesore i učenike te škole koja je nasljednica Nadbiskupske klasične gimnazije iz koje su izašli ne samo mnogi svećenici, nego i laici intelektualci koji sad obavljaju važne odgovornosti javnih vlasti i crkvenih službi. Učenicima je poželio da žive vjernost koju je Stepinac poželio u pismu vjernicima Zagrebačke nadbiskupije: „Dragi moji dijecezani, budite do groba vjerni Katoličkoj Crkvi“.
Prije predavanja mons. Batelje, prisutne učenike, profesore i brojne uzvanike pozdravio je i ravnatelj Klasične gimnazije mr. don Ante Sorić. Rekao je da je nositi ime sv. Ivana Pavla II. ponos i odgovornost, upitavši koliko je njihov pedagoški, učiteljski i odgojiteljski poziv u skladu sa smjernicama koje je postavio Ivan Pavao II.
Prisutne je pozdravio i zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Čestitao je učenicima njihov Dan škole rekavši da je nositi ime Ivana Pavla II. čast, ponos i odgovornost. „Budimo svjesni i te treće riječi koja je povezana sa sudbinom čovjeka, jer čovjek nije samo slobodno, nego i odgovorno biće. Ponos i čast nas obvezuju da upoznamo onoga čije ime nosimo, da se upoznamo s njegovim programom i da se oduševljavamo idejama koje su nosile sv. Ivana Pavla II. Mladi su mu bili osobito na srcu, njegova radost, nada, briga i uzdanica. ‘Vi ste papina nada’, rekao je. Bio je teolog, znanstvenik, filozof, kulturnjak. Nema područja u kojem se nije očitovao kao veliki a skroman čovjek koji se sa svime znao ophoditi. Vi ste odgojna, obrazovna i kulturna institucija i zato je Dan škole i papin spomendan obveza za vas koji nosite njegovo ime“ poručio je mons. Puljić učenicima i djelatnicima škole.
U obilježavanju Dana škole sudjelovali su i roditelji učenika, svećenici, ravnatelji drugih srednjih škola, Ante Gverić, ravnatelj Državnog arhiva u Zadru te Ivan Šimunić, pročelnik Upravnog odjela za školstvo Zadarske županije. Ravnatelj Sorić je zahvalio Zadarskoj županiji za povjerenje i potporu koju pružaju Gimnaziji tijekom cijele školske godine.
Pjesme Gaudeamus igitur na početku i ‘Dođite k meni umorni’ na kraju svečanosti izveo je zbor Gimnazije pod ravnanjem prof. Grge Ivkovića. Program su vodili učenici Martina Vidaić i Krunoslav Grebenar. Dan škole je završen održavanjem turnira iz nogometa između učenika i profesora Gimnazije te odbojke, košarke, šaha i stolnog tenisa.
Ines Grbić
