Marija i Elizabeta – uzori kršćanskim ženama i majkama
Nakon što je anđelu Gabrijelu izrekla svoj „evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“, Marija žurno ide u Gorje da bude pri ruci svojoj rođakinji Elizabeti kada dođu dani poroda. Upada u uoči Marijina spremnost poći i služiti Elizabetu, iako joj anđeo to nije rekao, nego samo najavio kako i njezina rođakinja očekuje dijete. I ništa više. Ali, ljubav je dosjetljiva. Kad je izrekla Bogu „svoj da“, ona se pokazala spremnom služiti. Marija nije ništa znala o onomu što se događa u Zaharijinoj kući prije razgovora s anđelom. Elizabeta, naime, nije o tomu trubila po selu. Povukla se u tišinu i razmišljala. Kad, eto joj u pohode rodice koju pozdravlja riječima da je „blagoslovljena među ženama“, i ona i „plod njezine utrobe“. I pita se „otkuda joj ta milost da joj dolazi majka Gospodinova“?! Marija je blagoslovljena jer je „povjerovala da će se ispuniti što joj je rečeno od Gospodina“. Vrhunac njezine veličine je u nepokolebivoj vjeri u Božju Providnost i ljubav.
Žena i majka veliki je prirodni misterij
U simbolike punom susretu dviju velikih žena i majki, Marije i Elizabete, nalazimo razloge razmišljati o ulozi žene i majke u Crkvi i u društvu. One su divni likovi iz povijesti spasenja koji govore o dostojanstvu žene i majke. A u kontekstu priprave za treći susret hrvatskih obitelji, u Solinu 2018., dobro je razmišljati o temi očinstva i materinstva. Majka je ljudima kroz povijest uvijek bila velika, i nju se štovalo i voljelo. Kada nas drugi zaborave, pa upadnemo u osamu, tugu i napuštenost, sigurni smo da nas majka ne će napustiti. Ona je ljudima svetinja. Nju se spominje i zove kad nam je potrebna pomoć, suosjećanje i ljubav. U trenutcima boli i u časovima umiranja čuju se prirodni uzdasi, „majko moja!“
Majka je veliki prirodni misterij. Ljudi su sretni dok imaju majku. Ona je izvor života koja hrani, štiti i brani mlado biće kad je nemoćno i potrebno zaštite. Lijepo je vidjeti majku s djetetom u naručju kako žari altruizmom, nesebičnošću i požrtvovnošću. Stoga, reći za nekoga da je „dobar kao majka“ zapravo je najljepši kompliment nečijoj plemenitosti i čovjekoljublju. Jer od ljubavi i dobrote, koja je u majci prirodno utjelovljena, ljudi žive. Po maminoj žrtvi svi smo dobili život i grijali se na majčinoj ljubavi. Takvo materinstvo ćudoredno, duhovno i veliko, čisto i savjesno uvijek pobuđuje poštovanje. I predstavlja se kao ljudski i moralni ideal. Danas to valja u svakoj prilici isticati jer proživljavamo veliku krizu dostojanstva žene i strašnu krizu materinstva.
Budućnost je u rukama čestitih žena i majki
Nije, naime, svaka majka velika. Ima ih koje ne vole svoje materinstvo, pa nerado i preko volje postaju majke. A ima i onih koje ne vole svoj porod, jer u djeci ne vide Božji dar i Božji blagoslov, nego ekonomski problem i teret. Što reći o onima koje traže uništenje života u ime „ženskih prava“?! Pa to je perverzija najljepšega, najhumanijega i najsvetijega što je Bog stvorio pod majčinim srcem. Društvu su, stoga, danas potrebne krjeposne i duhovne žene i majke koje imaju veliko ljudsko i humano srce, te snažnu i stabilnu vjeru. Potrebne su izgrađene i moralne osobe koje razlikuju dobro od zla, koje poštuju život kao Božji dar i drže do moralnih propisa i zakona upisanih u ljudsku savjest. Za njih je obitelj božanska institucija, te povlašteno mjesto osobnoga rasta i odgoja budućih članova društva, Crkve i naroda. Zato je bolja i sretnija budućnost pojedinaca i društva u rukama dobrih i krjeposnih žena i majki.
Ako je to tako pitamo se kako pomoći suvremenim ženama i majkama da budu dostojne svoga poziva?! Kako pomoći suvremenim djevojkama da postanu dobre i odgovorne žene i majke?! Kako u svijetu izvrnutih vrjednota, loših primjera i ponuda pomoći ženama i majkama da ostanu na visini svoga poziva i zadatka?! Nema gotova recepta koji bismo mogli naučiti i u životu provoditi, osim one Isusove tople preporuke „rasti u milosti i krjeposti pred Bogom i pred ljudima“. Moglo bi se ipak kratko i jezgrovito kršćanskim rječnikom reći kako „nema pravoga i prosvijetljenoga materinstva bez Boga, bez vjere, bez molitve i pobožnosti, bez milosnoga i sakramentalnoga života“. Uzorne majke, koje su potrebne društvu i Crkvi, nadahnjuju se Gospinim primjerom, kleče pred njom – najvećom i najsvetijom ženom i Majkom – i mole njezinu pomoć i blagoslov. Sve one traže i nalaze snagu za ljubav i žrtvu pred oltarom i na pričesnoj klupi; uz vječno svjetlo Isusove dobrote i ljubavi. Kršćanske majke, zapalite to svjetlo dobrote u svom srcu! Budite svjesne svoga dostojanstva i ostanite ono što vam je u naravi upisano!
Zahvalni Mariji poštujmo Božje zapovijedi
Hvala Bogu za svjetlo dobrote koje nam je preko Marije zasjalo, svjetlilo i očitovalo se u divnim likovima tolikih žena i majki kroz našu trinaeststoljetnu povijest. Na današnju svetkovinu molit ćemo za naše obitelji, očeve i majke, neka budu dostojni svoga roditeljskoga poziva. Molit ćemo posebice za djevojke i žene kako bi znale zavjetovati Gospi svoju čednost, svoju djecu, obitelj i muževe. U molitve ćemo uključiti članove naših župa i biskupija kako bi svi bili ispunjeni strahopoštovanjem pred Bogom, životom i bračnom vjernošću. Čuli smo u evanđelju izvješće o „znamenju velikom na nebu, o ženi zaogrnutoj suncem“. Molit ćemo neka to Sunce po Mariji zasine ponovno svojim svjetlom na Starom kontinentu, u našoj zemlji i u narodu kako bi bilo što manje tame, zabluda i poganskih načela koji nas sve više zapljuskuju. Ne samo u školama i odgoju, već i u kulturi, politici i društvenom životu. A to se posebice osjeća u zadnja dva desetljeća izglasavanjem zakona i konvencija po kojima se promovira rodna ideologija. Od Pekinške konferencije (1995.) do Istanbulske konvencije (2011.). U njima se uz časnu borbu sprječavanja i borbe protiv nasilja nad ženama i u obiteljima sve više nameću zavodljivom, ali i agresivnom metodom pojmovi rodne ideologije. Promicatelji takvih zakona ne obaziru se na „prirodni red stvari, upisan u ljudsku narav“. Otklonili su, naime, u ime sekularnosti prisutnost Boga iz Ustava Europske unije, pa ih ne zanima „nadnaravni red“ ispisanih zapovijedi i odredaba u knjigama Božjega zakona.
Stoga se obraćamo Mariji, „ženi zaogrnutoj suncem“, koja je već za života skupa sa svojim Sinom osjetila borbu dobra i zla, svjetla i tame. Molimo je neka podupre našu nadu, molitvu i borbu za istinu o čovjeku koju nam je Isus objavio. S njom koja je „početak boljega svijeta“ (Trški Vrh) želimo graditi novo društvo u kojem će se poštivati ljudska i božanska prava. Jer, želimo živjeti kao oni koji Boga poznaju, poštuju i priznaju; koji život poštuju! I od srca zahvaliti za naše obiteljsko stablo „koga bure ne iščupaše i požari ne izgoriše“.
Zahvalimo „stablu koga bure ne iščupaše“
Prije tri godine u Gradskoj loži u Zadru bila je Meštrovića izložba pod naslovom: „Zahvalimo njoj“. A pred ložom je stajala skulptura „Povijest Hrvata“ (iz 1932.). To je „lik žene u narodnoj nošnji koja sjedi i u krilu drži kamenu ploču s natpisom na glagoljici „Povijest Hrvata“. Koji su poznavali njegovu majku Martu vele kako je Ivan uklesao u kip njezina portretna obilježja. A u prigodi posvete Memorijalne crkve kralja Zvonimira, Naše Gospe u Biskupiji kod Knina (1938.), njoj je posvetio „Poslanicu“ s pet poticajnih glagola: „Zazovimo, zahvalimo, pomolimo se, ne očajavajmo i ne posumnjajmo“. Nošen, naime, nadahnućem kako je „naša zemlja sačuvala uspomene, a naša Gospa lozu našu“, on je pjesničkim stilom pozvao sve neka „zahvale Njoj“ – zemlji hrvatskoj i Gospi našoj:
- Njoj – nepresušnu vrelu, čiji tijek sve suše i potresi ne prekinuše;
- Njoj – stablu jakomu, koga sve bure ne iščupaše i svi požari ne izgoriše;
- Njoj – čije žile ne uginuše, čiji sokovi ne presahnuše;
- Njoj – njedru i utrobi komu Gospodin klicu našeg života povjeri;
- Njoj – iz čijega krila sunce ugledasmo i Gospodina osjetismo neka je za sve vjekove hvala i ljubav naša;
- Njoj – koju Tvorac za pomagačicu odabra, neka je skromna kućica, koju joj podigosmo da i dalje bdije nad svetištem otaca naših u slavu Gospodinovu, a za mir i spas roda našega!
Hvala Ti, Ivane naš domaći Michelangelo, za tvoje vjerom prožeto, narodno i umjetnički ispisano i isklesano djelo. Hvala ti i za ovaj hvalospjev „Ženi zaogrnutoj suncem“, a uz nju svim ženama i majkama diljem Lijepe naše čija jaka stabla i „žile ne uginuše, niti sokovi ne presahnuše“.
Svjesni nezamjenjive uloge Majke Božje, na nebo uznesene, kao i svih onih vrijednih žena i majki iz roda našega koje usprkos silnih bura i brojnih požara sačuvaše korijene naše, valja nam se vratiti tim korijenima i oživjeti zavjete iz nedavne prošlosti; iz devetnice „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ koji učinismo u Ninu 1989. Tada smo, naime, odlučili „slaviti svete sakramente i životom potvrđivati svoj krsni savez s Bogom, pa tako obnoviti sveti pradjedovski zavjet vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj Crkvi“. Konačno valja nam ponovno useliti liturgiju i molitvu u naše domove. Molitva je, naime, znak našega narodnoga i kršćanskoga identiteta koji prepoznajemo u Ninskom geslu: „Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom misu slavi“! Molimo Gospu, na nebo uznesenu, neka pomogne nama i našim obiteljima ostvariti te visoke i časne ciljeve i ideale. Tako neka bude. Amen.
† Želimir, nadbiskup zadarski
Rujno i Pag, 15. kolovoza 2017.