Na zavjetnoj svetkovini ranokršćanske mučenice sv. Nedjeljice u istoimenom svetištu u Vrani u nedjelju 2. srpnja tradicionalno se okupilo više tisuća vjernika iz cijele Zadarske nadbiskupije. Središnje koncelebrirano slavlje za vanjskim oltarom u svetištu koje je ujedno i veliki maslinik predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. „Neka nam godišnje okupljanje u Vrani probudi osjećaj zahvalnosti prema svima kojima dugujemo za sve što imamo i što jesmo. Srce nam je ispunjeno zahvalnošću za primljene darove Božje dobrote i njegovog milosrđa. Kršćanski život je život vjere i nade u Duhu Svetome koji prebiva u sinovima Božjim. Krštenjem smo postali djeca Božja, subaštinici Kristovi i zajedničari dobara Oca nebeskoga. Bože, hvala ti što smo kršćani, kao pojedinci i kao narod. Nije to naša zasluga, nego Božji dar i odabir. Neka nas sv. Nedjeljica potiče i nadahnjuje da se ne umaramo činiti dobro“ poručio je mons. Puljić u propovijedi.
Tragom navještaja Božje riječi koja pokazuje što bismo trebali činiti kao Isusovi učenici, nadbiskup je govorio o značenju gostoprimstva i činjenju dobrih djela. „Kad smo darežljivi i gostoljubivi, Bogu smo slični. Onda nas obdaruje mirom, radošću i blaženstvom koje samo od njega može doći. Bog nas je stvorio na svoju sliku i priliku. U čaši hladne vode o kojoj Isus govori u navještenom evanđelju, vidimo kako nas to malo košta. Ali onomu tko je žedan, to je najviše što može poželjeti. Žednomu znači puno, a darovatelju ništa. To je slika svih naših običnih dobrih djela koja možemo činiti“ potaknuo je mons. Puljić, upitavši, što nas košta osmijeh ili lijepa riječ, pokloniti malo vremena prijatelju, susjedu, samcima koji jedva čekaju da im netko dođe da s njima popričaju.
„To je ništa u usporedbi s izgubljenim vremenom pred televizijom ili u nekoj drugoj dokolici. Znamo li drugima čestitati, usmeno ili pismeno? Padne li nam napamet telefonirati i obradovati one koji su u tuzi i samoći? Kad nam to uspije, osjetimo u sebi dobro, kako smo nešto dobro učinili, kako smo drugome pomogli. U takvim okolnostima doživjeli smo se više kao ljudi, bliže Bogu i bratu čovjeku. I nama je bilo puno ljepše, osjetili smo ljepotu i draž jer smo nešto dobro učinili“ rekao je nadbiskup Puljić.
Potkrijepio je to pričom o jednom učitelju Kristovog evanđelja. Imao je školu u kojoj je pripremao učenike za navještaj radosne vijesti te ih slao da idu propovijedati. Nakon godina učenja i razmatranja, učitelj ih je otpremio da pođu širiti Radosnu vijest. Nakon dvije godine rada vratili su se i izvijestili učitelja što su učinili. Prvi je rekao: „Ja sam napisao knjigu i prodao je u pet tisuća primjeraka“. „Ti si svijet napunio papirom“, komentirao je učitelj. Drugi je rekao: „Ja sam održao propovijedi na više od stotinu mjesta“. „Ti si ispunio svijet riječima“, reče učitelj. Treći učenik je stidljivo promucao: „Ja nisam ništa osobito učinio. Samo sam jednoj starici svako jutro donosio vodu s obližnjeg izvora. Ona to nije mogla jer je bila stara i nemoćna“. Učitelj je rekao: „Ti si svijet ispunio ljubavlju i najbolje si širio Radosnu vijest Kristovog Evanđelja“. To je poučno i sadržajno, što Isus za nas i od nas želi, rekao je nadbiskup, tragom ulomka iz Druge knjige o Kraljevima. Tu je opisano gostoprimstvo proroka Elizeja kod jedne obitelji u Šunamu i primjer kako Bog bogato nagrađuje gostoprimstvo, potomstvom kojeg su ona i muž željno iščekivali.
Elizej je prolazio kroz mjesto, a žena ga je prepoznala kao Božjeg proroka i nagovorila muža da mu ‘načine sobicu i pripreme postelju, stolicu i svjetiljku’. Prorok nije tražio uslugu, ali žena je prepoznala da je Božji čovjek pa je s mužem ponudila gostoprimstvo. Isus slično govori u evanđelju: „Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode, zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća”.
„Isus ne kaže da treba poslužiti nekoga zato što je po našem ljudskom sudu dobar, pametan, ugledan. Kaže, tko napoji jednog od moje najmanje braće. Zato što je kao čovjek, ljudsko biće, Kristov učenik i dijete Božje“ rekao je nadbiskup, istaknuvši da Elizej nije ništa tražio, nošen Božjom riječi išao je od mjesta do mjesta, govorio o Bogu i dobio je sobu za boravak. „Ni žena nije ništa tražila, a Elizej joj je uzvratio time da joj je od Boga isprosio sina. Najveći dar koji je mogla zamisliti. Toliko puta smo čuli kako je Bog brzo uzvratio dobro koje se nekomu učini. Pomogneš siromahu i Bog ti već sutra vraća. On se ne da darom nadmašiti. Međutim, mi ne činimo dobra zato da bi nam Bog uzvratio. Mi to činimo jer dobro je činiti dobro“ poručio je mons. Puljić, dodavši da ne moramo staviti svoju kuću na raspolaganje, ali možemo ustati i ponuditi mjesto u autobusu starijoj osobi, trudnici, invalidu, možemo biti ljubazni na ulici, trgovini, školi, gdje se s ljudima susrećemo i radimo. „Možemo činiti tisuću sitnih usluga te pri tomu biti ljubazni i obazrivi. Pa i kad nam se čini da se radi o sitnicama, one mogu biti iskreni i nesebični izrazi ljubavi. A to je onda veliko“ istaknuo je nadbiskup.
Hodočasnici u Vrani su se u mnogim životnim situacijama osvjedočili u zagovor sv. Nedjeljice, za duševno i tjelesno zdravlje. Tako i „Jahve po Elizeju gubave i nezdrave čini zdravima, od neplodnoga čini plodno. Jahve se po njemu očituje i kao gospodar života koji mrtve oživljuje. Prorok Elizej čudotvorno djeluje nakon Ilije proroka na više mjesta: Jerihon, Gilgal, Betel, Samarija, Dotan i Karmel. On je prenosio Božju riječ i pomoć narodu i jačao ga u vjeri otaca: Ne bojte, se ohrabrite se. Bog je s nama. Imajte povjerenja“ potaknuo je mons. Puljić. Svetišta ljudima nose poruke ohrabrenja i pouzdanja u Boga. „Premda u stara vremena nije bilo željeznice ni dobrih puteva, ljudi su ipak putovali, osobito na hodočašća u Jeruzalem, Rim, na grob apostola Jakova u Santiago de Compostellu u Španjolsku ili druga svetišta diljem svijeta na kojima su se osjećali ugodno, kao i mi u Vrani. Na tim putovanjima koji su trajali danima, hodočasnici su bili upućeni na dobrotu ljudi koji su ih ugošćavali. Gostoprimstvo je stoga bilo izuzetno važno“ istaknuo je mons. Puljić, rekavši da čovjek u jurnjavi i trci velegradovima, podzemnim željeznicama, osjeti veliku anonimnost. „Važno je osjetiti da je čovjek pokraj tebe i osjetiti situaciju u kojoj se može pokazati čovjekom: pozdravom, osmijehom, lijepom riječi i na taj način pokazati da smo ljudi, da nam je stalo do bližnjega“ poručio je mons. Puljić.
Prigodne riječi pozdrava i zahvale uputio je i vranski župnik don Šimun Šindija. Među vjernicima su bili i župljani odjeveni u staru nošnju vitezova templara, značajnih u srednjovjekovnoj povijesti hrvatskog naroda. Djelovali su od 12. do 16. st. u Vrani s redovničkim zajednicama benediktinaca i hospitalaca. Templari su bili izuzeti od jurisdikcije mjesnih biskupa, pod izravnom nadležnošću pape.
Ines Grbić