VRANA: PROPOVIJED MONS. Ž. PULJIĆA NA SVETKOVINI SV. NEDJELJICE

posted in: Nadbiskupove propovijedi | 0

Čudotvorna djela proroka Elizeja

(2. Kr 4, 8-16; Rim 6, 3-11; Mt 10, 37-42)

1. U četvrtak smo obilježili svetkovinu apostolskih prvaka svetoga Petra i Pavla. Čuli smo maloprije kratki odlomak iz Pavlove poslanice Rimljanima u kojoj tumači kako smo „po krštenju uskrišeni od mrtvih, eda bismo hodili u novosti života“ (Rim 6, 4). Sve Pavlove poslanice poučne su i sadržajne. Posebice ova Rimljanima koju nazivaju „katedrom vjere“ i prvim razrađenim „teološkim sustavom“. Poslanicu je pisao negdje oko 58. godine poslije Krista iz Korinta odakle je mislio poći prema Španjolskoj. Budući da je Rim bilo susretište povijesnog, političkog i kulturnoga blaga mnogih naroda, prema Pavlu Rim ima postati novim Jeruzalemom, središtem novoga Božjeg naroda, središtem Crkve. Zato on dijeli povijest čovječanstva u dva razdoblja: vrijeme prije Krista, koji zove vremenom iščekivanja, te vrijeme poslije Krista u kojemu imamo pomirenje s Bogom. Isti Bog koji je izabrao i spasio izabrani narod, sada spašava sve: Židove i pogane i sve koji budu povjerovali Onomu koji od mrtvih uskrisio Isusa Krista, Gospodina našega (Rim 4, 24).

Stoga, Pavao uglavljuje povijest čovječanstva u dva lika: u Adamu i u Kristu, „novom Adamu“. Prvog Adama Pavao predstavlja kao „rušitelja sklada“ jer su Adamovim grijehom u svijet unešeni patnja i smrt. A grijeh i smrt, kao dva tiranina, žele ovladati ne samo čovjekom, nego i cijelim svemirom. No, nismo bez nade, veli Pavao. Kršćanski život je život vjere i nade u Duhu Svetome koji prebiva u sinovima Božjim. A to sinovstvo primili smo po krštenju, pa možemo obraćati se Bogu i klicati „Abba-Oče“. Krštenjem smo postali djeca Božja, subaštinici Kristovi i zajedničari dobara Oca nebeskoga.

2. Uz ovaj dio Pavlove poslanice Rimljanima čuli smo i kratko izvješće o čudotvornom djelovanju proroka Elizeja koji djeluje nakon Ilije proroka na više mije­sta: Od Jerihona, Gilgala, Betela i Samarije do Dotana i Karmela. On je prenosio Božju pomoć narodu i jačao ga u vjeri otaca. Jahve se pokazuje po Elizeju kao onaj koji gubave i nezdrave čini zdravima, otrov čini bezopasnim, a od neplodnoga čini plodno. Jahve se po njemu očituje i kao gospodar života koji mrtve oživljuje. U današnjem odlomku (2Kr 4,8-16) čuli smo opis gostoprimstva kod jedne obitelji u Šunamu, te primjer kako to Bog nagrađuje. Dok Elizej prolazi kroz mjesto neka ga žena prepoznaje kao Božjeg proroka, pa nagovara muža da mu „načine sobicu i pripreme postelju, stolicu i svjetiljku“. Prorok, dakle, nije tražio uslugu, ali žena je prepoznala da je Božji čovjek pa zajedno s mužem ponudila gostoprimstvo.

Premda u stara vremena nije bilo željeznice, a ni dobrih puteva, ljudi su ipak putovali. Posebice na hodočašća u Jeruzalem, Rim ili na grob apostola Jakova, Santiago de Compostella u Španjolsku; ili pak u neka druga svetišta diljem svijeta. Na tim putovanjima hodočasnici su bili upućeni na dobrotu ljudi koji su ih ugošćavali. Gostoprimstvo je stoga bilo izuzetno važno. Naše vrijeme bilježi neke nove i drugačije potrebe. Ne mora se nekoga primiti u kuću kako bismo pokazali dobrotu i naklonost. Ali, možemo biti ljubazni na ulici, trgovini, školi i u tvornici. Ne moramo staviti svoju kuću na raspolaganje, ali možemo se ustati i ponuditi mjesto u autobusu starijoj osobi, trudnici i invalidu. Možemo, dakle, činiti tisuću sitnih usluga, te pri tomu biti ljubazni i obazrivi. Pa i kad nam se čini da se radi o sitnicama, one mogu biti iskreni i nesebični izrazi ljubavi. A to je veliko.

3. Iako Elizej nije ništa tražio, dobio je sobu za boravak. Žena nije ništa tražila, a Elizej joj je uzvratio time da joj je od Boga isprosio sina. Najveći dar koji je mogla zamisliti. Toliko puta čuli smo ili čitali kako je Bog brzo uzvratio dobro koje se nekomu učinilo. Pomogneš siromahu i Bog ti već sutra vraća. On se ne da darom nadmašiti. Međutim, mi ne činimo dobra zato da bi nam Bog uzvratio. Mi to činimo jer dobro je činiti dobro. I dokle god smo darežljivi i gostoljubivi, Bogu smo slični. A on nas onda obdaruje mirom i radošću, srećom i blaženstvom koje samo od njega može doći. U čaši hladne vode, o kojoj Isus danas govori, vidimo kako nas to malo košta. Ali, onomu tko je žedan, to je najviše što može poželjeti. Žednomu, dakle, znači puno, a darovatelju ništa. To je slika svih naših običnih dobrih djela koja možemo činiti. Što nas košta jedan osmijeh ili lijepa riječ? Što nas košta pokloniti nešto vremena prijatelju, susjedu, samcima? A to je ništa u usporedbi s izgubljenim vremenom pred televizijom ili u nekoj drugoj dokolici? Znamo li drugima čestitati, usmeno ili pismeno? Padne li nam napamet telefonirati i obradovati one koji su u tuzi i samoći? Kad nam to uspije, osjetimo kako smo nešto dobro učinili, kako smo drugome pomogli. U takvim okolnostima doživjeli smo se „više kao ljudi“, bliže Bogu i bratu čovjeku. A i dan nam je bio puno ljepši.

Žena Šunamka ugostila je proroka Elizeja i bila bogato nagrađena – potomstvom kojeg su ona i njezin muž željno iščekivali. Isus danas slično govori pa veli: „Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode, zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća”. On ne kaže kako treba poslužiti nekoga zato što je po našem ljudskom sudu „dobar, pametan, ugledan, svet“. Ne, već zato što je kao čovjek, ljudsko biće, Kristov učenik i dijete Božje. Kad se dijete rodi, ono pruža ruke prema svijetu kao da ga želi zagrliti, obuhvatiti, zaposjesti. Kao da govori: „Sve je to za mene, sve mi dajte, želim u svemu uživati“. No, kad čovjek umire, ruke su prekrižene na prsima i on više ništa ne želi od ovoga svijeta. Jer, ostavlja ga sa svim njegovim dobrima, zauvijek. Kao da želi reći: „Ništa od svega meni ne pripada, sve je Božje“.

4. Pričaju kako je neki pobožni učitelj Kristova Evanđelja imao je tri svoja učenika. Dugo su živjeli skupa i proveli mnogo vremena u učenju i razmatranju. Kad su nakon provedenih godina u školi učenja i razmatranja očitovali volju da su spremni poći u svijet, učitelj ih je blagoslovio i otpremio s nakanom neka pođu širiti Radosnu vijest Evanđelja. Dogovorio je s njima neka se nakon određenog vremena vrate. I tako je bilo. Nakon dvije godine rada oni su se ponovo vratili svome učitelju kako b i ga izvijestili o svemu što su vidjeli, čuli i učinili.

Nakon što su posjedali oko stola učitelj ih upita da iznesu sve što su u tom razdoblju činili.

–          Prvi reče: „Ja sam napisao knjigu i prodao je u pet tisuća primjeraka“.  -„Ti si svijet napunio papirom“, bio je učiteljev komentar.

–          Drugi reče: „Ja sam održao propovijedi na više od stotinu mjesta“. -„Ti si ispunio svijet riječima“, reče učitelj.

–          Konačno je došao na red i treći učenik koji je stidljivo promucao: „Ja nisam ništa osobito učinio. Samo sam jednoj starici svako jutro donosio vodu s obližnjeg izvora. Ona to nije mogla jer je bila stara i nemoćna“. – Učitelj ga pogleda, nasmiješi se i reče mu: „Ti si svijet ispunio ljubavlju. I najbolje si širio Radosnu vijest Kristovoga Evanđelje“.

Zahvalni smo apostolu Pavlu što nam je posvijestio činjenicu da smo krštenjem postali djeca Božja, subaštinici Kristovi i zajedničari dobara Oca nebeskoga; a sveti Ivan dodaje kako se još nije očitovali što ćemo biti. Srce nam je ispunjeno zahvalnošću za primljene darove Božje dobrote i  njegovoga milosrđa. Čuli i divan primjer obitelji iz Šunama koja je ugostila proroka Elizeja. Iako on nije ništa tražio, dobio je sobu za boravak. I obitelj nije kao uzvrat za pruženo gostoprimstvo ništa tražila, ali im je Elizej kod Boga isprosio sina. Najveći dar koji su mogli željeti i sanjati. Neka nam i ovo naše godišnje okupljanje u Vrani probudi osjećaj zahvalnosti prema svima kojima dugujemo za sve što imamo i što jesmo. I neka nas sveta Nedjeljica potiče i nadahnjuje da se ne umaramo činiti dobro (Gal 6, 9). Jer, dobro je činiti dobro! Amen.  

† Želimir, nadbiskup

Vrana, 2. srpnja 2017.

Comments are closed.