Najprije čestitam nakladnicima Sveučilištu u Zadru i župi sv. Martina u Ljupču što su objavili ovu vrijednu monografije „Župa Ljubač – zrcalo povijesnih i geografskih mijena u sjeverozapadnom dijelu Ravnih kotara“. Posebice čestitam urednicima prorektoru prof. dr. Josipu Faričiću i župniku dr. Jerolimu Lenkiću što su organizirali znanstveni skup te u rekordnom vremenskom razdoblju priredili ovu bogatu monografiju koja opisuje ne samo povijest mjesta i župe svetoga Martina, već i prirodno-geografske značajke i osnove društveno-gospodarskoga razvitka, kao i arheološke i ranokršćanske nalaze u Ljupču i okolnim mjestima. Uz bogatu kartografiju, numizmatiku, prikaz vjerskoga života i etnologiju čitatelj će naći raznoliki izbor vrlo interesantnih tema za produbljenje i upoznavanje ovoga mjesta koje je u „Zadarskom katastiku“ (katastru), gdje su navedeni posjedi i imanja koje je Mletačka vlast zauzela u 15. stoljeću, među pet navedenih mjesta nalazi se i Ljupče. A to su: Zadar, Vrana, Nin, Novigrad i Ljubač.
Uz bogate arhivske izvore i povijesnu građu, te obilnu i slikovitu kartografiju, osobito mi je za oko zapeo povijesni prikaz mjesta Ljubač s iscrpnim arheološkim ranokršćanskim i srednjovjekovnim nalazima, kao i kratka povijest župe sv. Martina s biografskim opisom njezinih pastira od 17. do 21. stoljeća (od don Mate Mandića rodom s Molata iz 1664. godine do sadašnjeg župnika dr. Jerolima Lenkić rodom iz Bibinja).
Svim autorima objavljenih priloga u ovoj opsežnoj monografiji „Župa Ljubač – zrcalo povijesnih i geografskih mijena..“ upućujem iskrene čestitke i zahvalu za uloženi trud.
Netko je davno rekao kako su arhivski zapisi zapravo ogledalo “pamćenja jednoga kraja i naroda”. Zabilježeni stari spisi koji se onda čuvaju predstavljaju nepresušno vrelo za poznavanje i proučavanje povijesti i kulture nekog područja i naroda. I s pravom bivaju njegovim zrcalom u kojem se „ogledaju“ sljedeći naraštaji. U tom kontekstu simbolično mi je ono što je zapisao mladi teolog i mještanin u svom prilogu „Iz crkvene prošlosti Ljupča“, bogoslov Ivan Jordan. On zaključuje svoj prikaz riječima kako nije povjesničar, već teolog pa s teološkom refleksijom završava svoj članak: „Na divnu zemlju padoše mi konopi, vrlo mi je mila moja baština“ (Ps 16, 5.6).
Kad je Jahve, naime, izveo Izraelce iz egipatskoga ropstva, dao im je u posjed Obećanu zemlju. Imati i posjedovati zemlju bitni je element stabilnosti koji daje mogućnost podizanja vlastitoga doma u kojem djeca odrastaju, a odrasli obrađuju polja i žive od plodova svoje zemlje. Leviti, međutim, koji su posrednici svetoga i Božjega blagoslova, ne mogu posjedovati zemlju, jer oni su se potpuno darovali Gospodinu. Oni su sve svoje prepustili njegovoj brižnoj ljubavi i velikodušnosti braće kojima služe. Bog je, dakle, njihova baština: „Svjedočanstva tvoja vječna su mi baština; ona su radost mome srcu“, pjeva David u svojim pslamima (Ps 119, 111).
Autor crkvene prošlosti Ljupča, „mladi levit“ Zadarske nadbiskupije, Ivan Jordan, objašnjava kako su u ono vrijeme pred levite stavljali popis dvanaest plemena na koja bi oni bacali konope. A onda bi levit bio poslan služiti plemenu na koji je njegov konopac pao. I završava svoj prikaz s izrazima ponosa što je genetski naslijedio baštinu svojih pređa, te u iščekivanju levitske baštine koja će mu se dodijeliti zahvalno ponavlja sa psalmistom: „Na divnu zemlju padoše mi konopi, vrlo mi je mila moja baština“ (Ps 16, 5.6).
Neka ovo zrcalo bogate prošlosti mjesta Ljubač bude orijentir budućnosti njegovim žiteljima koji neka bacaju „naslijeđene konope“ po ozemlju vlastite djedovine, te pri tom neka ponavljaju ove stihove starozavjetnoga pjesnika: „Na divnu zemlju padoše mi konopi, vrlo mi je mila moja baština“ (Ps 16, 5.6).
† Želimir Puljić, nadbiskup
Ljubač, crkva sv. Martina, 21. lipnja 2017. g.