ZADARSKI NADBISKUP ŽELIMIR PULJIĆ O DOLASKU PAPE BENEDIKTA XVI. U HRVATSKU, PORUCI HRVATSKIH BISKUPA I IMENOVANJU ČLANOM KOMISIJE HBK ZA ODNOSE S DRŽAVOM
S nedavno održanog 41. Plenarnog zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije u Lovranu hrvatski (nad)biskupi su uputili poruku „Otkrijmo iznova snagu koja vraća nadu“. Na tom je zasjedanju zadarski nadbiskup Želimir Puljić imenovan članom Biskupske komisije HBK za odnose s državom. Uz još tri člana, predsjednik komisije je kardinal Josip Bozanić. Hrvatsku će pohoditi papa Benedikt XVI. Hrvatskoj će to biti četvrti posjet pape. Ivan Pavao II. pohodio nas je 1994. g. pod geslom „Mir vama“, 1998. g. „Bit ćete mi svjedoci“, kad je u Mariji Bistrici proglasio blaženim Alojzija Stepinca, a 2003. g. u Hrvatskoj je bio na stotom apostolskom putovanju pod geslom „Obitelj – put Crkve i naroda.“ Benedikt XVI. kao Petrov nasljednik u Hrvatsku dolazi prvi put, no već je bio u Zagrebu. U studenom 2001. g. kardinal Joseph Ratzinger kao prefekt Kongregacije za nauk vjere sudjelovao je na međunarodnom simpoziju o kardinalu Franji Šeperu povodom 20. godišnjice njegove smrti. Kardinal Šeper je bio prethodnik kardinala Ratzingera u službi prefekta Kongregacije za nauk vjere.
Rijetko koji narod se može podičiti četvrtim Papinim pohodom svojoj zemlji. Kako Vi doživljavate prvi pohod pape Benedkta XVI. Hrvatskoj?
Mons. Puljić: Doživljavam to radosno i zahvalno. Jer je uistinu svaki pohod Svetog Oca kod nas uvijek bio sveopća radost, što smo osobito osjetili u osobi Ivana Pavla II., da je rado dolazio k nama. Prisjetimo se samo njegovog zadnjeg pohoda kad je pohodio i Zadar, u kakvom zdravstvenom stanju je došao, a koliko je dana ostao, koliko nam je vremena posvetio i koliko je žrtve prinio za njegov dragi hrvatski narod. Zato je i najavljeni pohod Benedikta XVI. milost, radost, blagoslov i s nestrpljenjem očekujemo objavu datuma da se možemo i za to pripremiti.
Papin pohod se stavlja u kontekst završetka pregovora Hrvatske s Europskom unijom i njegova ohrabrenja da nas poglavar Vatikana dolazi podržati u novom razdoblju za našu domovinu. Mislite li da isticanje tog segmenta zasjenjuje da papa dolazi na nacionalni Dan obitelji koji će se na dan njegova pohoda u Hrvatskoj prvi put proslaviti? Kao da je sve u znaku njegove podrške našem ulasku u EU?
Mons. Puljić: To su mediji tako prezentirali, a i naš predsjednik države i predsjednica vlade su u tom kontekstu govorili, da se radi o papinom dolasku kako bi podržao u nastojanju da se Hrvatska priključi Europi. Mislim da to nije glavni razlog, može biti poticaj i jedan od razloga. Ali papa ne ide tom logikom. On je pozvan od državnika i od biskupa, on dolazi određenim povodom i razlogom. Kako je kao karidnal bio samo jedanput, sigurno je da je u svoj program uvrstio i pohod Hrvatskoj, jer smo ga već nekoliko puta pozivali. Treba reći i da ovaj papa ne ide tako često izvan Vatikana. Ide ciljano i puno rjeđe nego Ivan Pavao II., iako je zdravstveno stabilniji nego Ivan Pavao II. Ali on ima svoje druge razloge i motive. On radije poručuje nego putuje. Mi se radujemo njegovom dolasku. I dobro je napraviti tu distinkciju. Njegov dolazak u Hrvatsku nije radi ulaska Hrvatske u EU. Ali je pastoralno opravdan susretom obitelji koji je planiran 2011. g. To je bio jedan od motiva, kao i velika godišnjica Stepinčeva. To ćemo sve zajedno povezati. Njegov pohod je uvijek pastoralni pohod. On nema ništa s politikom, ali prati politiku, politička događanja, prati sve što se u Europi događa. Papa budnim okom prati ujedinjenje Europe, upućuje kritiku i daje prijedloge. Ali njegov pohod je uvijek pastoralno intoniran. Mediji su dali jedan drugi naglasak koji nije prvenstven, ali može biti i to. Mi nismo protiv toga da se Hrvatska priključi EU, ali smo i zato da nas papa blagoslovi i podrži u našim nutarnjim reformama i pastoralnim planovima.
U središnjici Vatikana visoke i odgovorne službe imaju i Hrvati, npr. mons. Nikola Eterović je tajnik biskupske sinode. Možemo li u ovom svijetu lobiranja i tim ljudima zahvaliti za spremnost pape da za svoju destinaciju odabere Hrvatsku, u kojoj je njegov prethodnik već tri puta bio?
Mons. Puljić: Lobiranje pripada političkom rječniku, no u redu. Sigurno i to puno znači. Ali ne treba zaboraviti da uz mons. Eterovića imamo i dvojicu kardinala, a kardinali su prvi savjetnici Svetog Oca. I jasno da kardinali Josip Bozanić i Vinko Puljić imaju kod toga svoju riječ i njihova se riječ ‘važe’. Sigurno je puno elemenata došlo zajedno i na kraju je papa rekao ‘Idem, dolazim, čekajte me. Eto me’.
U svojoj nedavnoj poruci hrvatski biskupi naš narod pozivaju na buđenje nade i pozitivan pristup življenju svakodnevice. Što je potaknulo biskupe da reagiraju baš u ovaj trenutak?
Mons. Puljić: Gledajući što se sve kod nas događa i vijesti koje se dnevno serviraju, vidimo da je u medijima previše skandala i crne kronike, a premalo nade. Crkva je institucija koja propovijeda i navješta nadu i u beznadnim situacijama, sv. Pavao bi rekao kad je zgodno i nezgodno vrijeme. U tom kontekstu učinilo nam se prikladnim uputiti te riječi ispunjene nadom. To je i u duhu evanđelja. Što je evanđelje nego navještaj nade, radosna vijest, pokušaj ljudima pokazati da se u svijetu isplati biti pošten, radin, isplati se sve ono što nekad zakaže u medijima i mentalitetu društva. Zato smo osjetili potrebu ljudima uputiti takvu poruku, da iznova otkriju razloge nade. Tom porukom smo htjeli potaknuti vjernike ne samo da se sami nadaju, nego i da pokušaju pružiti razloge nade ovom svijetu, mjestu i ulozi u kojoj se nalaze. A razlog nade je u radosnoj vijesti evanđelja.
Biskupi podsjećaju da je hrvatski narod proživo puno teže povijesne trenutke od trenutnog koji je u znaku gospodarske krize i ekonomskih pokazatelja našeg standarda. Treba li jače osvještavati da ekonomski kriterij ne jamči opstojnost jednog naroda, jer je u kojekakvim povijesnim oskudicama naš narod preživljavao?
Mons. Puljić: Upravo je to dužnost svećenika i Crkve u ovom svijetu. U tom smislu treba shvatiti papine molitve, apele i poruku nade koju je rekao i nedavno u svetištu sv. Jakova Santiago de Compostela u Španjolskoj. Poruka je vezana uz ta sveta mjesta u kojima su ljudi dolazili do istine i otkrivali istinu. A mi živimo u vremenu kad se nude poluistine, kad se ne nude cjelovite istine. A cjelovita istina o čovjeku, koju i papa stalno govori, jest da čovjek nije samo materijalno biće, nego i duhovno biće. Puna istina o čovjeku je cjelovita, ona nije parcijalna. Trenutna Europa je zauzeta samo materijalnom i pravnom konstrukcijom. Zanemaruje religioznu dimenziju, i što je još teže i dramatičnije, kao da se srami svojih kršćanskih korijena. Sjetimo se afera s križem, a što je sve kršćanstvo učinilo u Europi. Važno je spoznati pravu istinu o čovjeku, tu istinu svjedočiti i navještati; ne samo materijalnu, koja je također važna. Ne možemo bez materijalnog, moramo živjeti, ali to nije puna istina. To je tek dio istine. A druga je duhovna, religiozna, kulturna.
Na nedavnom zasjedanju hrvatskih biskupa imenovani ste članom Komisije HBK za odnos Crkve s državom. Kako doživljavate to imenovanje?
Mons. Puljić: Otkako smo uspjeli uspostaviti diplomatske odnose koje je hrvatska država uspostavila s Vatikanom, prišlo se i redigiranju tih odnosa koji su okrunjeni s četiri ugovora, ugovor o pravnom statusu crkvenih institucija, o školstvu i odgoju, Vojnom ordinarijatu i o ekonomskim odnosima. To su četiri temeljna ugovora kojima je hrvatska država uspostavila, nekad se govorilo, konkordat, odnosno utemeljila i opravdala svoj odnos s Vatikanom. Kad je to učinjeno, u duhu tih ugovora se i osnovala Komisija koja se sastoji od državnih predstavnika i predstavnika Crkve. Te komisije su se mijenjale svakih četiri do pet godina. Bio sam već u prve dvije komisije kad smo stvarali ugovore, a neko vrijeme sam bio i predsjednik komisije za odnos s državom. Dužnost te komisije je podržavati ono što je u ugovorima potpisano, rješavati što je neriješeno, predlagati što je moguće riješiti. U tom smislu komisija ima puno posla i zahtjevnih zadaća. Dosad su se neke stvari ostvarile, neke nisu, neke se čekaju. To je zadaća Komisije: u dogovoru s državnom komisijom rješavati što se može rješavati, tražiti da se neke stvari ubrzaju i da se neke zamijene, u kontekstu ugovora koji su sklopljeni između Vatikana i hrvatske države.
U tom smislu važan je segment i povrata crkvene imovine, što je još uvijek neriješno i otvoreno pitanje u odnosu s državom.
Mons. Puljić: Otvoreno je, nedovršeno je i pitanje je kako će se rješavati. Nije ni lako rješavati neke stvari. Možda je stavljen previše naglasak na povratak crkvene imovine. Više se radi o potrebi stvaranja zdravih i pravednih odnosa. Nije samo Crkvi oduzeta imovina, nego su zakinute i mnoge druge institucije, privatnici. Crkva se ne bori samo da se njoj vrati, nego svima koji su na bilo koji način nepravedno zakinuti. Nije lako. Jer je puno toga nepravedno učinjeno, dokinuto, nacionalizirano. Ali postoji dobra volja, ugovori, postoji želja. Mislim da neke stvari idu, neke sporo, ali idu, miče se.
Ines Grbić