Na znanstvenom simpoziju ‘Misijsko i evangelizacijsko poslanje Crkve u suvremenom multikulturalnom i multikonfesionalnom društvu’, u petak 26. svibnja u svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru izlaganje ‘Postsekularno društvo i religijski pluralizam’ priredili su prof. dr. Stipan Tadić i izv. prof. dr. Vine Mihaljević. Predstavili su rezultate socioreligijskih istraživanja u Hrvatskoj, pojave religijski pluralizam i religijske promjene u Hrvatskoj. Tadić je istaknuo da nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj dolazi do povećanog značajnog društvenog utjecaja i revitalizacije religije „koja je važan okvir društvenih procesa i individualnih vrijednosnih usmjerenja“. Javlja se pluralizam novih religijskih oblika. Govoreći o poimanju religije u postmodernizmu, Tadić je pojasnio da pojedinac napušta tradicionalne društveno-kulturne institucije, želi osobno izabrati kulturu, društvo i način na koji će živjeti. Istaknuo je vrijednost katoličkih pokreta vjerskog buđenja koji doprinose istinskoj obnovi i modernizaciji Katoličke Crkve.
S demokratskim promjenama u Hrvatskoj nastupila je i politička i društveno-ekonomska preobrazba, sloboda savjesti i vjeroispovijesti. Promjena je položaja uloge religije i Crkve u društvu koje poprimaju javno kulturno i društveno djelovanje. Obredi se javno slave, Crkva osniva odgojno-obrazovne ustanove, ima pristup medijima, promiče socijalni nauk Crkve, organizira se dušobrižništvo u vojsci, policiji i zatvorima. Istraživanja poput ‘Vjera i moral u Hrvatskoj’ pokazuju da nakon demokratskih promjena raste religioznost hrvatskih građana. Kod 75,2 % građana RH religija zauzima važno ili iznimno važno mjesto, 50 % građana moli iz uvjerenja. Tadić je naveo sljedeće vjerske pripadnosti u Hrvatskoj: katolici (89 %), pravoslavci (4 %), neizjašnjeni, bez vjere (3 %), agnostici (3 %) i muslimani (1 %). Tiplogija vjernika pokazuje da je 50 % tradicionalnih vjernika, 25 % praktičnih a 15 % nominalnih vjernika, prema G. Črpić, S. Kušar, ‘Neki aspekti religioznosti u Hrvatskoj’ (1998). Tadić je govorio i o otvorenosti populacije prema alternativnim religizonim praksama; 35 % smatra da je alternativna medicina uspješna kao i klasična, a 20 % da transcedentalnom meditacijom čovjek oslobađa svoje duhovne potencijale. Projekt MZOS-a ‘Globalizacija i (post)moderni religijski i crkveni pokreti u Hrvatskoj’ (2001.) pokazuje da suvremeni crkveni pokreti nisu otvoreni alternativnom učenju i ne prihvaćaju New Age, premda se u stvarnosti događa i njihov utjecaj na pojedince.
Aktualna tema je ‘Misijsko i evangelizacijsko poslanje Crkve pred izazovom širenja joge na Zapadu’ koju je priredio dr. Josip Blažević. Budući da je bio spriječen sudjelovati, njegovo je izlaganje pročitao don Zdenko Dundović. Blažević upozorava da „umjesto raspoloživosti za međureligijski dijalog, misionari joge u Hrvatskoj prikrivaju njenu duhovnu narav, agresivno je namečući u odgojno-obrazovne i sportske ustanove, kao tjelovježbu. To za evangelizacijsko poslanje Crkve predstavlja izazov“.
„Joga je puno više od puke gimnastike. Sveprisutnost tečajeva joge u suvremenim hramovima zdravlja, teretanama, liječilištima, fitness centrima, uz aerobik i masažu, ples i piltaes, može odvratiti pažnju od prave naravi joge: ona je prije svega drevna istočnjačka duhovna disciplina. Ta konstatacija ne znači obezvrijeđivanje joge, nego njenu apologiju. Zanijekati jogi duhovnu dimenziju značilo bi zanijekati joj narav“ upozorava Blažević, dodajući da je rasvjetljavanje naravi joge pomračeno medijskim kampanjama. Jedino je iz perspektive istine moguć dijalog Crkve s drugim religijama i kulturama, ističe i Međunarodno teološko povjerenstvo. „Gurui na Zapad ne dolaze spontano, oni su misionari u pravom smislu te riječi, premda duhovni nomadi zapada toga nisu svjesni. Crkva trpi najžešću kritiku upravo od strane duhovnih nomada koji ne poznaju kršćanstvo, jogu ni ciljeve njenih misionara. Istinski međureligijski dijalog moguć je samo na bazi temeljnog poznavanja sadržaja vlastite vjere i šire platforme neohinduističkih misionarskih napora kojih je joga tek vrh sante leda“ ističe Blažević.
Blažević argumentirano tumači značenje joge u odnosu na religije, Bibliju, sport, mitove o ‘savršenom zdravlju’, ‘dugovječnosti’ i ‘znanstvenosti’ joge, koju još nitko nije obrazložio u čemu se sastoji. „Joga je istočnjačka nekršćanska tehnika. Postoje i istočnjačke kršćanske tehnike, no njih nitko ne spominje a imaju određenih sličnosti s jogom, kao što je hezihastička molitva“ upozorava Blažević. Naime, pod utjecajem Teozofskog društva, joga je na Zapadu doživjela inverziju i reinterpretaciju. „Umjesto asketske discipline usmjerene postizanju samospoznaje, naravi vlastitog bitka odnosno izbavljenja, joga je u tehniciziranoj kulturi zdravizma postala tehnikom za poboljšanje zdravlja i dobila prizemnu, materijalnu dimenziju. Tome su doprinijeli i gurui koji su komercijalizacijom joge na Zapadu osobno profitirali. Promotri joge za razlog njene kompatibilnosti sa svim religijama navode drevnost joge, da ne predstavlja doktirnu i nema sustav dogmi, nego je ponajprije disciplina, praksa“ kaže Blažević.
„Na Zapadu jogu se najradije promatra kao sportsku disciplinu, religijski indiferentnu, čije bi vježbe imale blagotvorne učinke na zdravlje. Radi toga i otklanjaja stresa osobe prakticiraju jogu. Opće je rasprostranjen mit prema kojem je joga čudotvorno sredstvo za postizanje savršenog zdravlja i dugovječnosti. To je inverzija istinske svrhe joge koja se dogodila prilikom seljenja joge na Zapad. U Indiji se joga vježba u svrhu postizanja spasenja. Nema pokazatelja da je stanovništvo Indije, jer vježba jogu, zdravije od Zapadnjaka koji jogu ne vježbaju, ili da duže žive“ ističe Blažević i navodi konkretne primjere za to, po ranim smrtima gurua joge. Upozorava da su polaznici joge na Zapadu indoktrinirani prozivanjem ‘isključivosti’ Crkve jer se opire jogi i ističe da je porast vjere u reinkarnaciju na Zapadu u tradicionalno kršćanskim zemljama, najvećim dijelom zbog širenja joge.
Blažević kaže da „otegotnu okolnost autentičnom dijalogu predstavlja desakralizacija joge na Zapadu, njeno prodavanje kroz vikend tečajeve, trpanje pod gimnastiku i aerobik, davanje epitata poput ‘medicinska joga’, što je strano istinskoj naravi joge“. Ističe da to što sportaši koriste jogu u pripravi za natjecanje nije doikaz da je joga sport. Uspoređuje to sa svrhom zrakoplova, kao da bi ga se nazvalo autom, jer se prije uzlijetanja kreće na kotačima pistom. „Svrha zrakoplova je da leti nebom. Tako ni joga nije za eksploataciju u prolazne i materijalne svrhe. Svrha joge je osloboditi dušu iz okova karme, nije namijenjena za postizanje tjelesnog zdravlja, nego za postizanje spasenja (moksa). Neovisno o podijeljenim mišljenjima prema jogi, intelektualno poštenje zahtjeva da dignemo glas u obranu integriteta joge, nasuprot potrošačkom mentalitetu zapadnjaka koji trguje svetinjama svih religija“ poručuje Blažević.
U izlaganju ‘Interkulturalizam kao pedagoški izazov’, doc. dr. Diana Nenadić Bilan govorila je o multikulturalnoj Europi i svijetu, odgoju za interkulturalizam i o identitetu. „U interkulturalnom kontekstu identitet je među temeljnim pojmovima u analizi etničkog, manjinskog i nacionalnog problema. Svijest o vlastitom kulturnom identitetu i značenju vlastite kulture jača sposobnost djelotvornog percipiranja stvarnosti, dopušta prepoznavanje različitosti, jača prihvaćanje sebe ali i prihvaćanje drugih“ istaknula je Bilan. Za Europu interkulturalizam postaje zanimljiv od 1975. g. Tada je taj koncept predložila radna grupa za kulturu Europskog savjeta, kao pristup obrazovanju migranata. Vijeće Europe i Europska zajednica postali su svjesni učinaka demografskog rasta i nataliteta novih doseljenika i stranih zajednica u Europi koje su počele stvarati multietničko i multikulturalno obilježje europskih društava. Multikulturalizam je djelovanje različitih kultura unutar iste zemlje ili regije; interkulturalizam je dijalog između kultura u kojem su prisutni susreti, prožimanje i međusobno uvažavanje, bogaćenje različitih kultura bez obzira na etničku dominaciju njenih nositelja; pluralni monokulturalizam je toleriranje raznolikosti kultura, tj. supostojanje dviju tradicija koje koegzistiraju rame uz rame bez međusobnih susreta, definirala je Bilan.
Govorila je i o procesu globalizacije koja može biti ekonomska, politička i kulturna. Podrazumijeva socijalni proces koji teži sveobuhvatnosti i jedinstvenosti svijeta. U globalizacijskim procesima dolazi do redefinicije individualnoga, relativizacije sustava vrijednosti, lomljenja tradicionalne pripadnosti i lojalnosti. Globalni rizici su narcistički identiteti i porast potrošačke kulture, stvaranje virtualnog socijalnog identiteta, gubitak autonomije osobe, slabljenje obiteljskog sustava, konzumerizam i terorizam. Tumačeći pedagoške izazove intekulturalizma, Bilan smatra da je veliki izazov suvremenoj pedagogiji u društvu različitih kultura razvoj svijesti o vlastitoj kulturi sa svim njenim pripadajućim odrednicama. Interkulturalna dimenzija kurikuluma zahtjeva nove i drugačije pristupe izradi kurikuluma u realizaciji nastave predmeta, novi pristup odabiru sadržaja, ciljeva i zadaća, određenju učeničkih i učiteljevih kompetencija te odabiru odgojno-obrazovnih strategija. Prema Okviru nacionalnog kurikuluma, „interkulturalizam znači razumijevanje i prihvaćanje kulturnih razlika, da bi se smanjili neravnopravnost i predrasude prema pripadnicima drugih kultura”.
„Iako nijedan predmet ne može izbjeći interkulturalni pristup, neki od njih su posebno pogodni za usvajanje znanja, formiranje interkulturalnih stavova i vrijednosti: povijest, zemljopis, jezici i književnost, umjetnost“ rekla je Bilan. Ciljevi interkulturalnog odgoja i obrazovanja su odgoj za empatiju (naučiti razumjeti druge), odgoj za solidarnost, za priznanje i poštivanje različitosti (poštivanje drugačijih stilova života kao osobno i društveno bogatstvo), odgoj protiv ksenofobije, rasizma i drugih oblika diskriminacije.
Interkulturalne kompetencije su samosvijest, svijest o vlastitom identitetu, poštivanje i razumijevanje drugih (pogled iz drugačije perspektive, svjetonazora, uočavanje sličnosti i razlika), slušanje (sudjelovanje u autentičnom interkulturalnom dijalogu), adaptacija (biti sposoban staviti se u situaciju drugoga), izgradnja odnosa i dugotrajnih međukulturalnih osobnih veza, kulturalna ‘poniznost’ koja kombinira poštovanje sa samosviješću. „Interkulturalna osjetljivost podrazumijeva sposobnost uočavanja i prepoznavanja postojanja različitih pogleda na svijet koji omogućavaju prihvaćanje i priznavanje vlastitog identiteta i vlastitih kulturnih vrijednosti, kao i kulturnih vrijednosti i identiteta pripadnika drugih kultura“ istaknula je Piršlovu definiciju Bilan.
Tumačeći identitet i interkulturalnost, Bilan ističe potrebu da odgoj i obrazovanje pridonose izgradnji osobnog, kulturnog i nacionalnog identiteta pojedinca. „U doba globalizacije na djelu je snažno miješanje različitih kultura, svjetonazora i religija. Čovjek treba postati građaninom svijeta, a pritom sačuvati svoj nacionalni identitet, svoju kulturu, društvenu, moralnu i duhovnu baštinu“ poručila je Bilan. Stoga je kao značajan odgojno-obrazovni koncept navela baštinu nekog naroda – čini je kulturno nasljeđe i prirodno bogatstvo koje treba čuvati i njegovati. Da se to ostvari, pojedince treba osposobiti za prepoznavanje baštinskih elemenata i senzibilizirati za njeno očuvanje. „Zato kod djece već od rane dobi treba razvijati upoznavanje svih oblika baštine, razvijanje svijesti o njenoj neprocjenjivoj vrijednosti te razumijevanje važnosti njenog očuvanja“ zaključila je Bilan.
Ines Grbić