SVEUČILIŠTE U ZADRU, SIMPOZIJ: ‘INKULTURACIJA I INTERKULTURACIJA KAO PREDUVJET MISIJSKOG DJELOVANJA CRKVE’ – dr. Elvis Ražov

posted in: Aktualnosti | 0

„Susret kultura, njihovo unutarnje oplođivanje omogućuje samo istina o čovjeku, gdje je na djelu i istina o Bogu i zbilji u cjelini. Joseph Ratzinger kaže, što je neka kultura čovječnija, humanija, to će biti pristupačnija za istinu, sposobnija da je usvoji i da se s njome suobliči. To je tema njegovog govora o međuvjerskom dijalogu, a on preferira i međukulturalni dijalog“ istaknuo je doc. dr. Elvis Ražov u svom izlaganju ‘Inkulturacija i interkulturacija kao preduvjet valjanog misijskog djelovanja Crkve“ koje je održao na simpoziju o misijskom i evangelizacijskom poslanju Crkve na Sveuličištu u Zadru u četvrtak 25. svibnja. U izlaganju je Ražov razlagao pojam inkulturacije prema Ratzingerovom poimanju, jer je to ‘njegov’ termin. Istaknuo je značaj primjene vjere u kulturi, u onome što vjeru čini vidljivom, što je tijelo jedne vjere; a kultura se može uspoređivati, koja je humanija. „Pojedini kršćanski kulturalni oblici potrebni su čišćenja i otvaranja jer je jezgra vjere istina i otkupljenje. Zatamnjenje istine otuđuje, suprotstavlja jedne drugima te odjeljuje od temelja ljudskog bića, od Boga“ upozorio je Ražov, istaknuvši da zajedničko mjerilo svih kultura ne čini nasilje nijednoj kulturi, nego je vodi prema njenom vlastitom središtu – jer je svaka kultura u konačnici očekivanje istine. „To ne vodi uniformnosti, nego komplementarnosti kultura. Isus je uosobljena istina, put za biti čovjek, iz čega proizlazi obaveza i zahtjev kršćanske vjere da se priopći svim kulturama. Nikakva okupacija, porobljavnje naroda mačem i križem. Sama vjera jest kultura ,što znači da je ona svoj vlastiti subjekt zajednice života i kulture koju nazivamo narod Božji, čime se izriče povijesni karakter subjekta kulture“ rekao je Ražov. U predkršćanskom svijetu i u velikim kulturama Indije, Kine, Japana postoji nedjeljivost identiteta i kulturnog subjekta. Nije moguća dvostruka pripadnost, osim u budizmu. „Tek u kršćanstvu je moguće u punoj dosljednosti živjeti to podvostručenje, gdje kršćanin živi u dva subjekta kulture: povijesni subjekt (da je pripadnik jednog naroda) i novi subjekt vjere susreću se i prožimaju u kršćaninu“ istaknuo je Ražov.

Crkva je za vjernika vlastiti subjekt kulture, koji se nikad ne podudara ni s jednim povijesnim kulturnim subjektom, nego uvijek zadržava svoje kulturno obličje. „U susretu kultura, to dvojstvo subjekata ne može se razriješiti u korist jedne od strana. Postoji plodna napetost koja obnavlja vjeru i ozdravlja kulturu. Isto tako, bilo bi besmisleno ponuditi neko kulturalno ili razkulturirano kršćanstvo, bez njegove povijesne snage, što bi ga svelo na puki zbir ideja“ upozorio je Ražov, dodavši da u tom smislu Ratzinger navodi Izraelovu vjeru i primjer Abrahama. „Izraelova vjera se oblikovala u borbi s egipatskom, sumerskom, babilonskom, perzijskom i grčkom kulturom koje su ujedno bile i religije. Sve su one kroz patnju prihvaćene i preobražene, kako bi bile sve čišća posuda za objavu Boga u Isusu Kristu. Time su i te kulture same došle do svog trajnog ispunjenja jer nisu nestale u povijesnom zaboravu, nego su pročišćene i uzdginute u sadašnjost“ rekao je Ražov. Taj proces Ratzinger oslikava likom Abrahama koji svoj hod vjere započinje s prekidom kulture, vlastite pretpovijesti. „Čini egzodus, izlazak koji je uvijek početak novog časa povijesti i vjere koja se pokazuje kao snaga ozdravljenja koja stvara novo sredšte. Za Ratzingera je to novo središte ono koje privlači k sebi sve što je uistinu ljudsko i božansko. To je križ! „A ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući sebi“ (Iv 12,32), kaže Isus“ poručio je predavač, istaknuvši da je križ lom, prekid, izbačenost. Uzdignutost iznad zemlje, ali postaje nova gravitacijska točka svjetske povijesti koja sve privlači prema gore. Križ postaje sabiranje razasutog i odijeljenog. „Crkva je vlastiti subjekt kulture koja ima vlastitu povijest i usvojenu međukulturalnost, što kršćanina dovodi do egzodusa koji preokreće njegov život u odnosima“ rekao je Ražov, podsjetivši da se i Bog svojim utjelovljenjem vezao uz jednu povijest koja je sad i njegova, jer ostaje čovjek s tijelom zauvijek; to uključuje povijest i kullturu.

„Događaj utjelovljenja se ne može ponavljati, da bi Krist uvijek iznova imao neko novo tijelo. Narod Božji ne tvori neko pojedinačno kulturno obličje, nego je sabrano iz svih naroda. U njemu ima mjesta i onaj prvi identitet koji je nužan za utjelovljenje, kako bi se moglo doći do svekolike punine. Ta napetost mnogih povijesnih subjekata u jednom subjektu naroda Božjeg pripada nezavršenoj drami utjelovljenja. Ta drama je unutarnja dinamika, povijest koja nužno stoji pod znakom križa u borbi protiv sila koje vuku prema zatvaranju i odbijanju“ naglasio je Ražov.

  

Predavač je razložio zašto Ratzinger preferira pojam interkulturacija, koji je za njega preduvjet valjanog misijskog djelovanja Crkve unutar naroda i kultura koji Krista još ne poznaju. Pritom je pojasnio tri pojma: 1. Akomodacija ili adaptacija znači ući u um i srce vjere i kulture naroda kojem treba priopćiti evanđeosku poruku spasenja. Prepoznati u njegovoj vjeri i kulturi ono što je zajedničko s kršćanstvom te kršćanski, vjerski sadržaj izreći jezikom i logikom kulture naroda kojim se on služi. 2. Inkulturacija ne znači da se evanđeoska poruka treba prilagoditi ljudskoj kulturi, nego da se onom najbitnijem u evanđelju dopusti da preuzme oblik neke lokalne kulture. Taj proces opisuje slika sjemena koje se sadi u zemlju neke kulture iz koje crpi hranu i raste. Inkulturacija evanđelja znači dopuštanje Riječi Božjoj da snažno djeluje u ljudskim životima, bez da se nameće neka strana kultura koja bi otežala istinsko primanje Riječi. 3. Interkulturacija znači susret različitih potencijalno otvorenih kultura čija međukulturalnost može dovesti do plodnih oblika nove kulture. Tu se nameće pitanje odnosa vjere i kulture. „Ratzinger primjećuje da se tek u novovjekovnoj Europi razvija pojam kultura kao područje koje se razlikuje od religije ili koje joj je čak suprotstavljeno. U svim poznatim povijesnim kulturama, religija je odlučujuće središte kulture. Ona određuje vrijednosti i organizacijski sustav kultura. Tu je poistovjećivanje religije i kulture. Religija je kultura i obrnuto“ rekao je Ražov. Zato Ratzinger definira kulturu kao povijesno izraslo obličje neke zajednice koje izražava spoznaje i vrijednosti dotične zajednice. No, nastaje poteškoća s pojmom inkulturacija. Kako je moguće kršćansku vjeru inkulturirati u neku drugu kulturu? Za to Ratzinger koristi pojam transplantacije. Kao da se srce jednog čovjeka usadi u organizam drugoga, kojemu je to srce strano. „Treba se zapitati o sukladnosti religija koje animiraju obje kulture. Za Ratzingera kultura ima veze sa spoznajom i vrijednostima, s logosom i etosom. Razumjeti svijet i čovjeka u njemu nije individualistički, nego komunitarni zadatak. Tiče se pravog uređenja zajednice. Razumijevanje i ispravno življenje nije moguće bez pitanja o božanskome. Jer i sve velike kulture tumače svijet dovodeći ga u odnos prema božanskome“ istaknuo je Ražov.

Prema Ratzingeru, kriza kulture nastupa kad subjekt kulture više ne uspijeva dovesti do uvjerljive povezanosti nadracionalne datosti s novom kritičkom spoznajom te počinje sumnjati u tu datost, postaje navika koja gubi životnu snagu. „Kultura ima veze s poviješću. Ona je otvorena u dinamici vremena i prihvaća promjene u susretu s drugima. Primanje tuđega i promjena vlastitog moguća je zbog potencijalne univerzalnosti svih kultura“ rekao je predavač, dodavši kako Ratzinger smatra da se ne bi trebalo govoriti o inkulturaciji, nego o interkulturaciji kao susretu kultura ili međukulturalnosti. „Jer ne postoji neka kulturalno gola vjera koja se premješta u neku religijski indiferentnu kulturu, pa dolazi do susreta dva strana subjekta koji nastoje stvoriti sintezu. Jer nema vjere bez kulture i nema kulture bez vjere“ istaknuo je Ražov. Razlog za univerzalnost različitih kultura i mogućnost uzajamnog stapanja Ratzinger nalazi u metafizičkome, „u čovjeku u svim kulturama koji je u dubini svoje egzistencije dodirnut istinom“.

  

„Različitost kao znak konačnosti ljudskog duha pokazuje komplementarnost kultura, ali može biti i zaprekom, kad potencijalna univerzalnost kultura treba prijeći u stvarnu univerzalnost. Tu dolazi do negativnog čimbenika, koji sprječava spoznaju istine i rastavlja ljude jedne od drugih. Tu se Ratzinger suprotstavlja dvama ekstremmina: u religijama vidjeti samo idolopoklonstvo ili samo pozitivno vrednovanje religiija, bez kritičkog pristupa“ upozorio je Ražov, zaključivši: „Ratzinger preferira pojam interkulturacije jer smatra da je to prikladniji pojam koji vjeri ne oduzima njeno tijelo (kulturu), a kulturi ne odstranjuje dušu (vjeru). Poštuje se stvarnost utjelovljenja vrednovanjem povijesnog kulturnog obličja, a otvara se put prema komplementarnosti, obogaćenju i čišćenju kultura u Božjem narodu koji je vlastiti subjekt kulture“.

Ines Grbić

 

Comments are closed.