“Izgubili smo umijeće ophođenja sa smrću” poručio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić u ponedjeljak 1. studenog na središnjem Gradskom groblju u Zadru predvodeći Službu Riječi s odrješenjem za pokojne. “Zabrinjava činjenica što se smrt iselila iz naših kuća, iz naše svijesti, stanova i okruženja. Ona kao da ne postoji kraj nas i u nama, već negdje daleko: u bolnici, staračkim domovima, sanatorijima. Jer, do nedavno mrtvac je bio u kući, oko njega smo se skupljali, ruke sklapali, molili, plakali, o njemu razgovarali. A onda svečani ispraćaji, liturgija i pogrebne povorke. Smrt se, kao i drugi događaji, doživljavala kao slavlje; u radosti i u žalosti. To sve više nestaje. Osobito u urbanim naseljima gdje se pokojnika odmah poslije smrti vozi u mrtvačnicu. A obred sprovoda postao sve kraći i brži. Jer, drugi sprovod čeka. Sve je isplanirano u sekundu. Smrt je sve manje prisutna u našem životu i obitelji. Ona je zapala u neku vrstu zaborava i previda. Kao da ne postoji i kao da se nas ne tiče. Nešto neosobno, o čemu se ne govori i nerado misli. A zaborav je samo naša obrana ili bijeg pred realnošću smrti, koja, i kad je ušutkana, prisutna je na svakom koraku” rekao je nadbiskup Puljić. Činom odlaska na groblja, paljenjem svijeće, kićenjem groba i molitvom za dušu pokojnika otimamo ih zaboravu i zahvaljujemo za dobro koje su učinili, rekao je nadbiskup. Susret na groblju nameće temu budućeg života, smrti i kraja ovozemnog boravka. “Mi, nažalost, često živimo kao da smrti nema ili da neće doći. A ona je sigurna činjenica. Nema ništa u životu tako jasno i pravedno što ljude čini jednakima, kao smrt. Pred njom nema razlike u staležu i godištu. Ona ne poznaje nacionalne, vjerske, rasne ili neke druge privilegije i razlike. I nije izvan nas, već u nama. Sa sobom je nosimo. Svaki naš trenutak; sve što mislimo, činimo i radimo, smrtno je, nestalno, propadljivo i prolazno” rekao je nadbiskup Puljić, dodavši da Dušni dan pokazuje drugu stranu. Naša lica nisu tužna i zaplakana kao po povratku sa sprovoda. “Molitvom i počastima koje iskazujemo dragim pokojnicima ispovijedamo da nisu nestali zauvijek nego su samo promijenili način života. Nisu više u prostoru i vremenu kao mi nego u vječnosti kod Boga. Ali žive! Uzdignuti križevi na grobovima pokojnika govore da su živjeli za vječnost. Okrenuti čelom prema nebu preko križa na grobu s apostolom Pavlom poručuju: Nećemo da živite u neznanju glede nas koji smo usnuli, ili da tugujete kao drugi koji nemaju nade. 
Ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno. Znam dobro, moj Izbavitelj živi!” podsjetio je na svetopisamsku istinu mons. Puljić zaključivši: “Zahvalni Bogu za milost vjere kojom ćemo Boga gledati, učvršćujmo jedni druge u spoznaji da smo ovdje prolaznici i putnici. I priključimo se u duhu silnom mnoštvu spašenih koje pada nice pred prijestoljem Svevišnjega pjevajući: Blagoslov i slava, moć i snaga Bogu našem u vijeke vjekova”.
Ines Grbić