1. Evanđelje što smo ga slušali ulomak je iz Isusovoga oproštajnoga govora na Posljednoj večeri. Od križa ga dijeli samo petnaestak sati. Smrt je na dohvatu ruke. Križ je istesan, a čavli iskovani. Dolaze trenutci kušnje kad će se apostolima urušiti njihove zemaljske nade, a snovi pasti u grob i razočaranje. Zbog toga su bili zbunjeni Isusovim riječima „dječice, još sam malo s vama“ (Iv 13,33) i najavom kako ne mogu poći tamo kamo on odlazi. Juda je već izašao iz dvorane, a Petar se hvali da je spreman život svoj dati, pa ga Isus „prizemljuje“ i najavljuje da će ga tri puta zatajiti. U takvom ozračju Isus izgovara riječi utjehe i obećanja: „Neka se ne uznemiruje srce vaše“. Budući da ih je obuzeo strah i crne slutnje, on im obrazlaže ulogu vjere, koju ako imaju ne trebaju se bojati.
Činjenica je da suvremeni čovjek živi u strahu i boji se terora, bolesti, smrti i prirodnih katastrofa. Boje se i „veliki i moćni“, kao i obični pučani. Isus im stoga ponavlja „neka se ne uznemiruje srce njihovo, jer u kući Oca nebeskoga ima mnogo stanova, pa on ide pripraviti im mjesto“. Kuća ili stan, koji Isus obećava, spada u temeljne ljudske potrebe svakoga čovjeka. Radi se o mirnom kutku koji ulijeva sigurnost, toplinu i zajedništvo. Narodna mudrost veli „moja kućica, moja slobodica“; a gostima uvijek zaželimo neka se „osjećaju kao kod svoje kuće“. Stoga je teško kad čovjek ostane „na ulici“ i postane beskućnikom., kako uslijed požara, poplave i potresa tako i zbog neke druge nesreće. Ima ljudi koji su trajno beskućnici, pa dane i noći provode kao lutalice po čekaonicama, ispod mostova ili u kakvom pribježištu. Crkva je takvima uvijek nastojala pomoći. Poput Majke Terezije koja je jednu od glavnih zadaća postavila brigu za one koji umiru na ulici, bez kuće, hrane i zdravstvene zaštite.
2. Isus večeras tumači apostolima da u kuću Očevu mogu stići putem koji oni poznaju. Toma, koji je sumnjao i u Isusovo uskrsnuće dok ne vidi i ne opipa njegove rane, ima određenih nejasnoća. Zato i veli kako on ne zna ni kamo Isus ide, a kamoli puta kojim ide. Isus mu odgovara: „Ja sam Put, Istina i život“ (Iv 14,6). Tim nam je putom ići, ako želimo k Ocu stići. A on nam je u Isusu pokazao svoj put. Što znači ići tim Isusovim putem? Ići njegovim putem znači živjeti životom ljubavi, dobrote, razumijevanja, međusobne solidarnosti i praštanja. I drugoga puta nema. On je jedini Put, a sve ostalo su stranputice. Potrebno je samo vjerovati u njega i kad bude raspet na križu; vjerovati i kad sami budemo na križu. Jer, poslije svega je život, uskrsnuće i vječnost u Očevu domu. „Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte“.
To je poruka i nama. Ima i danas puno onih koji su zbunjeni, zaplašeni i klonuli. Ponekad im se čini da Krist gubi, a zaboravljaju da je „njegova posljednja“. Previše su pod dojmom „zemaljske računice“. Ponekad im izgleda da se ne isplati ići za Kristom i vjerovati mu. Zaboravili što je Krist pokazao svojim naukom, životom, smrću i uskrsnućem. Nepopravljiv je gubitak ne vjerovati mu. Vjera, naime, pruža sigurnost, mir, smisao i snagu. A kada smo s Kristom, sva su životna pitanja rješiva. Jer, nema drugoga imena pod kapom nebeskom u kojem nam se spasiti, osim imena Isusa Krista. Istina putovanje u Očev dom može biti naporno i mučno. Ali, čeka nas njegova ljubav i dobrota prema kojoj stremimo. S nemirom srca našega dok u njemu ne otpočine (sv. Augustin). Vjera je stoga svjetlo na putu, a Isus „zaglavni kamen“ na kojemu ona počiva. Kako su samo snažne riječi: „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte”. Ove su nam bliske i danas uz grob velikoga pastira Crkve, sluge Božjega Antuna Mahnića.
3. Kada je u 47. godini života preuzeo Krčku biskupiju prije 120 godina (1897.), ostavio je dojam „misaona čovjeka, jasnih vjerskih i moralnih načela, izričite usmjerenosti prema Rimu i Papi“, te nepomirljivoga „borca protiv liberalizma“ koji je brojne „kršćane zavodio, zbunjivao i plašio“. Kao mladi profesor u Gorici Mahnić je pokrenuo reviju „Rimski katolik“, koja je bila javni proglas njegove „rimska orijentacija“. Mahnić je shvatio kako se ne smije ostati skrštenih ruku već treba „hrabro ustati protiv širenja liberalizma kako ne bi bilo „skretanja s rimskoga puta“. Po naravi se nije „pogađao ni sa svojom savješću, a niti je pravio kompromise, već se hrabro „borio za ono što je spoznao kao svoju dužnost, kao i za pravdu koju je trebalo štititi“. Sv oj životni poziv ostvarivao je „u sjeni spoznaje da se kršćanstvo raslojava“, pa mu prijeti „naglo urušavanje u javnom i društvenom životu“, posebice preko „novinstva i književnosti koje su nagrizale istine i položaj katolicizma“. Bio je svjestan kako će se to urušavanje dogoditi, ako se katolici ne trgnu čuvati primljene i naslijeđene vrjednote“, a to je posebice obrazlagao u reviji „Hrvatska straža“ koju je pokrenuo 1903.
Brzo je, međutim, shvatio kako pisanje nije dovoljno, jer „protivničke snage ušle su duboko u tkivo zemlje i naroda. Stoga, „nije se zaustavio kod straže, već je započeo aktivnu borbu“. Obraćao se laicima, intelektualcima, mladima, studentima i đacima. Čitavoga svoga vijeka je smatrao „nužno potrebnim provesti naobrazbu vjerničkih krugova, pa se dao na razvoj kršćanske kulture i prosvjete“. Kada danas s povijesne distance od jednoga stoljeća o svemu tome razmišljamo, ne možemo ne kazati kako dalekovidnoga pastira imala je ova biskupija. On je ponos i svjetionik ne samo ove dijeceze, već čitavoga naroda i Crkve Katoličke. Uz velikoga Stadlera u Sarajevu i Strossmayera u Đakovu biskup Mahnić pripada tom našem časnom „trolistu“ dičnih predvodnika Crkve s kraja 19. i početka 20 stoljeća na koje smo ponosni i Bogu zahvalni. Čestitam biskupu Valteru i kleru što je otvoren proces njegove beatifikacije. S pravom je Mahnićev dobar poznavatelj, fra Ignacije Radić, pisao kako su „njegove herojske krjeposti ljubavi prema Bogu, Crkvi i bližnjemu bile zapaljene na žaru vječnih istina“. „Nikada neću zaboraviti svetačkoga lika biskupa Mahnića“, piše fra Ignacije, „i kad prolazim mimo njegovoga groba, ne mogu proći a da mu se ne pomolim“.
4. Zahvaljujem Vam, dragi biskupe Ivica, na pozivu predvoditi ovu euharistiju uz 120. obljetnicu ustoličenja i mjesečni spomen sluge Božjega biskupa Antuna, Vašega dičnoga predšasnika na stolici krčkih biskupa. Kad sam prije dvije godine nazočio Vašem ređenju i ustoličenju u ovoj katedrali, rekao sam Vam ono što uobičajeno alkarski vojvoda poželi mladom alkaru, da „ima oštro oko i sigurnu ruku“. Biskup kao nasljednik apostolâ vidljivi je princip i garant jedinstva partikularne Crkve. To ocrtavaju biblijske slike o „pastiru, ribaru, stražaru, svjetioničaru, otcu, bratu, prijatelju, učitelju i tješitelju“. Sve se to kvalitete koje se dobro uklapaju u biografiju sluge Božjega biskupa Antuna. Posebice je za njega znakovita slika o stražaru-svjetioničaru koju je pokazao pokretanjem revije „Hrvatska straža“ (1903.). Stražar, naime, ima srce i dušu mame koja bdije, gleda i djeluje. Ovaj Božji sluga, nošem i potican tim „osobitim osjetilom“ bio je pravi stražar i svjetioničar svoga veremena. Nijemci bi rekli pravi „Richtkraft und Lichtkraft“, smjerokaz i razlučitelj.
Naše je vrijeme vrlo slično onomu iz Antunova doba. Potrebni su nam stoga svjedoci vjere koji znaju komu su povjerovali i ne plaše se svjedočiti ono što vjeruju. Potrebni su nam hrabri biskupi i svećenici, roditelji i vjeroučitelji, javni djelatnici i zauzeti vjernici laici koji su spremni poput proroka naviještati odgovorno i hrabro trajne i vječne evanđeoske vrjednote. Potrebni su nam očevi i majke, učitelji i kršćanski intelektualci koji se neće bojati poput sluge Božjega biskupa Antuna „razobličavati krive antroplogije“ i zavodljive ideologije koje šire poluistine o čovjeku i svijetu. Potrebni su nam odgojeni ribari, stražari i svjetioničari koji će usprkos „naporna i teška“ posla biti u službi suvremenih „smjerokaza i razlučitelja“. I neće se umarati upućivati, govoriti, poticati i na zapovijed Božju „mreže bacati“ (Lk 5, 5). Premda su svjesni kako glavnom kormilaru valja „prepustiti svoja vesla i putovanje“ (Ps 37, 5), oni se ne umaraju raditi i boriti se kao da sve o njima ovisi. I onda kada im mnogo toga izgleda uzaludno ili pak zdvajaju, zajedništvo s braćom koji istu vjeru ispovijedaju pretvara se u osjećaj sigurnosti, razumijevanja i potpore. I donosi neslomivu vjeru u konačnu pobjedu sa sviješću „pomilovanosti“ da smo u „Božjim u rukama, nošeni valovima milosti“ i riječima evanđelja: „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte”. Amen.
† Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Krk –katedrala, 14. svibnja 2017.