1. Braćo svećenici, redovnice i redovnici. Braćo i sestre u Kristu. Od srca vas pozdravljam u prigodi liturgije Posvete ulja kad se prisjećamo dana rođenja Euharistije i našeg svećeničkog rođendana. Mi svećenici osjećamo kako je ovo osobiti “naš” dan, jer otkrivamo da smo njegovom milošću postali svjedoci i poslužitelji toga velikoga dara. I premda nas liturgija prisjeća na prošlost, mi danas proživljavamo njegovu sadašnjost i prisutnost. Ovdje i sada posuđujemo svoj glas Kristu i ponavljamo u njegovo ime riječi ustanovljenja. Tako postajemo svjesni kako je nezamjenjiva uloga svećenikâ, navjestiteljâ Riječi, služiteljâ sakramenatâ i voditeljâ crkvenih zajednicâ. Stoga ćemo kratko razmišljati o našoj trostrukoj službi: Munus docendi, santificandi et regendi
a. Svećenik je navjestitelj Riječi
Prije uzašašća na nebo Isus je zapovjedio apostolima neka «idu i učine sve narode njegovim učenicima…» (Mt 28, 18–20). Polaganjem biskupovih ruku postali smo «glasnicima vjere» sa zadaćom propovijedati, navješćivati i evangelizirati («munus docendi»). Brojna su područja i načini gdje mi to činimo: od propovijedi, kateheza, predavanja i poruka do naših osobnih susreta, dopisa, pisama, članaka, javnih i privatnih nastupa. Uvijek s očinskim duhom strpljenja i tumačenja svega što Crkva naučava, u duhu Pavlove preporuke Timoteju: «Propovijedaj riječ, uporan budi, uvjeravaj sa svom strpljivošću i poukom. Jer, doći će dani kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi nagomilavati učitelje kako im godi ušima» (2 Tim 4, 2-4). Stoga, svećenik je «budni stražar, hrabri prorok, pouzdani svjedok i vjerni sluga Kristov». Kao «navjestitelj i učitelj vjere» on će potražiti kršćanske obitelji za suradnju u evangelizaciji. Roditelji su, naime, prvi vjerovjesnici svojoj djeci. I nitko ne može tako umješno i spretno prenijeti klicu vjere djeci kao njihovi roditelji. Svećenik će zato koristiti sve mogućnosti susreta s roditeljima kako bi ih potakao i oduševio u njihovom svetom i nezamjenjivom odgojnom poslu. Posebice danas kad je toliko negativnih pojava usmjerenih protiv ove božanske institucije. I ne bojati se kritike koju će mu takav rad pribaviti, već valja slijediti stope apostola Petra i Pavla, i drugih velikih mučenika i svjedoka.
b. Voditelj zajednice, odgojitelj naroda i upravitelj Božjih dobara (munus regendi)
Kad nam je biskup na đakonskom ređenju predavao evanđelje, rekao je: «Primi Kristovo evanđelje kojem si postao glasnik. Vjeruj u ono što čitaš, što vjeruješ naučavaj, a što druge učiš, to i živi. A na svećeničkom ređenju kod predaje darova rekao je: Primi darove što ih sveti narod prinosi. Budi svjestan onoga što radiš. U djelo provedi ono što obavljaš i život svoj suobliči otajstvu križa Gospodnjeg. U prigodi ovoga našega dana, braćo svećenici, razmišljamo intenzivno o navedenim zadacima: biti voditeljima i odgojiteljima povjerenih zajednica i upraviteljima povjerenih dobara. Kad smo primali župu ili službe u Crkvi, polagali smo ispovijed vjere i Zakletvu o vjernom upravljanju dobrima koja su nam povjerena. Valja odmah reći kako je svećenikovo upravljanje različito od svjetovnog. Svećenik nije direktor poduzeća koje župom zovemo. A niti je njezin stečajni upravitelj. On nije ni gazda nad povjerenim dobrima, iako se može i gazdinski ponašati. On je službenik Crkve i njezinim dobrima upravlja kao sluga: srcem dobroga Pastira, koji ne traži ništa drugo osim «slave Božje i spasenja duša». U tom vidu Direktorij o službi svećenika savjetuje neka pri «vršenju službe budu pravi pastiri i očevi, te prednjače duhom ljubavi i brige prema onima» koji su im biskupovim dekretom povjereni.
Osnaženi, dakle, sakramentalnim životom, molitvom, žrtvom i pobožnošću svećenici će pastoralnim žarom i kontemplativnim marom biti kadri «otkrivati» na licima «udovica, siromaha i stranaca» lice Krista patnika. I dok srcem dobrog pastira idu tražiti što je izgubljeno, neće se bojati «razobličavati iskrivljene antroplogije» i zavodljive ideologije koje šire poluistine o Bogu i čovjeku. I uvijek će biti blizu ugroženih kako bi mogli dati «glas onima koji glasa nemaju». Nošeni takvim pastoralnim žarom oni «hode i ne umaraju se» boriti za život i dostojanstvo čovjeka.
c. Svećenik je djelitelj svetih Tajna, posvetitelj (munus santificandi)
Upravo oko oltara, za vrijeme euharistijske gozbe on se očituje kao svećenik «posvetitelj», djelitelj milosnih darova. I on to mora činiti dolično i sa strahopoštovanjem. Sakramenti su u središtu su zajednice vjernika, pa nije svejedno kako se slave. «Starješine među vama opominjem, piše sveti Petar, pasite stado Božje koje je među vama, ne na silu, nego dragovoljno.. I stalno nastojte biti uzorom svome stadu!» (1 Petr 5, 1; 4). U pismu o liturgijskoj obnovi u prigodi 40. obljetnice SC sveti Ivan Pavao II. je napisao kako «nepoštivanjem liturgijske normative dovodi nekada do zloporabe koja zasjenjuje istinu otajstva i stvara nered, a to nema ništa zajedničkoga s duhom Koncila.
Kao djelitelji svetih Tajna i slavitelji Euharistije, svećenici su pozvani izgrađivati svećeničko bratstvo i njegovati i čuvati vjerničko zajedništvo. Misterij svećeničke službe nezamisliv je bez «ekleziologije zajedništva». Ono je u samoj biti Crkve, njezin konstitutivni dio. Stoga svećenik mora biti navjestitelj i promicatelj zajedništva u kleru i narodu. «Učiniti da Crkva bude dom i škola zajedništva: eto velikog izazova koji stoji pred nama u tisućljeću koje započinje», pisao je sveti Ivan Pavao II. u pobudnici «Ulaskom u novo tisućljeće». Kad u obitelji, župi i biskupiji vlada takav duh zajedništva, onda ima prostora u srcu bližnjega i za bližnjega. Tada vjernici nose «breme jedni drugih» (Gal 6, 2) i otklanjaju se napasti suparništva, nepovjerenja, karijerizma i ljubomore. Ekleziologija zajedništva ne stječe se, međutim, samim činom rađanja ili ređenja. Ne. Prostore zajedništva valja usvojiti, njegovati i širiti iz dana u dan. I to na svim razinama otajstva Crkve: među svećenima, redovnicima, crkvenim društvima i pokretima, kao i čitavim pukom Božjim. Veliku pomoć u tomu pružaju nam molitva, žrtva, duhovni i sakramentalni život. Kao djelitelji svetih Tajna nosimo veliki zadatak, obvezu i odgovornost u stvaranju crkvenosti i zajedništva među povjerenim pukom.
d. Svećenik znak i sakrament, uzor i poticaj svome stadu
Naša služba, međutim, ne iscrpljuje samo u vršenju trostruke službe: docendi, regendi et santificandi. Čitavim svojim bićem mi smo kao svećenici znak i sakrament, uzor i poticaj svome stadu. Život nam se odvija u sjeni Krista koji prihvaćaju svoj križ i nose ga do kraja. A prepoznatljivi smo po zaljubljenosti u križ i evanđelje Isusa Krista, kao i po našoj neuvjetovanoj ljubavi prema narodu koji čezne za spasenjem. Zaljubljenost u Krista i ljubav prema konkretnom čovjeku ne može se mjeriti našim uobičajenim mjerilima. To se mjeri dimenzijama srca koje i očituje se u susretljivosti, blagosti i dobroti, kao i u poniznosti i svijesti da smo nedostojni grješnici kojima je ukazano veliko povjerenje i milost neba.
Ako pak osjetimo kako bi nas mogle shrvati brojne obveze i životne teškoće, neka nas tješi Pavlova misao «dosta vam je moja milost (2 kor 12, 9); kao i njegov savjet učeniku Timoteju: «Ti, Božji čovječe, teži za pravednošću, pobožnošću, postojanošću i blagošću! Bij plemenitu bitku vjere.. i vrši neporočno i besprijekorno ovu zapovijed do dolaska našeg Gospodina Isusa Krista!» (1 Tim 6, 11-14). Čovjek se ne rađa savršenim. U svećeničkom ređenju ne dobivaju se dorađene kreposti, već nam valja težiti prema savršenstvu i svetosti, kako bismo uistinu zaslužili naslov «Božjega čovjeka». Pred širokom apostazijom, koja je zahvatila dobar dio sekulariziranog svijeta, pokušajmo nasljedovati Krista, te primjerom i riječima približavati evanđelje suvremenom čovjeku. Isus nas poziva izvesti na pučinu, dok u duši našoj odliježe njegova zapovijed: Propovijedaj, posvećuj, upravljaj.
Božjim promislom dodijeljena nama je u ovom času odgovorna i sveta zadaća sabirati, upućivati i odgajati vjerničke zajednice ove mjesne Crkve. Očitujmo, stoga, s apostolom Petrom izraze povjerenja pa recimo: Na tvoju riječ, Gospodine (Lk 5, 5). Na tvoju riječ, Isuse, želimo služiti evanđelju, biti nositelji nade i djelitelji svetih otajstava. Ti si nas odabrao i pozvao još iz utrobe majke naše i poslao svjedočiti za tebe. Udijeli nam vjeru, snagu i svijest kako možemo sve «u Tebi koji nas jačaš» (Fil 4, 13). Kriste s Posljednje Večere i Kalvarije blagoslovi nas svećenike koji radimo na terenu ove svete Zadarske Crkve i posveti nas i u ovoj godini otajstvom Velikoga Četvrtka. Amen.
† Želimir, nadbiskup