‘Dies academicus’ Zadarskog Sveučilišta
(Čitanja od dana: Izl 32, 7-14)
1. Dan Zadarskog Sveučilišta, ‘Dies academicus’, vezan je uz 25. ožujka kada je prije 14 godina upravo toga dana održana je konstituirajuća sjednica Senata i donesen Statut Sveučilišta. Dan sveučilište uz blagdan Gospodnjega Navještenja govori nam o nadpovijesnom i povijesnom događaju. Povijesni datum upućuju na temelje ove visokoškolske ustanove, davne 1396., te na obnovu iz 2002. Duga sveučilišna tradicija i ovo kratko razdoblje obnove budi ponos i odgovornost, pa u tom vidu upućujem ovom prigodom čestitke Rektorici prof. Diajni Vican, prorektorima, pročelnicima odijela, profesorima, studentima i djelatnicima ove važne institucije u našem Gradu. Uz dobre želje upućujem i žarku molitvu Mariji-Nuncijati, uz koju je vezana obnova Sveučilišta, neka svojim zagovorom prati rad ove institucije kako bi bila i ostala osjetljivom čuvaricom istine i dobrote, te slobodnim prostorom trajnoga traganja za njima.
Nadpovijesni pak događaj, blagdan Blagovijesti uz koji je vezana obnova Sveučilišta govori nam o susretu Marije i anđela Gabrijela kada se nebo spustilo na zemlju, a Bog zakoračio u ovaj svemir. Taj nadpovijesni događaj uspoređuje se s danom stvaranja jer u oba slučaja čula se riječ „fiat – neka bude“ (Post 1,3s; Lk l,38). Kad je Bog izgovorio prvi put tu riječ, stvoren je svijet: „Neka bude svjetlost i svjetlila na svodu nebeskom, a živa bića na zemlji i pod zemljom“. Drugi put je tu riječ izgovorila Marija nakon pozdrava i upita anđela Gabrijela hoće li biti Majkom Božjom. Nakon Marijinoga „neka mi bude“, Bog je čovjekom postao, a Isusovim dolaskom započelo razdoblje povijesti „novoga i vječnoga saveza“. Zato je Blagovijest ne samo Marijin dan, već i kristološki blagdan gdje je u središte otajstva Krist i njegovo Utjelovljenje.
2. Uz ovo prigodno slovo vezano uz obnovu Sveučilišta i blagdan Blagovijesti čuli smo jutros starozavjetni odlomak iz povijesti Izraela koji nas u dva stavka iznenađuje i ispunja posebnim osjećajem. Iznenađuje nas duboka noć nevjere u kojoj narod proglašava lik od kovine božanstvom i klanja mu se. Pravo pomračenje srca i pameti koje se srozava u idolopoklonstvo. Dublje od toga nisu ni mogli pasti. No, zadnji dio izvješća o zagovornoj Mojsijevoj molitvi ispunja nas osobitim osjećajem. Jer, iako je Bog bio odlučio takav narod istrijebiti zbog njihove nevjere, Mojsije moli Boga neka to ne čini. I sažali se Bog i ne učini, što je bio naumio. Tko ne bi zavolio Boga koji uvažava Mojsijevu zagovornu molitvu! Ovo ne smijemo zaboravljati, jer događaj nas poučava kako biti ljudima. Svaki bi čovjek, naime, a posebice kršćani trebali biti jedan drugome zagovornikom, pa trajno moliti jedni za druge i zagovarati jedni druge! U jednom starozavjetnom zapisu čitamo kako je Jahvu pogodila Kajinova nebriga jer je na Božji upit što je s njegovim bratom Abelom odbrusio: „Zar sam ja čuvar svoga brata?“
Nije prigoda raspravljati o svrsi, naravi i poslanju sveučilišta. No, čini mi se prikladnim reći, u duhu Mojsijevog zauzimanja s za svoj narod, kako je cilj i svrha ovakvih odgojno-obrazovnih institucija voditi brigu o drugome i pomagati mu da postane zreo. A za to mu je potreban „drugi“ bez kojega ne bi ni preživio, a kamo li se odgojio. Taj drugi (otac, majka, brat, učitelj, vjeroučitelj, profesor, odgojitelj) pomaže mu postati svojim, a ne drugim: „Oj budi svoj…“ pjevao je naš Šenoa. Ta pomoć drugomu u odgoju uključuje razvoj njegovih umnih sposobnosti, oplemenjivanje njegovih osjećaja, kao i osposobljavanje volje za djelovanje. Stoga vele pedagozi da se taj umreženi troplet odgojnog procesa odvija – na intelektualnoj ravni traganjem za istinom putem znanja i umovanja; – na čuvstvenoj ravni odgojem za ljepotu, plemenitost i dobrotu preko ljubavi, te – na voljnoj ravni odgojem za akciju i motivaciju. Premda to teoretski izgleda jednostavno, valja priznati da nije nimalo lako odgojiti um, oduševiti srce i potaknuti volju. Zbog toga se to i naziva „križem odgojitelja“ zbog čega su roditelji, profesori i odgojitelji često nemoćni. To ne znači kako valja pustiti neka „sve voda nosi“ i „okaniti se ćorava posla“ upućivanja, odgajanja, poticanja i karanja! Dapače, u takvom stanju valja nam se trajno s Pavlom truditi „bilo to zgodno ili nezgodno“. Uz ovaj pedagoški troplet ne smijemo smetnuti s uma i onaj tradicionalni „metodološki troplet“ kojim se kuša ostvariti ono najbolje i u nama i kod drugih. A to je privikavanje, uvjeravanje i dobar primjer. Ovo je zadnje odlučujuće. Jer, „i ono što govori inom i sam svojim potvrđuje činom“ (Mažuranić)
3. U sklopu obilježavanja Dana Sveučilišta čuli smo u čitanju kako se Jahve razgnjevio jer se njegov narod izabranja izopačio. Zašli su s puta koji im odredio i pošli naopako. Napravili tele od rastopljene kovine, preda nj pali i žrtve mu prinijeli. Bog je tada odlučio kazniti „narod tvrde šije“ i „istrijebiti ga s lica zemlje“. (Izl 32, 10). Zapisano je također kako se i Mojsije po povratku sa Sinaja bio razbjesnio kad je to vidio. Toliko je bio ljut da je i ploče Saveza razbio. Ali, kad je čuo da je Jahve naumio „istrijebiti Izraela s lica zemlje“, preuzeo je ulogu odvjetnika pa zamolio Boga neka od toga odustane. Neka ne daje povoda Egipćanima da govore kako ih je „njihov Bog u zloj namjeri odveo iz Egipta da ih smakne u brdinama i izbriše s lica zemlje. „Smiri svoj gnjev i ljutinu“ molio je Mojsije, i nagovarao Jahvu neka se sjeti Abrahama, Izaka i Izraela, slugu svojih, i neka odustane od toga što je naumio učiniti svome narodu.
Ovo je jedna od ljepših biblijskih molitava koja je savršena u jednostavnosti, ali i smiona u poniznosti. Podsjeća na onu Abrahamovu molitvu kad se zauzimao za grad Sodomu kojemu se Gospodin također bio zaprijetio zbog razvratnosti koja je u njemu vladala. I Mojsije poput Abrahama ne brani grijehe svoga naroda, već kuca na njegovo milosrdno Srce. I moli Boga neka „smiri svoj gnjev i opravdanu ljutnju“. Jahve doista odustaje svaliti nesreću na narod kojemu je bio zaprijetio. Poticajno i poučno za svakoga čovjeka; posebice za one koji su u službi drugih ljudi kao što su roditelji, učitelji, profesori, odgojitelji, voditelji poduzeća i političkih stranaka, udruga i društava. Poučno i poticajno i za sve ljude dobre volje koji se bore za istinu, mir i pravdu, za ostvarenje općeg dobra i boljega društva. Neka nam ovo slavlje uz Dan Sveučilišta, bude poticajem svim srcem i umom svojim tragati za istinom, mirom i dobrotom. Ovim željama pridružujem još jednom iskrene čestitke svim studentima i djelatnicima koji obnašaju odgovorne odgojno-obrazovne i upravne službe u ovoj visokoškolskoj instituciji. Neka radom i zauzimanjem svih njezinih članove raste i jača zajedništvo, cvjeta znanost i znanje, produbljuje se humanost i međusobna potpora i pomoć.
† Želimir, nadbiskup
Zadar, sv. Dimitrije, 30. 03. 2017.