Priroda reagira na Isusove vapaje nebeskome Ocu: „Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio?“
U ovoj svečanoj prigodi drugog korizmenoga petka kada obično obavljamo dragu pobožnost križnog puta, okupili smo se pred kapelicom svetoga Josipa radnika blagosloviti križne postaje u ovoj Božjoj prirodi iznad Posedarja. Križni put je nastao na inicijativu amaterskog kipara gospodina Vinka Kajmaka, a organizaciju je provela udruga za očuvanje kulturne i prirodne baštine Čelnika uz pomoć župe Gospe od Ružarija i Općine Posedarje. – Muka Gospodina našega Isusa Krista s križem uzdignutim na Golgoti zbunjuje i uznemiruje osjećaje ljudi i njihove savjesti. Posebice su potresne Isusove zadnje riječi s križa: „Bože moj, zašto si me ostavio“? Dira nas patnja napuštenoga Mesije koji na križu plače i moli. Strašna je to drama u koju su upleteni i ljudi i priroda. Upravo zbog toga mila nam je ova pobožnost koju rado obavljamo po našim crkvama i svetištima.
Budući da je ovaj križni put izgrađen od kamena u ovoj Božjoj prirodi, htio bih svratiti Vašu pozornost na reakciju prirode u kontekstu Isusovoga vapaja: „Bože moj, zašto si me ostavio? Usred graje razbiješnjele svjetine, u paklenskom spektaklu ljudske pobune protiv utjelovljenog Boga, nebo šuti, a priroda se buni. Kad je Isus izgovorio te riječi s križa, zemlju je prekrila tama. Poznavatelji prirodnih fenomena vele kako se, inače, prirodu ne tiču naši jadi i problemi. Može cijeli narod umrijeti od gladi, ali sunce će i dalje izlaziti i grijati zemlju, polja i oranice što ih suša mori. Mogu se ljudi ubijati i uništavati, pticama nebeskim to neće omesti njihovu spokojnu pjesmu i igru. Može ljudsko srce pucati od bola za izgubljenim prijateljem, no to neće umanjiti veselo propinjanje duge na nebu, niti potamniti sjaj mjeseca i zvijezda u vedroj ljetnoj noći. Ali, kad je Krist bio razapet i u svojoj boli izgovorio posljednji vapaj s križa, sunce je uskratilo svoj sjaj i ugasilo se poput svijeće. Priroda, dakle, nije mogla ostati ravnodušna. Pobunila se gledajući najveći zločin što ga je čovjek ikada u povijesti počinio: ubojstvo stvoritelja i gospodara prirode. Kada se duša Bogočovjeka Isusa Krista odijelila od tijela, potamnilo je ono sunce, što ga je on stvorio. I, doista, sve je u tom trenutku bilo mračno! „Eli, Eli, lamma sabachtani? Bože moj! Zašto si me ostavio?“ Sin plače i zove svoga Oca, a nebo šuti. Kakva tajna i misterij?!
Kad je Ivan Krstitelj izlijevao vodu na Isusovu glavu prigodom njegova krštenja u Jordanu, nebo se otvorilo i čuo se glas: Ovo je Sin moj ljubljeni. Njega slušajte. Na gori Taboru prilikom preobraženja progovorio je isti glas: Ovo je Sin moj u kojemu mi je sva milina. A na Veliki Petak dok se njegov Sin previja u bolovima, te pri tom vapi i moli, nebo je zanijemilo. Što se to dogodilo na Kalvariji?!
Čini se, kako se u tom trenutka dogodilo ono što se događa u prirodi kad oblaci zasjene sunce i oduzmu njegovu svjetlost i toplinu. To ne znači da je sunce prestalo biti sunce. Premda su ga oblaci zasjenili, ono ostaje na nebu s istim svojstvima svjetla i topline. Nešto slično moglo se zbiti i u tom užasnom trenutku, kad je Isus uzeo na sebe grijehe svijeta, koji su poput tmastog oblaka sakrili Očevo lice. Spasitelj je tada, preuzimajući naše grijehe na svoja ramena, za svakog od nas pretrpio muku i napuštenost. Trpeći na križu napuštenost i samoću on je izvršio čin najveće zadovoljštine za sve ljude:
- Za one koji su Boga upoznali, ali žive kao da za njega nikada nisu čuli.
- Za one kojih je srce nalik kamenitom tlu, na kojemu kada sjeme Božje riječi padne brzo sahne i ugiba.
- Za one kojih je srce slično trnju pa Božju ljubav uguši brigama ovoga svijeta.
- Njegova je zadovoljština prinesena i za sve koji su jednom vjerovali pa vjeru izgubili.
- Isus je trpio i ispaštao i za onu skupinu ljudi, koji su poricali Božju prisutnost jer su tako „drugovi propisali“.
- Patio je i za kršćane koji su prestali vjerovati u Boga jer ih je pogodila neka životna nesreća, pa zbog toga brundaju i Bogu prigovaraju.
- U njegovim bolovima na križu uključeni su toliki sumnjivci koji sve problematiziraju pitanjima zašto: „Otkuda zlo u svijetu? Zašto Bog ne uslišava moje molitve? Zašto mi je uzeo majku, oca, brata? „Zašto?“ .. Na takve i slične upite odgovorio je Bogočovjek Isus na križu svojim: „Bože moj, zašto si me ostavio“. On je ispaštao zbog takvih i sličnih pitanja, te izvršio čin najveće zadovoljštine.
Stoga, svaki puta, braćo i sestre, kada budete molili uz ove postaje imajte u vidu da vas Isus prati. On je, naime, svojom patnjom i smrću zadovoljio za sve i nije se odrekao grješnoga čovječanstva, ni u trenutku kad je Otac nebeski sakrio svoje lice. A kako se nije htio odreći svoga Oca, grješno mu je čovječanstvo okrenulo leđa. Zbog toga je ostao visjeti na križu; razapet između neba i zemlje. No, on je upravo tada svojom patnjom, krvlju i suzama doveo nebo i zemlju u sveto zajedništvo. Od toga svetoga trenutka smrti Bogo-čovjeka, ne može se govoriti kako je Bog daleko od ljudi, kako ne poznaje napuštenost srdaca koja trpe i pate. Križni put nam s pomaže shvatiti malo jasnije Kristove i našu bol, napuštenost i patnju.
Zahvalni za veliku milost koju dobivamo po zaslugama muke i smrti Gospodina našega Isusa Krista dok ovoga ranoga poslijepodneva blagoslivljamo postaje novoga križnoga puta, žarko molimo neka križ i neizmjerna vrijednost Kristove muke bude zalogom našeg vječnog spasenja u nebu. A u ovoj suznoj dolini neka nam bude utjeha i snaga.
Častimo te križu sveti, na kom umrije Isus naš.
Na života tamnoj stazi, kao zvijezda ti nam sjaš.
Ustima, srcem častimo te, sveti križu Isusov!
Posedarje, 10. ožujka 2017.
† Želimir, nadbiskup