Zadarska nadbiskupija se priprema za rijedak i jedinstveni događaj – predaju moći sv. Šimuna, zaštitnika svoga grada, izaslanstvu Grčko pravoslavnog patrijarhata Jeruzalemskog. Neraspadnuto tijelo jeruzalemskog proroka nalazi se u raci sv. Šimuna u istoimenom svetištu na zadarskom poluotoku. U četvrtak 7. listopada, za vrijeme Svečane Večernje uoči proslave blagdana sv. Šimuna 8. listopada, zadarski nadbiskup Želimir Puljić će predati Šimunove moći nadbiskupu Teofilaktu, metropolitu Jordana, patrijarhalnom vikaru za cijeli Grčko pravoslavni patrijarhat. U Zadar dolazi u pratnji arhimandrita oca Makarija Mavrogiannakisa, patrijarhalnog vikara Katra i Bahreina, što je u latinskoj terminologiji u rangu provincijala. U godini kad se zadarska nadbiskupija spominje 1200 godina od prijenosa moći nadbiskupijske zaštitnice sv. Stošije iz Carigrada u Zadar, ovom naraštaju Zadrana povjerena je odgovornost i osobom sv. Šimuna povezati dva plućna krila Crkve, njen Istok i Zapad. To je izniman vjerski, crkveni, ekumenski i kulturni događaj kojeg je zadarskoj nadbiskupiji službeno odobrila i rimska Kongregacija za bogoštovlje i kult svetaca. Obratio joj se blagopokojni zadarski nadbiskup Ivan Prenđa koji je i začetnik tog čina. Kongregacija je u duhu ljubavi i ekumenskih odnosa nadbiskupa sa zadovoljstvom potaknula na svečanu realizaciju uz određeni obred, te su priložili i liturgijski obrazac kako to učiniti.
«Teško je biti svjestan veličine tog događaja ukoliko se ne poznaju konkretni podaci. Taj događaj prelazi lokalni značaj i granice mjesne Crkve po sakralnoj, vjerskoj, kulturnoj i povijesti ekumenskih odnosa. Malo koji grad u svijetu ima relikviju, i to neraspadnuto tijelo, novozavjetnog sveca, Šimuna, koji je samog Isusa držao na rukama. Nalazi se u impozantnoj raci koja je među najvećim srednjovjekovnim zlatarsko-srebrnim radovima a kao spomenik nulte kategorije pod zaštitom je UNESCO-a» kaže prof. Livio Marijan iz zadarskog Ordinarijata koji sudjeluje u pripremi događaja. Ističe da je Jeruzalemski patrijarhat najstarija kršćanska Crkva na svijetu, nasljednik prve Crkve apostola okupljenih na Duhove. Neprekinutim trajanjem, od prvog biskupa Jakova do sadašnjeg jeruzalemskog patrijarha Teofila III., to je majka Crkva, kojoj, bez obzira na kasnije raskole, sve Crkve priznaju prvenstvo kao nasljednici majke Crkve Jeruzalemske. Taj je patrijarhat i čuvar Svetog groba i drugih svetih mjesta. «Za nas je jako bitno da nam se takva Crkva, koja čuva relikvije prvih svetaca, obratila priznajući autentičnost tijela sv. Šimuna u Zadru» kaže Marijan. Zadrani časte Šimuna Bogoprimaoca od 13. st., a njegov susret s Mesijom opisuje Luka u Evanđelju (Lk 2, 25-35). Četrdeseti dan od rođenja Marija i Josip donijeli su Isusa u hram, a Šimunu je Duh Sveti objavio da neće umrijeti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjeg. Crkva taj događaj slavi 2. veljače kao Prikazanje Gospodinovo i blagdan Svijećnice. Držeći Isusa na rukama Šimun je rekao: «Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru. Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda; svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga». Ujedno je Mariji rekao «Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu, da se razotkriju namisli mnogih srdaca».
Tijelo sv. Šimuna preneseno je iz Palestine u Carigrad, potom je 1273. g. stiglo u Zadar. Za vrijeme križarskih ratova, moćni i bogati gradovi Europe tražili su da im se donesu značajne relikvije iz Svete Zemlje, između ostalog i da se sačuvaju zbog opasnosti od osmanlijskih napada. Tijelo sv. Šimuna je trebalo stići u patrijarhalnu baziliku u Veneciju koja je vladala velikim dijelom Mediterana. No kod Zadra, brod mletačkog plemića je zahvatilo nevrijeme i nije mogao otploviti na predviđeno odredište. Redovnici su njegovo tijelo uz velike počasti pohranili u crkvu sv. Marije Velike, nalazila se na području današnje tržnice u Zadru, a bila je najveći gradski Kaptol u kojem su svećenici glagoljaši služili na narodnom hrvatskom jeziku. Tijelo je u toj crkvi bilo više od 300 godina, no zbog obrane od Turaka gradnjom bedema crkva je srušena. Zato je tijelo bilo premješteno kod benediktinki, a 16. svibnja 1632. g. svečano je preneseno u crkvu sv. Stjepana prvomučenika koja se otada naziva crkva sv. Šimuna.
Škrinju u kojoj se nalazi tijelo sv. Šimuna kao zavjetni dar dala je izraditi hrvatsko-ugarska kraljica Elizabeta Kotromanić. Škrinja je teška 350 kg, među iskucanim prizorima je i dolazak sveca u grad. God. 1380. škrinju je izradio zlatar Franjo Antunov iz Milana. Sv. Šimun je osobito ljubljen među pukom zadarske nadbiskupije a tijekom godine u svetište hodočaste župe iz nadbiskupije kad se otkriva raka sv. Šime. Dogodila su se brojna ozdravljenja i milosti po svečevom zagovoru. Do ideje predaje Šimunove relikvije Jeruzalemu došlo je za susreta patrijarha Teofila III. i nadbiskupa Ivana Prenđe za njegova hodočašća Svetoj Zemlji 2007. g. Tom je prilikom Teofil III. pokazao nadbiskupu dokumente povezane sa sv. Šimunom i njegovim grobom kojeg su arheolozi otkrili te je dogovoreno da bi bilo časno, dostojno i naravno da i Sveta Zemlja i crkva gdje je Šimunov grob imaju njegovu relikviju za čašćenje. U duhu kršćanske ljubavi nadbiskup Prenđa je pristao dijelić te relikvije dati u svečevu domovinu. Relikvija će se predati s dokumentom Autentica koji svjedoči o autentičnosti relikvije. Veliku vjersku i povijesnu poruku prof. Marijan zaključuje riječima: «Starac Šimun je živio prije 2000 godina; nakon gotovo tisuću godina njegovo je tijelo došlo u Zadar gdje na osobit način živi duhom, a nakon još tisuću godina relikvija njegova tijela vraća se u Svetu Zemlju, Isusovu domovinu gdje je grob tog jeruzalemskog proroka pravednika».
Ines Grbić