Hod za život vjernika Zadarske nadbiskupije u organizaciji inicijative ’40 dana za život’ održan je na blagdan Blagovijesti u subotu 25. ožujka u Zadru, u duhu dana koji na osobit način slavi Božju poruku novog života i anđelov navještaj Isusovog začeća u krilu Djevice Marije. Puk se okupio ispred ulaza u Opću bolnicu Zadar gdje molitelji mole za život tijekom kampanje ’40 dana za život’ te je trgovima i ulicama središta grada došao do katedrale sv. Stošije. Tijekom hoda u sudjelovanju i brojnih obitelji s djecom, pjevala su se radosna otajstva krunice. Nakon navještaja Lukinog evanđelja o susretu anđela Gabrijela i Marije, prigodni nagovor u zadarskoj prvostolnici održao je katedralni župnik don Josip Radojica Pinčić. „Svetkovina Blagovijesti želi nas ohrabriti i podsjetiti da nismo sami. Kao što nisu same ni sve one trudnice koje u životu doživljavaju da su usamljene, da će biti osuđene, obezglavljene. Bog nikad ne traži od nas ono što nismo sposobni učiniti. Njegovi zahtjevi ne idu preko naših granica, pogotovo što nam Bog nudi svoju pomoć, kad god nešto od nas traži“ rekao je župnik Pinčić, istaknuvši da je ohrabrenje ‘Ne boj se’ česta Božja poruka izabranicima. Kad je čovjek postavljen pred iznenadne izazove, često osjeća strah što će se dogoditi, hoće li to moći izvršiti, hoće li uspjeti, što će drugi reći, ‘što će sa mnom biti’.
„I Marija se našla u neočekivanoj situaciji. Ona, milosti puna, čista od istočnog grijeha, Božja izabranica odvijeka, postavljena je pred izbor. I evanđelje kaže da se Marija zbunila. U protivnom, anđeo ne bi rekao ‘Ne boj se’“ rekao je don Josip, dodavši da anđelova riječ Mariji da je milosti puna znači kako je ispunjena Božjim snagom koja je dostatna, dakle, ospsobljena je za to djelo. „Bog računa na našu ljudsku ograničenost. On zna da mi sve ne razumijemo, da se puno toga bojimo. Pred otajstvom Boga, kako ga mi shvaćamo, čovjeka ipak hvata strah. Osjeća se bespomoćan, slab“ rekao je don Josip, dodavši da to nije strah od opasne osobe, ugroženosti ili opasnosti za svoj život, nego se javlja svijest o Božjoj veličini i vlastitoj važnosti zbog onoga što Bog čovjeku povjerava. Ta promjena pred čovjeka stavlja nešto novo. „Takve situacije se bojimo jer osjećamo da ćemo se nečega u životu odreći, od nečega odustati, nekih svojih blagodati, okrenuti život u sasvim drugom smjeru. Postoje sitaucije u kojima držimo konce u svojim rukama, no Bog nas postavlja u neplanirane situacije i to moramo prihvatiti“ istaknuo je don Josip, upozorivši da Božja ponuda stavlja u pitanje mnoge naše odnose.
„Anđeo Mariji daje nade, ‘Ne boj se, Marijo, nisi sama, Gospodin je s tobom’. Zato se njen strah pretvara u ‘Evo me, Gospodine, tu sam, spremna sam’. I mi smo pomilovani u krštenju. Hram smo Duha Svetoga, osposbljeni u ispunjavanju Božje volje. Kad to zaboravimo, uhvati nas strah, jer mislimo da sve možemo svojim snagama. Bog nas poziva da kroz sakramente, osobito euharistiju, primimo njegovu milost. I da onda tako milosti puni, izvršimo svoje kršćansko poslanje. Kao što je Marija u životu iskusila da nije sama, tako mogu naša braća i sestre preko nas iskusiti da nisu sami“ rekao je don Josip. To je iskusio i sv. Josip. „Zato su nam potrebne takve osobe, s hrabrošću koju je imao Josip, koji je morao Božjeg sina odvesti na sigurno, da ne bude ubijen. Trebalo je Božje snage, kakva su iskušenja i teškoće morali proći Marija i Josip. I uvijek je rekla, ‘Evo službenice Gospodnje’, u trenutku začeća, poroda, majčinstva. Suosjećala je s Isusovom mukom, prateći ga na križnom putu, na golgoti, križu, ‘Evo me’. Marija je uvijek u sebi nosila misao, ‘Ti, Gospodine, znaš što činiš’. Puno toga sigurno nije razumjela, ali znala je jedno: ‘Nisam sama. Onaj koji me pozvao na ovaj put, koji me učinio milosti punom, neće me ostaviti’“, rekao je don Josip, pohvalivši veliko Marijino povjerenje u Boga.
„Blagdanom Blagovijesti slavimo utjelovljenje Božjeg sina, otajstvo koje je zora spasenja i Crkva ga prepoznaje u početku. Prigoda je da molimo Gospodina, pogotovo za one koji nose život, da učvrste vjeru i povjerenje u Boga, da se obnovi svijest kako nismo sami. Da se prisjetimo da smo izabrani milošću, posvećeni, da smo Božja djeca, kako bismo poput Marije svijetlili u novi život. To je jedina utjeha. Nema druge utjehe u ovom svijetu, nego primit život, život prihvatiti, za život se žrtvovati, nakon što je donešen, upućen da se rodi, da živi“ poručio je don Josip Pinčić.
Molitvene nakane krunice predvodio je don Ante Delić, župnik Vinjerca. „Duh Sveti koji se ušatorio u Mariji, u Isusu Kristu, dao da se u svima nama može začeti plod Spasitelja, plod spasenja. I mi smo, kao Marija, pozvani uvijek reći Da, svoj Fiat. Jer Bog sve vodi na dobro u našem životu“ rekao je don Ante, potaknuvši na davanje časti Bogu i majci Mariji koja je rodila spasitelja. „Marija je podijelila radosnu vijest začeća s rodicom Elizabetom. Moimo Mariju da ostane s nama do kraja našeg života, kao što je ostala s Elizabetom. Molimo Mariju da se Isus rodi u spiljama i pećinama naših srdaca. Da nas prikazuje svaki dan u kući svoga Sina Isusa, da uživamo s njime svu vječnost“ potaknuo je don Ante Delić u molitvi krunice.
Svjedočanstva sudionika Hoda
„Što se više otvaraš životu, kasnije te đavao sve više napada. Mi smo tu da dokazujemo da dajući život, primamo život“ poručuje Štefica Paripović, majka četvero djece, članica zadarskog organizacijskog tima inicijative ’40 dana za život’ koja je bila među brojnim sudionicima Hoda za život. „Prva trudnoća se čini najlakša. Raduješ se, isplaniraš, nisi toliko otvoren raznim napadima. Svaka sljedeća trudnoća kao da je teža, imaš možda i negativna iskustva od prethodne, čuješ svašta od drugih. Kao da se svim tim akumuliranim iskustvima sotona posluži da ti da strahove. Prva i druga trudnoća su mi bile lagane. Četvrta trudnoća mi je bila puna strahova, tjeskoba i pitanja. No, unatoč svih strahovima, Bog se proslavio“ kaže Štefica. Tijekom četvrte trudnoće, za razliku od prethodnih, narušilo joj se i zdravlje. „Imala sam i traumatičan treći porod nakon kojeg sam bila sigurna da više nećemo imati djece. No Isus se baš proslavio u zadnjoj trudnoći, porodu i osoblju koje je asistiralo. Napasti na život su velike. Svjesna sam svih strahova i ne ustručavam se potražiti pomoć ni psihologa, svećenika. U četvrtoj trudnoći sam išla svaki dan na misu. To mi je dalo snagu. Ti su dani bili lakši. Svaki sljedeći dan, kako se trudnoća primiče, u strahu si, a ta pričest baš ti daje snagu“ kaže Štefica. Ističe da su majke i obitelji pozvane svjedočiti svojim životima. „Svjesni smo da đavao napada, sotona je jak i koristi se raznim načinima. Pobačaj kao ubojstvo djeteta zamaskiran je na razne načine. Zahvaljujemo moliteljima koji dolaze moliti ispred bolnice za nerođene i žviot. Mi ne prosvjedujemo nego hodamo i molimo za život“ rekla je Štefica Paripović.
Marina i Denis Šebljanić imaju petero djece. “Djeca su Božji dar. Gledajući moje snage, ne bih imala više od jednog djeteta, jer sam odmah nakon prvog poroda rekla: Nikad više. Roditi nije jednostavno. Razumijem žene koje strahuju od poroda i nemaju snage prihvatiti još jedno dijete. I ja sam se uvijek bojala, ali Bog mi je dao snage otvoriti se životu i prihvatiti djecu. Tako sam dobila život, darujući vlastiti život“, rekla je Marina Šebljanić.
Ines Grbić