“Sv. Stošija potiče da opredijeljenje za Krista ne živimo samo kroz molitvu i liturgijska slavlja nego i izvan crkve i svog doma kao što je to ona činila” rekao je
crkveni povjesničar dr. Eduard Peričić u petak 24. rujna u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru stručno izlažući povijesni kontekst štovanja i dolaska relikvija sv. Stošije, zaštitnice zadarske nadbiskupije, u Zadar, a povodom 1200. godišnjice prijenosa moći sv. Stošije iz Carigrada u Zadar. Nakon Sirmijuma i Carigrada, moći su došle u Zadar kao nagrada miroljubivih nastojanja Istoka i Zapada potvrđenih trudom zadarskog biskupa Donata. Stošija se spominje i u prvom rimskom kanonu, štuje je katolički Zapad i pravoslavni Istok, osobito u Rusiji, a spaljena je na Božić 304. g. u Sirmijumu, današnjoj Srijemskoj Mitrovici, za progona Dioklecijana. U Rimu se u 4. st. spominje crkva sv. Anastazije, na Palatinu, gdje je papa slavio božićnu misu zornicu. U svijet boli i siromaštva Stošija unosi Kristovu ljubav i prisutnost Crkve, rekao je dr. Peričić za sveticu rođenjem Rimljanku, mučeništvom Srijemkinju a čašćenjem i duhovnim trajanjem Zadranku. U Zadar su iz porušene Akvileje najprije stigle relikvije Krševana i Zoila, potom iz Carigrada Stošije a onda i neraspadnuto tijelo Bogoprimaoca sv. Šimuna. “Zadar je Providnošću za zaštitu na dar dobio pet veleuglednika Božjih koje će častiti i kojima će za milosti zahvaljivati u pet uzastopnih mjeseci: listopad sv. Šimun, studeni sv. Krševan, prosinac sv. Zoilo, siječanj sv. Stošija i veljača sv. Donat” rekao je dr. Peričić. Zadarska nadbiskupija je 2005. g. veličanstveno proslavila 1700. godišnjicu Stošijine mučeničke smrti. Stošiju su Zadrani prihvatili s tolikom ljubavlju da su svoju katedralu, do 9. st. posvećenu sv. Petru apostolu, jer su njene relikvije u nju pohranjene, preimenovali u katedralu sv. Stošije. Stošija je neko vrijeme služila utamničenim kršćanima i na Istoku te je došla u glavni grad Ilirika, Sirmium. Početak štovanja sv. Stošije smješta se između njenog mučeništva i početka 5. st. Tada je u Sirmijumu postojala bazilika sv. Stošije pokraj bazilike sv. Dimitrija. Za provala Huna u Panoniju u 5. st. stradala je i bazilika sv. Stošije. Nestabilnost na tom području uvjetovala je raseljavanje te prenošenje relikvija i širenje njihova kulta na sigurnija područja, da ne prestane štovanje. Zato su 459. g. njene relikvije prenesene u Carigrad gdje su dolično čašćene, što potvrđuje povijesni zapis crkvene povijesti: “Više od 150 godina poslije njenog mučeništva, Carigrad prihvati relikvije i položi ih u veličanstveni hram, te su bile izvorom čudesa, jačanja duše i tijela, čašćene kao riznica duhovnih dobara“. Svećenik i ekonom crkve Sv. Sofije položio je 22. prosinca 459. g. Stošijine relikvije u crkvu Svetog uskrsnuća u Carigradu u kojoj je patrijarh sv. Grgur Nazijanski počeo djelovanje. Ta je crkva postala crkvom sv. Stošije. Izvješće Teodora Lektora u 6. st. o prijenosu relikvija Stošije u Carigrad najstariji je spomen te mučenice u prijestolnici Carstva. Zadnji spomen štovanja sv. Anastazije u Carigradu prije njegova križarskog osvajanja 1204. g. je u djelu ruskog hodočasnika Antonija Novgorodskog. Slijedile su godine stradavanja carigradskih crkvi, među njima i crkve sv. Anastazije.
Krunjenje franačkog vladara Karla Velikog 800. g. u Rimu za cara Zapadnog Rimskog Carstva bilo je izazov pretenzijama Bizanta i careva Istočnog Rimskog Carstva. U to je vrijeme u Zadru kao centru bizantske Dalmacije bio biskup Donat mironosac. Po potrebi službe bio je gost franačkog cara Karla Velikog na njegovu dvoru u Aachenu i bizantskog cara Nicefora u Carigradu. Bio je most, ruka pomirnica, što će rezultirati mirom u Aachenu 812. g.. Tim je ugovorom zajamčena mirna podjela interesnih sfera Istoka i Zapada. Kao uspomena na Donatov boravak u Aachenu je crkva sv. Trojstva u Zadru koju je Donat podigao nalik crkvi u Aachenu. Od boravka u Carigradu ostaju relikvije sv. Stošije koje je Donat dobio od cara Nicefora 810. g. u zahvalnosti što je s mletačkim duxom Benenatom došao u Carigrad kao poslanik dalmatinskih gradova te je spriječio sukob između Bizanta i Franaka. “U to vrijeme, kad su se sklapali ugovori, prožeti kršćanstvom, darovali su ono što im je bilo najdragocjenije, a to su relikvije” rekao je dr. Peričić. U sjevernoj lađi katedrale sv. Petra Donat je izgradio kapelu sv. Stošije i u nju smjestio sarkofag od sivkastog mramora s rimskog foruma na kojem je izgrađena katedrala. Na putu do Zadra, kuda su relikvije prolazile, a temeljem vjere kršćana u zagovor svetice, događala su se ozdravljenja. Mnogi su oslobađani od zlih duhova, gubavci ozdravljani, slijepi su progledali a gluhi pročuli. Za zahvalu građani su poklanjali polja, otoke i druga druga dobra za uređenje bazilike posvećene sv. Petru, no kult je toliko porastao da je katedrala apostolskim dekretom posvećena Stošiji.
Uz dolazak Stošijinih moći u Zadar naglašena je uloga biskupa Donata, preko njega i zadarska neovisnost i samosvijest. Kult sv. Donata kulminirao je promjenom naziva od njega podignute crkve Presvetog Trojstva u crkvu sv. Donata u Zadru, zbog njegovih zasluga za dolazak relikvija u Zadar. Štovanje sv. Stošije u Zadru potvrđuje i Konstantin Porfirogenet u 10. st. Nakon pobjede nad Mlecima Zadrani u ugovoru 1190. g. utiskuju pečat s likom sv. Stošije raširenih ruku. Nakon mletačko-križarskog osvajanja Zadra 1202. g. mnogi Zadrani se sklanjaju u Biograd gdje prenose kult Stošije te je tamošnja župa do danas njoj posvećena. Štovanju Stošije doprinosi zadarski nadbiskup Luca Stella koji u 17. st. u kapeli sv. Stošije podiže novi oltar, ugradivši u apsidu mramorni sarkofag koji je dao izraditi Donat. Tada je izrađeno i srebrno poprsje sv. Stošije u koji je stavljena relikvija mučenice. Najljepši sačuvan Stošijin kip je s nekadašnjeg oltara iz crkve sv. Donata kojeg je u mramoru isklesao Antonio Corradini 1713. g.; mlada svetica u ruci drži plamen, simbol svog mučeništva. Taj mramorni kip sv. Stošije sad s kipovima zadarskih zaštitnika Krševana, Šime i Zoila krasi glavni oltar crkve sv. Krševana u Zadru. Na zadarskoj Puntamici su sačuvani ostaci predromaničke crkve sv. Stošije, posvećene su joj crkve u Biogradu i na Olibu. Lik svetice je i na brojnim relikvijarima u zadarskoj nadbiskupiji.
Ines Grbić