(Čitanja: Post 8, 6-13; 20-22; Ps 116, 12-15; Mk 8, 22-26)
1. Čuli smo dva teksta predviđena za ovaj dan (srijeda VI. tjedan kroz godinu „A“). Marko nas izvješćuje o slijepcu iz Betsaide koga Isus ozdravlja, a pisac knjige postanka o danima poslije potopa u vrijeme Noe. A psalmist u zahvalnosti Bogu koji ga izbavlja iz smrti pita se „kako zahvaliti i uzvratiti Gospodinu za sve dobro što mi je učinio?!“ U dva opisana događaja susrećemo s jedne strane duboku Noinu zahvalnost koji poslije potopa, kao predstavnik čovječanstva na novoj zemlji podiže oltar Jahvi i prinosi žrtve. A Bog prihvaća njegovu žrtvu zahvalnicu i obećava kako „nikada više neće strovaliti zemlju u propast“, pa s čovjekom „sklapa novi savez“. U evanđelju susrećemo čudesno ozdravljenje slijepca iz Betsaide za kojega ne nalazimo informacije da je rekao „hvala“ ili pak iz znatiželje pošao malo za Isusom. Nikakvo čudo jer, iako je dobar broj apostola (Filip, Andrija i Šimun, a i braća Jakov i Ivan) bili rodom iz roga mjesta, stanovnici nisu pokazivali osobito zanimanje za Isusa i njegovo spasiteljsko djelo. Bili su indiferentni i sebični. Zbog toga je Isus nad tim mjestom i susjednim Korozainom izrekao onu kaznu prokletstva zbog njihove nevjere i ravnodušnosti: „Tada stane prekoravati gradove u kojima se dogodilo najviše njegovih čudesa, a oni se ne obratiše: Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili. Ali kažem vam: Tiru i Sidonu bit će na Dan sudnji lakše negoli vama“ (Mt 11,20-22). Na sva čudesa Betsaiđani su samo odmahivali rukom. Baš njih briga život vječni. Važno da ribe ima.
Zanimljiv je način kako Isus ozdravlja slijepca iz Betsaide. Kad su ga doveli, Isus ga uhvati za ruku i izvede iz sela, pljunu mu u oči, stavi na nj ruke i zapita ga: „Vidiš li što?“ Slijepac upilji pogled i reče: „Opažam ljude; vidim nešto kao drveće … hodaju“ (Mk 8,22-24). Tim činom on pokazuje kako ima obzira prema slijepcu i njegovoj bolnoj situaciji, te suosjeća s njegovom patnjom. A kad je progledao, Isus stavi ponovno ruke na oči pa ga posla kući (Mk 8,25-26). Nitko iz Betsaide nije se „divio“ Isusovu čudu, a izliječeni nije ni pokušao poći za Isusom, kao što je to učinio slijepac s Jerihonskih vrata (Lk 18, 43) koji čim „progleda uputi se za njim slaveći Boga. I sav narod koji to vidje dade hvalu Bogu“. Iz današnjeg opisa vidi se da se ozdravljenik pretvorio u bezimenog člana indiferentne svjetine u Betsaidi. Nije smatrao potrebnim izreći zahvalnost na božanskom daru svjetla, veće se suobličio s „opakim i ravnodušnim naraštajem“.
2. Jeku sindroma ravnodušnosti iz Betsaide lako je i danas otkriti i doživjeti. Sve češće, naime, može se čuti ili pročitati na raznim portalima i u različitim prigodama: „Vjera me uopće ne zanima. Ne osjećam potrebu pripadati nekoj religiji. Problem Boga za mene ne postoji. Jer, dobro mi je i bez Boga i bez religije“. To su izvanjski znakovi ravnodušnosti onih koji u Bogu i religiji ne vide nikakvu vrijednost. Za njih je Bog mrtav, iščezao iz njihovog vidnog kruga. Oni mirno rade i žive kao da on i ne postoji. Nemaju interesa ni zašto što se na Boga i vjeru odnosi. I dok je ateizam nijekao Boga i borio se protiv svega što na religiju „miriše“, ravnodušnima to ne predstavlja nikakav problem. Eto, to je fenomen „naših Betsaida“ kojima bi zasigurno Isus uputio isti prigovor: „Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido“. Jer, i u ovom vremenu u našem okolnostima puno je onih koje Bog i vjera uopće ne zanimaju. Puno je ravnodušnih kojima su Bog i vjera sporedne stvari. A vjerska ravnodušnost širi se ne samo u kulturama „kršćanske Europe“, već i Amerike i Australije. Manje je prisutna u islamskim zemljama, kao i u krajevima gdje je budizam ili hinduizam većinska religija. No, vjerska ravnodušnost zato osvaja krajeve zapadne kršćanske kulture.
Nasuprot slijepcu iz Betsaide koji nije s Isusom pošao niti mu zahvalio za čudesno ozdravljenje (iz Markovoga evanđelje) u prvom čitanju čuli smo izvješće kako Noa nakon strašnoga potopa prinosi Bogu „žrtvu zahvalnicu“.
Potop o kojem nas izvješćuje pisac knjige Postanka prikazan je kao „sveopći događaj koji je zahvatio sve krajeve i sve živo na zemlji“. U potopu su bili usmrćeni ljudi i živa bića koji se nisu našli u Noinoj korablji. A kad su se vode slegle, Noa pušta iz korablje ptice kako bi utvrdio je li se zemlja osušila. Najprije šalje gavrana koji se vraća jer još ne nalazi hrane. Nakon sedam dana šalje golubicu koja se također vraća u korablju, a onda nakon sedam dana šalje drugu koja se vratila navečer noseći u kljunu svježu maslinovu grančicu, simbol mira za sva vremena. Tada Noa izlazi iz korablje na novu zemlju s obitelji i svim bićima što su preživjela potop.
3. Dok slušamo ovo slikovito izvješće o potopu, pitamo se tko je i kakav je bio taj Noa komu Bog povjerava svoj spasenjski plan prije i nakon općeg potopa. Pisac događaja veli kako je on bio „čovjek pravedan i neporočan“ koji je „s Bogom je hodio“ (6, 9). On je tražio i nalazio Boga na svim svojim putovima, te nastojao ispunjavati njegovu volju. Ne čudi, onda, da Bog upravo njega izabire za djelo spasenja. Noa je uz „uzor budnosti“ koji osluškuje i čuje Božji glas koji mu odre4đuje neka sagradi „korablju spasenja za sebe i svoju obitelj“. Sav preostali svijet, koji ne obada na Božje pozive, već „bezbrižno se zabavlja, jede, pije, ženi se i udaje“ kao da Boga nema. A Bog onda pripušta „potop da sve odnese“ i uništi, osim onih koji su zatekli u Noinoj korablji (Mt 24, 36-39). Noa je, ne samo glasnik Božje pravednosti koji naviješta sud Božji koji ima doći, već je i osobiti svjedok vjere, koji gradi korablju spasenja iako mu se sumještani podsmjehuju i rugaju. No, on to čini s pobožnim poštivanjem jer vjeruju Onomu koji ga je obavijestio „o još nevidljivim stvarima“. On tako postaje uzor vjernicima koji svoju vjeru temelje i grade na „još nevidljivim stvarima“. Nasuprot brojnih ljudi koji se „podsmjehuju takvim naivcima“, a svoju budućnost grade na prolaznim i raspadljivim stvarima.
Pisac knjige Postanka prikazuje i opisuje da je „Noa novi Adam koji stupa na novu zemlju, pročišćenu potopnim vodama“, On predstavlja novo čovječanstvo i ostvaruje izmirenje čovjeka s Bogom po novom Savezu koji Bog iznova sklapa s čitavim čovječanstvom. Noa je divan lik pravednika i svjedoka vjere koji primjerno surađuje s Bogom i poziva bezbožni i pokvareni svijet na obraćenje. A spasenje dolazi odozgor, od Boga koji traži našu suradnju. Moramo graditi svoju korablju spasenja, usprkos podsmijeha i ruganja onih koji vjere nemaju i žive kao da je i ne trebaju.
4. Noa tako postaje pralik Isusa Krista, koji će ostvariti konačno čovjekovo spasenje; Krista koji je stvarni početak novog stvorenja i nove zemlje. A Noina korablja postaje slikom Kristove Crkve: „Kao što se nije mogao spasiti ni jedan koji se nalazio izvan Noine korablje, tako se ni sada ne može spasiti onaj tko svojom vlastitom krivnjom ostane izvan Crkve“, pisao je svojevremeno i naučavao sveti Ciprijan.
Iz bezdana potopnih voda nanovo izranja nova zemlja, očišćena potopnim vodama. A na nju stupa Noakao novi Adam, predstavnik novog čovječanstva koji na novoj zemlji podiže oltar Jahvi i prinosi žrtvu. Žrtva je sveti prostor susreta čovjeka s Bogom i prvi čin čovjeka na obnovljenoj zemlji. Divan je to prizor u samoći svemira gdje Bog prima Noinu žrtva zahvalnica za spasenje svijeta. Sveti pisac to slikovito ovako prikazuje: „Jahve omirisa miris ugodni“ i dade svečano obećanje kako njegovo djelo stvaranja više nikada neće biti uništeno do svršetka svijeta (2 Pt 3, 5). „Sklapam svoj savez s vama, i s vašim potomstvom poslije vas, i sa svim živim stvorovima na zemlji. Nikada više potopne vode neće uništiti živa bića, niti ikad zemlju opustošiti“ (Post 9, 8-11). Ovaj savez ima karakter priprave i iščekivanja čovječanstva na dolazak Mesije koji će sa svojim ljudima sklopiti Novi savez u svojoj krvi, vječan i nepromjenljiv savez koji neće moći uništiti nikakva zloba i pokva-renost ljudi, savez koji će ostvariti istinski nov vječni život novog čovječanstva na istinski novoj zemlji i novim nebesima.
Mons. Želimir Puljić