Blagdan bl. Alojzija Stepinca svečano je proslavljen u petak 10. veljače u istoimenoj župi na Bilom brigu u Zadru, prvoj koja je posvećena tom našem blaženiku u Hrvatskoj. Svečano večernje misno slavlje u župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca predvodio je prof. dr. Tonči Matulić, dekan KBF-a u Zagrebu. Dr. Matulić je u propovijedi govorio o odnosu istine i laži te potrebi oprosta i pomirenja.
„Bl. Alojzije, tvoj narod kojem si i sam po krvi i tijelu pripadao, tvoj narod kojemu si bio primas po vjeri, nadi i Kristovoj ljubavi, zaufano te moli, pomozi nam. Pomozi nam da nadvladamo protivštine koje nas satiru i ne dopuštaju nam da idemo naprijed. Pomozi nam da dosegnemo ono što je vlastito tvom svjedočanstvu života, tvom svjedočanstvu vjere, nade i ljubavi – a to je da se pomirimo. Da se u tome očituje snaga i pobjeda! Iako sada treba malo trpjeti, iako će sada malo boljeti, iako će trebati nešto javno priznati, nekoga prokazati, ali sve u ljubavi. Da bi se u nama pokazala Božja snaga i snaga Krista koji pobjeđuje ondje gdje je patnja, gdje je bol, muka, umiranje. Tu je pobjeda Kristova! Da bi se na kraju svima nama ukazao kao proslavljeni pobjednik muke, patnje, smrti, groba i da bi nam pokazao da nam je Bog namijenio život, život vječni“ zamolio je dr. Matulić, istaknuvši da nas Bog poziva na teško djelo.
„To je posljednja postaja križnog puta za nas. Ali mi to možemo, jer on koji od nas traži, on će nam dati da to i izvršimo. Ne trebamo se graditi gordima, mudrima ni sposobnima za to. Mi to po ljudsku nismo u stanju, ali Bog će dati milost jer on je naša milost, milosrđe i utjeha. Ne upiremo u vlastite snage, nego u Božju silu, u Božju snagu da možemo to izvršiti – to je oprostiti. Ali laž raskrinkati, zlo prokazati, patnju priznati i pred njom se pokloniti. Nevine žrtve imenom osloviti, sva stratišta, grobišta i mučilišta dostojno obilježiti, nad njima svijeće paliti, plakati i Boga moliti da nama, njima i svima, naše grijehe oprosti. Tada će se osloboditi Božja sila u nama. Ali oprostiti“ potaknuo je dr. Matulić, naglasivši da je Stepinac pred progoniteljima stajao uspravan, „ni milimetra makac, znajući da je to zatornička volja za moći koja se gradi tako gordom do mjere samog boga, do idola, kumira.
Bio je takav jer je u istini, jer je u svetosti, vjeri, u službi čovjeka, njegovog dostojanstva i njegovih neotuđivih prava. Ne samo onoga što progovara evanđelje u svom savršenom očitovanju u Isusu Kristu, utjelovljenoj vječnoj Očevoj riječi, nego i u onome što nam srce i zdrav razum govore. Što nam narav govori, na što imamo pravo. Stepinac je neustrašiv bio i ostao“ poručio je dr. Matulić.
Podsjećajući kakvim je strukturama laži Stepinac bio okružen, dr. Matulić je upitao gdje je ta laž danas. „Znamo da su hrvatske javne strukture premrežene tim prokletstvom laži. Postoji taj nerazriješeni problem zbog zatorničke volje za moći koja je oplijenila ljudske pameti i ljudska srca. Koja ih je zaglupila, zatupila, toliko ekstremizirala, da će se generacijama u budućnosti rađati ekstremisti po njihovoj mjeri. Laž je umrla, jer laž nema života. A istina je ostala“ istaknuo je propovjednik.
Podsjetio je kako se u tim vremenima kriomice i potajice govorilo po sakristijama, župnim dvoranama, „o tom čovjeku uspravnom, nepokolebljivom, neslomljivom u istini i vjeri. I uvijek je bila napomena, ‘Ne govorite to naglas i svakomu’. A činilo se kao da smo svi isto, kao da svi pripadamo istome. Od koga ćeš tajiti istinu?
Danas, Bogu hvala, ne samo na glas, nego u sav glas, biće mi grije i vrije od radosti, ali i od volje da se istina izrekne i da se ne uvija: i papi Franji, biskupskoj komisiji, mješovitoj i kardinalskom zboru, biskupskoj sinodi i cijelom svijetu, reći: Što ste vi podnijeli po primjeru Stepinca? Koju ste vi to muku i žrtvu podnijeli? Koju patnju?
Patnika može prosuđivati samo onaj tko pati. Samo onaj tko zna što je patnja, poruga, poniženje. Samo onaj koji zna i poznaje na vlastitoj koži što znači oduzeti mu osnovno ljudsko pravo i tolika druga, izrugati ga i poniziti – on zna što su patnje. On ima pravo govoriti o toj patnji“ rekao je dr. Matulić, dodavši da nas „tješi činjenica što te rasprave nisu vezane za ono što je Stepinac u našim srcima. A to je svetost. Nego je vezano za zle, nesretne, izbezumljene, obezglavljene povijesne haribde 20. st. u odnosima dvaju, eto, kršćanskih naroda. Onda se odmakneš dva koraka iz Zadra, dođeš u mučeničku Škabrnju i pitaš se koji su to ljudi“ rekao je dr. Matulić.
Promatrajući život, djelo i svjedočanstvo bl. Alojzija „koji je u našim srcima svet“, vidi se da je Stepinac „svjedok vjere, svjedok Isusa Krista, svjedok jedinstva Crkve, svjedok prava hrvatskog jezika da bude hrvatski, prava hrvatske kulture da bude hrvatska, prava hrvatske povijesti da bude hrvatska; ali ne da bude nasuprot drugima i protiv drugih, nego da bude zajedno s drugima, da bude bogatstvo i obogaćenje ukupnog sklopa kultura naroda, jezika, povijesti i tradicija“, poručio je dekan zagrebačkog KBF-a.
Propovjednik je podsjetio kako su pioniri bili zamijenili prvopričesnike, omladinci krizmanike, radne akcije nedjeljom Dan Gospodnji. „Nastupilo je gotovo polustotljetno sakraliziranje u ime volje za moći koja je zatornička, mrtvozornička, koja se mogla održavati samo snagom utjerivanja straha u kosti, prijetnji i doušništva. Žali Bože naroda i pojedinaca koji se imaju pravo kajati i dobiti oproštenje za svoje grijehe, što su pristali na laž. Tu je laž svatko nametao svojima“ upozorio je dr. Matulić, istaknuvši da se iza te laži i napada na Stepinca krila volja za moći.
Ilustrirao je to prizorom dolaska pobjednika u svibnju 1945. g. pred kuću čovjeka koji slovi kao važan i zna da ako pridobije njega, onda je osvojio sve druge. Taj pobjednik ne traži od Stepinca da u njemu prizna pobjednika, „jer taj ne razumije jezik pobjednika i poraženih. Nego da u njemu prihvati istinu, da je on sad istina“, ono čemu se Stepinac suprotstavljao i s čime je godine rata vojevao, kao i da Stepinac kao istina „sebe mora proglasiti laži“.
„Na polovici 20. st. pojavila se jedna istina i sve druge je htjela potopiti, zanijekati, uništiti. Pa i čovjeka koji nije bilo koji čovjek. Znaju oni da pridobiti i slomiti njega, znači pridobiti i slomiti sve druge. Jer on stoji kao stijeg. On nije obični čovjek. On je pastir, nadpastir, primas, on je apostol, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac“ istaknuo je dr. Matulić, upozorivši da kad čovjek „utuvi u glavu da je on istina, a sve drugo laž“, vidi se samo volja za moć koja ne preže od najsvirepijeg zločina. Ta laž ne vidi ništa drugo.
„Ne vidiš Božju slavu, Sina Božjeg koji visi na križu, ne vidiš smjerno prihvaćanje patnje i paradoksa da je u patnji naša utjeha i naša slava. Da je smrt naša pobjeda. Ne vidiš korove anđeoske. Vidiš samo jednu na sve spremnu narogušenu volju za moć koja je spremna na sve, na svaku gadost, obmanu, zaglupljivanje, zatupljivanje, ispiranje mozga. Na gaženje svega što je dosad i ovdje sveto, tradiciju, povijest, jezik. Na sve što su generacije krvavo gradile. Ništa toj zloćudnoj volji za moć nije sveto i zato ide tamo gdje stanuje samo sveto. Onaj tko po svom životu i poslanju, po svom uvjerenju i predanju jest uprizorenje, utjelovljenje svetoga. Kad uništiš to sveto, možeš sebe postaviti za sveto. Onda nastupa nova religija“ upozorio je dr. Matulić.
„Bl. Alojzije, koji si u mom srcu i u srcu mog naroda svet, želim da si svet i po sudu Crkve čije si jedinstvo čuvao do zadnje kapi krvi, zadnjeg daha svoga života. Molim te da nas zagovaraš kod Boga trojstvene ljubavi kojeg sad promatraš oči u oči. Da nama Bog, dok ga sad promatramo kao u zrcalu, vjerom, nadom i ljubavlju, pomogne spoznati i pomogne izvršiti djelo pomirenja. To te molimo, bl. Alojzije, koji si u srcima našim svet.
I da ne prešućujemo zlo. Da raskrinkavamo laž. Da poštujemo patnju, žrtve, da ne gazimo po njima, nego da ih dostojanstveno ekshumiramo, otkopamo i dostojanstveno ukopamo, imenom i prezimenom obilježimo. Jer to je krv Hrvata koja viče iz zemlje hrvatske. I nikako da se smirimo mi živi, jer su nam nemirni mrtvi. Kad ćeš to, hrvatski katolički puče, shvatiti?
Nema mira u sabornici, nema mira u zbornici, u gradskoj vijećnici i skupštini, nema mira na ulici i obitelji, dok nam se ne smire mrtvi. Kako će se smiriti, kad mi gazimo po njihovim kostima? Kako se mogu upokojiti“ upitao je dr. Matulić, zamolivši u ime Krista i Boga, „Pomirite se! Ali ne da zataškavate laž, ne da prikrivate zlo, da kao da se ništa nije dogodilo, gazite po patnjama onih koji su prije vas natopili ovu zemlju krvlju. Raskrinkajte svaku laž. Razobličite i odbacite svako zlo.
Dajte si truda da oni koji su snagom zloćudne volje za moć koja se gradila kao sam bog, božanstvo i nametnula se kao kumir, koja je zatupila gotovo cijeli narod i narode u kršćanskom europskom kontinentu, da se oslobodimo toga. Da zaživimo novu povijest, povijest izmirenih, pomireni, povijest očišćenih koji znaju osjećati patnje patnika, koji znaju poštivati žrtvu onih koji su žrtvovani, mučeništvo onih koji su mučeni. Jer u tome je naša snaga“ poručio je dr. Matulić, podsjetivši kako zrno ako pavši u zemlju, ne umre, neće dati roda.
„Samo jedno zrno pšenice, Alojzije Stepinac, koliko nam ploda daje! A koliko je tih zrna pšenice palo u zemlju? Zašto prekrivamo tu zemlju i onemogućavamo da iz nje proklije život slave, oproštenja, pomirenja, ljubavi, nove budućnosti? Zašto to priječimo? Dopustimo to“ poručio je i potaknuo dr. Tonči Matulić na Stepinčevo u Zadru.
Ines Grbić