Sef 2,3; 3,12-13; 1 Kor 1,26-31; Mt 5, 1-12a (4. god. „A“)
1. Čuveni bečki liječnik i psihijatar Viktor Frankl došao do zaključka kako mnogi pate zbog besmisla i duhovne praznine. Nemaju ni smisla, ni cilja, a ni sadržaja svog života. Zbog toga tu prazninu i besmisao pokušavaju popuniti uživanjem, alkoholom i drogama. A to je, veli on, sipanje otrova u bolesnu i praznu dušu. Životu treba dati viši i dublji sadržaj. A čovjek mora izići iz sebe i žrtvovati se. Mora živjeti za nešto ili za nekoga. Samo tako može postati sretan i zdrav, zaključuje Frankl. Ovo što je Frankl „otkrio prije 90 godina“ božanski je psihijatar Isus objavio prije 1980 godina. Čuli smo danas njegove riječi: „Blago siromasima u duhu, kao i onima koji tuguju; blago krotkima, žednima i gladnima pravednosti; blago milosrdnima i onima koji su čista srca; blago progonjenima zbog pravednosti“ (Mt 5, 3 st). Svojim govorom čini se kao da je Isus sve naglavce okrenuo. I dok čovjek često traži smisao i cilj svome životu u bogatstvu, časti, vlasti i uživanju, te misli kako mu je tu prava sreća, Isus danas veli tu mu je nesreća. Jer, umjesto lijeka čovjek se hvata otrova. A ono što svijet smatra prokletstvom, Isus nudi kao blaženstvo i sreću. Isus naziva blaženima „siromašne, progonjene i uplakane“ ne zato što plaču, nego zato što kroz suze vide Boga; ne zato što im je prazan novčanik, nego zato što im je puna i čista duša; ne zato što su progonjeni, nego zato što su pravedni. Oni su blaženi jer su svjesni kako se ni za što na zemlji ne može Boga i sreću kupiti, te da se ni za što na zemlji ne smije Bog i savjest prodati. (Na sprovodu prije pričesti: Mogu svi jer sve je plaćeno).
Blaženstva koja smo večeras slušali Isus je izgovorio na početku druge godine svoga javnog djelovanja, nakon što se predstavio narodu. Vrijeme je došlo da počne stvarati kraljevstvo o kojem je propovijedao, te da mu dadne ustavne norme i zakone, te postavi starješine. A upravo tih dana, prije samoga govora na Gori, odabrao je dvanaestoricu koji će biti njegovi vjesnici i namjesnici. Njima će izdati zapovijed neka idu po svem svijetu i propovijedaju. Neka krste i naučavaju. Izdat će im nove ustavne odredbe, zakone i propise po kojima se imaju ravnati. No, ovaj Isusov govor nije upućen onima koji se osjećaju sretnima i zadovoljnima. A niti onima koji uživaju bogatstvo i sreću ovoga svijeta. Još manje je to govor onima koji misle da će njihova sreća i bogatstvo trajati na ovoj zemlji “po sve vijeke vijekova”. Ne, Isus se ne obraća njima, jer zna da ga neće razumjeti. On radije govori onima koji žive u patnji i koji se hrvu s nezgodama i brigama života. On svoju riječ upućuje ljudima koji znaju što su patnje i križni putovi.
2. Iako je znao da mnogi „imaju uši, ali ne čuju“, to ga nije odvratilo da izgovori vječne istine koje su pomalo tvrde i nerazumljive. Nije mu bila namjera ubiti u ljudima volju za ovozemaljskim životom, već objaviti ono što je važnije i vrjednije?! Istina, farizeji se sablažnjavaju, apostoli čude, a masa ljudi mrmlja. Budući da je zbog posljedica Istočnoga grijeha izvrgnuta skala vrjednota, Govor s Gore blaženstava naviješta dugotrajnu borbu i plan za korjenitu obnovu paloga čovječanstva. Dugo je svijet tonuo, a da bi se u kratko vrijeme obnovio. Čak ni smrću na križu svijet nije obnovljen do kraja. Samo su spašeni i udareni temelji stalne obnove. A vidjeli smo kako vođe te obnove nisu ni kraljevi, ni carevi, a ni moćnici ovoga svijeta, nego skromni i maleni koje Isus naziva blaženima. Na takvima, naime, počiva novi ustav, jer oni slijede Isusove noseći svoj križ kojim pokazuju svijetu Isusovo napaćeno lice. Blago njima dok ga prate i kroz patnju za njega svjedoče. Jer, takvima je poštenje i čestitost najveće blago. A Bog blagoslivlja poštene ruke i žulje, pa bile one ne znam kako siromašne. Siromašni duhom ne posežu za tuđim. Radije će i umrijeti u siromaštvu, nego se nepošteno obogatiti. Konačno, siromašan duhom znači: bogat u Bogu. A to je najvažnije.
Komu još Isus veli blago: Blago ožalošćenima! Što to znači? Nekome je Bog dao da ne oskudjeva, a vazda kuka i plače. Zar misliš da takvoga Bog blagoslivlja? Netko kuka ne od potrebe nego što drugi ima više od njega. Zar misliš da takvoga zavidnika Bog blagoslivlja? Koji onda plač Isus blagoslivlja? Naš dobri Spasitelj imao je često suosjećanja s ljudskim nevoljama i patnjama. Dirnule su ga suze majke, udovice iz Naima, suze oca za kćerkom jedinicom, suze Lazarevih sestara za ljubljenim bratom. Ljudima je po naravi određeno da umiru. Netko od raka, netko od čira, slabosti srca, netko u prometnoj nezgodi. I kad zbog toga plačemo i tugujemo, te u suzama pratimo svoje mile i drage, nismo sami. Uz nas je On čija nas ruka miluje uz riječi „blago onima koji plaču, jer će se utješiti. Ne, ovdje na zemlji. U dolini suza nema potpune utjehe. Tek tamo, s onu stranu groba, brišu se patničke suze. Nada u bolji i ljepši život, u ponovni susret sa svojim u vječnosti osmišljava naše suze. I to je pravo viteštvo života. Slično onom alkarskom kad vitezovi pod punom odorom trče gađati mali željezni obruč zvan alka. A prije same utrke vojvoda svakom vitezu zaželi „bistro oko i sigurnu ruku“. Tako i nama, braćo i sestre Isus ovim riječima s Gore blaženstava želi „bistro oko koje će biti kadro lučiti dobro od zla i važnije od nevažnoga“. A k tomu želi nam i „sigurnu ruku da pogodimo, upoznamo i otkrijemo cilj života“. Jer, onomu tko znade zašto živi, nema problema kako. Njima će „nebeski vojvoda“ na koncu uputiti pohvalni usklik: Bravo junaci. Bili ste krotki i ožalošćeni, milosrdna i čista srca, mirotvorci a progonjeni zbog pravednosti. Blago vama. U malome ste bili vjerni; nevolje i patnje nisu vas zbunile. Uđite u veselje Gospodara svoga!
† Želimir, nadbiskup
Katedrala, IV k. god., 29. 01. 2017.