1. Današnja svetkovina Svih Svetih s popratnim spomenom Dana svih vjernih mrtvih finale svečanog oratorija onih koji su za nebo predodređeni. U tom smislu liturgija nam danas otvara knjigu Otkrivenja pa slušamo kako u njoj «Ivan nešto vidi..» Riječi ‘gledati’ i ‘vidjeti’ često nalazimo na stranicama Svetoga Pisma. – «Mojsije, što vidiš, pita Jahve? Vidim grm koji gori, ali ne izgara!» (Izl 3, 4) – «Što ti vidiš Jeremija? Vidim rascvjetanu bademovu granu koja je navještaj sigurnog proljeća. – Ivane, što vidiš? «Vidim jednog drugog anđela gdje uzlazi s istoka s pečatom Boga živoga koji viče iza glasa: Ne udite ni zemlji, ni moru, ni drveću dok ne opečatimo sluge Boga našega… Što još vidiš Ivane? Eno, velikoga mnoštva što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakog naroda, plemena, puka i jezika. Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem, odjeveni u bijele haljine, s palmama u rukama». Što poručuju ovi biblijski tekstovi kao i svetkovina Svih Svetih i Dan mrtvih koje danas i sutra obilježavamo? Što ćemo vidjeti danas poslije podne i sutra kada se nađemo na groblju gdje ćemo upaliti svijeće svojim dragim pokojnima? Naš odgovor na upit „što vidiš“, brate i sestro, vjerojatno bi glasio kako vidimo mnoštvo grobova i križeva, bijelih krizantema i upaljenih svijeća. A uz to slušamo kako Isus tumači i razlaže svoje nove propise i zakone. Pojavljuje se, međutim, pitanje mogu li receptori suvremenog čovjeka primiti njegove riječi i razumjeti njihovu poruku? Komu je Isus namijenio svoj govor blaženstava s novim propisima i zakonima?
2. Promotrimo li suvremenog čovjeka i okružje u kojem živi i raste, doći ćemo do gorke spoznaje kako su njegovi receptori za prijem vijesti ‘onkraj života’ sve više i više zakržljali. Nisu kadri uhvatiti ni melodiju prvoga dječjega krika koji najavljuje radost života, niti naći odgovore na pitanja koja će mu život kasnije postavljati. A još manje shvatiti govor o Bogu darovatelju života, milosti i svetosti. Već je u drugoj polovici devetnaestog stoljeća Nietzsche najavio „svečanim tonom da je Bog mrtav“. I nije ostao usamljen. Pridružio mu se i Marx i Freud i stotine nadobudnih spisatelja koji su mislili da će ‘oslobađajući se Božjeg autoriteta’, osloboditi čovjeka. A onda je zaveden takvim i sličnim umovanjem zaključio: „Kada Boga nema, nema ni konačnih istina. Sve je relativno i „sve dopušteno“ (Dostojevski). Zbog toga je, eto, postalo moguće i ‘normalno’, napr. da se pred našim očima danima vrti brutalni čin divljačkog smaknuća iračkog predsjednika Hiseina i libijskog vođe Gadafija. Ako netko pomisli kako se takvo nešto moglo dogoditi samo na Bliskom Isotku ili u Africi, a ne kod nas u Europi, vara se. Sjetimo se žrtava Vukovara i Škabrnje od prije 25 godina. Njih ćemo za dva tjedna posebice komemorirati. Jer, kada se prekriži Boga i prigrabi moć oružja i medija, postoji realna opasnost bespravlja i divljaštva. A kad god se Boga otpiše iz svoje sredine, odmah zapuše ledeni vjetar međuljudskih odnosa, pa dostojanstvo čovjeka biva ugroženo i napadnuto sa svih strana.
3. Isusov govor o blaženstvima obrana su ugoženoga ljudskoga dostojanstva. Stoga njegove riječi nisu upućene onima koji misle da su jedini gospodari svijeta i ljudskih sudbina. Isus njima ne govori, jer zna da su im antene zakržljale i neće ga razumjeti. Pogotovu kad se zna da u tiskovine, radijska i televizijska izvješća prepuni slučajeva i skandala, pljačke i kriminala. Isus je, naime, želio i htio probleme rješavati dobrotom, oružjem istine i snagom duha, a ne nasiljem. To je bila njegova strategija kojom je započeo osvajati ljude. Ne mačem i bičem, kletvom i zastrašivanjem, nego toplom i blagom riječju koja dušu krijepi. Stoga su blaženstva temelj kršćanske civilizacije, evanđeoske humanosti, ljudske, obiteljske i socijalne sreće. Ona su nam danas najpotrebnija. Isus nas stoga i danas na to poziva, hrabri i potiče kada veli: Ne tugujte zbog toga što ste ‘siromašni duhom, gladni i žedni pravednosti, krotki i milosrdni, ožalošćeni i kada vas grde i proganjaju. Radujte se i kličite; velika je vaša plaća na nebesima. Blago svima koji pođu za Isusom i uđu u to novo i drugačije kraljevstvo koje je pripravljeno malenima, siromašnima, umornima i uplakanima, nevinima i jednostavnima. Blago svima koji Isusove riječi s Gore shvate i prihvate. Slavimo danas „svoju domovinu, nebeski grad Jeruzalem“ mi slavimo blagdan naše budućnosti koji počinje u sadašnjosti. Njegov preludij imamo već sada kada nam je Gospodin dao svoga Duha, pa smo okrenuti i usmjereni prema nebu. Tamo je naše mjesto koje nam nitko ne može oduzeti. Jedino ga sami možemo proigrati. Današnji nas blagdan želi osokoliti, ohrabriti, podržati… da ne klonemo na putu dobra, u hodu prema svojoj velikoj i vječnoj budućnosti.
4. Dok se u tišini budemo križali nad grobovima svojih dragih pokojnika, pridružimo se u duhu onom silnom mnoštvu spašenih (Otkr 7,9) koje pada ničice pred prijestoljem Svevišnjega. Pokojnici, za koje ćemo se moliti i svijeće zapaliti, trajna su opomena u ovom nemirnom i nesigurnom vremenu. Nema, naime, ovdje trajnog prebivališta. I naše će putovanje jednom završiti. Putujemo, dakle, u kuću Očevu, u društvo onih koji su Isusov zakon prihvatili, usvojili i vršili. I koji su stigli pred Jaganjca, odjeveni u bijele haljine, s palmama u rukama. Rado bismo se našli u njihovome društvu, „umiješali se u zbor patrijarha, proroka, vijeće apostola, u društvo mučenika, ispovjedalaca, djevica, u zajedništvu svih svetih, kako slikovito piše sveti Bernard i poziva: „Požurimo onima koji nas čekaju i želimo one koji nas žele“ (Govor 2, 5/1968/, 364). Pridružimo se, stoga, onom silnom mnoštvu spašenih iz Ivanovog Otkrivenja pjevajući: „Blagoslov i slava, mudrost i zahvalnica, čast, moć i snaga Bogu našemu. U vijeke vjekova. Amen”!
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zadar, Katedrala, 1. studenoga 2016.