(Lk 6, 12-16)
1. Povjesničari vele kako je u blizini naše prvostolnice započela živjeti prva kršćanska zajednica okupljena oko svoga biskupa. A s istočne strane sv. Stošije prije 950 godina polusestra kralja Krešimira IV., Čika, sagradila je samostan u kojem stoljećima Benediktove duhovne kćeri mole, pjevaju i zahvaljuju za silna djela koja im učini Gospodin. Na pozivnici za ovu prigodu s priloženom pergamenom kojom „Krešimir, kralj Hrvatske i Dalmacije uz nazočnost svojih vojvoda i knezova daje kraljevsku slobodu samostanu svete Marije“, utisnuto je i trodnevno obilježavanje ove velike obljetnice: Znanstveni kolokvij, euharistijsko slavlje i večer liturgijske glazbe iz bogate srednjovjekovne zadarske i jadranske riznice. Trodnevlje daje mogućnost uroniti u minula stoljeća i prebirati bogato naslijeđe pamćenja i događaja koja su vezana uz ovaj samostan, grad, narod i nadbiskupiju. Tri žiga s pročelja pozivnice, samostana, nadbiskupije i sveučilišta govore kako ova obljetnica nadilazi zidine Svete Marije.
2. A tako je bilo i na samom početku kada je kralj Krešimir s vojvodama i knezovima, uz pristanak splitskoga nadbiskupa Lovre i uz odobrenje zadarskog, ninskog (hrvatskog), trogirskog, biogradskog, rapskog i osorskog biskupa uručio samostanu sv. Marije dekret o kraljevskoj slobodi na Božić 1066. godine. Otada ova institucija postoji kao živi spomenik vjere i kulture, te biva oazom molitve, tišine i sabranosti. A pratila ju je naklonost svjetovnih vladara i blagoslov Crkve i njezini poglavara. Zato ovom prigodom želimo reći Bogu hvala što slobodna i neovisna domovina Hrvatska, kakvom ju je želio i stvarao i kralj Krešimir, pruža prigodu i sadašnjim djevojkama i mladićima biti sljedbenicima velikog monaha svetoga Benedikta. Zahvalni smo za obilna djela vjere i kulture koju su nam u nasljeđe diljem naše obale i šire ostavila njegova duhovna djeca. Nezamisliva je, naime, naša baština bez bogatog obola duhovnosti koju je obilježilo „ora et labora“ svetoga Benedikta.
3. Uz zahvalnost monaškog života u našoj nadbiskupiji od Ćokovca i Paga do Krševana i sv. Marije kraj Foruma, drago nam je što se i danas iz tih ograđenih središta molitvene šutnje, čuju i šire uzdasi molitve i sabranosti koji dušu liječe. Usprkos okružja koje je i onda i danas ugrožavalo duh i smisao zapadnoga redovništva. Samostani su zapravo i nastajali kao tihe oaze sabranosti u kojima je pred moralnom klonulošću rastreseni čovjek tražio neko zaklonište smiraja i povjerenja; tražio je svetišta u kojima „vise zavjetni darovi, siromašnog, pobožnog puka.., skloništa ribara i mornara; gdje je mnogo uzdaha čula i mnogo suza vidjela Gospina slika stara” (Alfirević). Takve oaze duhovnosti, naime, i kad su suzama oblivene, ozdravljaju dušu i donose okrjepu i blagoslov.
U naše doba, nažalost, takvu se duhovnost ne razumije i ne trpi, već je „progoni“ nametnuti stil buke i galame, pa čovjek više ne nalazi prostora za šutnju i prisnu tišinu gdje bi u sabranoj molitvi mogao biti sâm sa sobom. Regule molitve i rada s visokim zidinama odvajale su samostane od svijeta i bile trajna pomoć onima koji su birali kontemplativni stil života. Ovdje ih je štitila „kraljevska sloboda“ od „drznika koji bi se suprotstavili“ samostanskom načinu života. Zato im se kralj svojom odredbom dobro priprijetio. To je zapravo bio smisao „kraljevske slobode“ kojom je bila osigurana autonomija i kutak tišine svojstven životu Bogu posvećenih osoba. A zaštićen ukazom kralja pred izvanjskom ugrozbom onih koji takav stil života ne shvaćaju i ne prihvaćaju. Takvih je, dakle, bilo u Krešimirovo vrijeme, a ima ih i danas. Oni se ne obaziru na duh, nakanu i slovo kraljevske slobode koju su blagoslovili ondašnji hrvatski biskupi, već tjeraju svoje vlastite interese. I nerijetko se „drsko ponašaju“, pa u ime sekularizma i sekularnosti otpisuju iz svoje sredine duhovne stvarnosti, a svojim stavovima i ponašanjem ugrožavaju sami duh kontemplacije.
4. I dok večeras spominjemo državnički čin kralja Petra Krešimira, pitam se kako se kao nasljednici bogate duhovne baštine odnosimo prema blagu koje smo naslijedili?! Posebice prema tri naša svetišta koja su dušu ovoga grada, a to je crkva svetoga Šime, ovo kontemplativno zdanje svete Marije i katedrala svete Stošije. Koliko svojim poštovanjem i stavom pomažemo gostima i strancima da osjete kako su to naše svetinje pred kojima se drugačije ophodimo nego prema drugim zgradama i prostorima? Primjetno je u zadnje vrijeme kako se i ljeti i zimi, upravo uz ova tri svetišta događa najviše „bučnih skazanja i koncerata“. Govori se kako takve buke oko crkava nije bilo ni u vrijeme komunizma. Istina, drugovi su tada odvodili mlade i odrasle iz crkava nedjeljom na sportske terene ili kakve druge radne akcije. Nisu držali ni do Krešimira, niti do njegovih odredbi. Ali, crkve i svetišta ostavljali su u miru.
Nisam nostalgičar koji bi plakao za „dobrim starim vremenima“; pogotovu ne za onim socijalističim. Ali, dijelim zabrinutost upravitelja spomenutih svetišta kao i žitelja ovoga poluotoka u pogledu našeg odnosa pred kulturnim i duhovnim blagom koje smo naslijedili. Pred nama i pred novim naraštajem izazovna su i teška pitanja: Kako se kao pojedinci i kao zajednica hrvati s agresivnim nasrtajima profaniranja naših svetinja? Kako očuvati ne samo intimu duše, već i sakralnost duhovnih prostora, svetišta i samostana od rastresenosti, buke i galame koje poput groznice haraju današnjim svijetom? Kakvu obvezu ima sadašnje hrvatsko društvo u čuvanju primljene baštine, koja je stoljećima zalijevana uljem molitve, duhovnosti i evanđelja? Ima li hrvatska država pravo očekivati da Bogu posvećene osobe nastave i danas doprinositi općem dobru svojom molitvom, žrtvom i predanjem? Treba li Grad i društvo u tom vidu nešto činiti kako bi se zaštitile te oaze molitve i mira u duhu spomenute „kraljevske slobode“?
5. Radujemo se što i usred sekulariziranog svijeta postoje i danas duhovne oaze u kojima se promiču vrjednote ljubavi, žrtve, svetosti, čistoće, mira i zajedništva. I koliko god nam se činilo kako je svijet hladan i nezainteresiran za nebeske stvari, nismo bez svjetla i nade. Uvjereni smo kako Bog i od naše osrednjosti, mlakosti i bezvoljnosti, od naše vode koja nije ni za piće, čini dobro vino. Zato se Crkva ne umara poticati i pozivati Bogu posvećene osobe neka budu kvasac koji brašno uskisava; neka budu puni dobrote i topline koja tijesto u kruh pretvara. Posebice pak potiče ih i ohrabruje neka u svijetu buke i galame, iskidanih veza i pokvarenih telefona, grade mostove mira, prijateljstva i ljubavi; neka njeguju duhovnost tišine i zrače mirom, radošću i predanjem.
Tada će se „osjetiti u samostanu i oko njega ljepota proljetnog povjetarca“, pisala je jedna poglavarica svojim susestrama. I završila kako zajednicama „ne trebaju oni koji se boje ili pak prilagođavaju životu izvan samostanskih zidina; trebaju nam Božjim Duhom zahvaćeni pojedinci i zajednice koje s Kristom surađuju i žive od molitve, sakramenata i zavjeta“.
6. Dok obilježavamo visoku obljetnicu početka monaškog života u našem Gradu, u duhu gledamo tisuće i tisuće mladića i djevojaka koji su se u dugom povijesnom hodu priključili monaškom životu molitve i rada, pa sebe utkali u ovo što mi danas imamo i čime se ponosimo. „Iz kontemplativne šutnje i nutarnje samoće, iz pobjede nad bukom vanjskoga svijeta rađa se dijalog sa samim sobom i s Bogom“, pisao je davno svojim vrijednim kćerima i sinovima otac zapadnog monaštva, sveti Benedikt. Neka i ovo slavlje bude poticaj današnjim koludricama u samostanu svete Marije da ostvaruju evanđeoske zavjete po kontemplativnom dijalogu koji vodi k vrhuncima askeze i mistike; k Bogu izvoru naše radosti. A svetišta, crkve i samostani koje su gradili i Bogu posvećivali naši stari, oduvijek su dizala ljude iz pepela i davala im snagu za nova pregnuća. Neka i danas budu i ostanu nepresušnim vrelom inspiracije, molitve i kontemplacije.
Koludricama svete Marije čestitamo ovu visoku obljetnicu i priželjkujemo da svatko, tko dođe u ovu oazu duhovnosti, osjeti blagodati milosnog pohoda. Ovo pak prigodno jubilarno slavlje neka bude naš zajednički himan zahvale za silna djela koja nam kroz vjekove učini Gospodin. Ali, i velika naša molitva za dane i godine koje su pred nama. Neka i dalje u ovom svetištu, a preko njega i u našem Gradu, cvjeta vjera u Uskrsloga i neka se u svemu slavi Bog i njegovo sveto ime. Jer gdje je Bog, tamo je i budućnost. I to nam je dosta. Amen!
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Sveta Marija, 28. listopada 2016.