Blaženstva kao početak i središte Isusova Govora na gori naziva se “srcem evanđelja” ili “evanđeljem u evanđelju”. Imaju programatski karakter za Crkvu, osnovni su zakon ili ustav njezina života i djelovanja. U Govoru na gori Matej Krista predstavlja kao jedinog učitelja gdje njegovih pet govora nadomještaju Mojsijevo petoknjižje, Krista prikazuje kao novog Mojsija, a Govor na gori kao novu objavu pod Sinajem. Štoviše, u Isusovoj osobi pred nama stoji sam Bog – Emanuel, Sin Božji koji je došao objaviti Oca i uvesti nas u njegovo Kraljevstvo. Stoga, blaženstva ne iznose samo program nego prije svega blaženstva ocrtavaju lice i karakter osobe Isusa Krista. Blaženstva govore o Isusu koji je ta blaženstva ostvario te je time lakše živjeti po tim blaženstvima nasljedujući osobu, a ne izvršavajući program.
Ono što može zbunjivati slušatelja jest određena paradoksalnost da je “blažen” ili “sretan” (makarios) onaj koji baš i nema razloga biti sretan (siromah, ožalošćen, krotak, gladan, žedan), ali širi kontekst nam otkriva da su oni blaženi zato što su kao takvi baštinici Kraljevstva Božjega. Isus ne veliča siromaštvo, žalost, glad… niti ih ističe kao nekakav životni ideal, nego pokazuje svoju naklonost, preferencijalnu ljubav za siromahe, gladne, žedne…koji između sebe i Boga ne stavljaju bogatstvo, moć, ugled nego prihvaćaju spasenje Božje kao djeca. Za njih je sve relativno prema Bogu i njegovu spasenju te su spremni odreći se svega što bi stalo na put ostvarenju Kraljevstva Božjega u njihovom životu.
Blaženstva nisu samo za neke koji su odlučili Isusa slijediti izbližega (npr. redovnike i redovnice koji slijede “evanđeoske savjete”) jer Krist svoj govor ne upućuje samo užem krugu svojih učenika, već svima, cijeloj Crkvi. Treba ih razumjeti kao veće od zakona i zapovijedi jer potiču i oslobađaju ono najvrjednije i najplemenitije u čovjeku za spasenje svega svijeta. Te kao takvi trebaju postati princip djelovanja svakog vjernika.
1. Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! U Bibliji je blažen narod koji je Božja baština, osoba koja razmišlja o mudrosti i umuje razborito, Marija je blažena jer je povjerovala i nosila Isusa. Blažen je onaj koji je izuzetno sretan, ushićen, vedar. Siromasi su blaženi zato jer je Isus postao siromah, ljudima obličjem nalik. A siromah duhom je onaj koji shvaća svoju nedostatnost i stoji pred Bogom poput golorukog prosjaka, potpuno otvoren Bogu i svjestan da sve što ima jest Božji dar. Božji siromasi (anavim) ili “siromasi duhom” su oni kojima je Bog jedini istinski oslonac te žive pred njim u punom predanju. Prvim blaženstvom Isus zapravo želi da čovjek bude slobodan od svega za Boga jer znamo da se bogatstvo može pretvoriti u idolopoklonstvo koje nas vodi u propast. Jedino slobodni i potpuno otvoreni za Boga primaju Kraljevstvo Božje kao najveći dar.
2. Blago onima koji tuguju: oni će se utješiti! Žalost se u Bibliji odnosi prvenstveno na tri stanja kojima se kidaju osobne veze i odnosi: smrt, grijeh i bolest. Isus je žalostan zbog Jeruzalema i njegove nevjere, te nasmrt žalostan i potresene duše pred onim što se ima zbiti. Njegovi učenici će se žalostiti kad im bude uzet Zaručnik. S druge strane, grešnici trebaju tugovati i plakati zbog svojih grijeha. No, žalost je jedan vid ljubavi prema bližnjemu koja sudjeluje u njegovoj žalosti te na izvjestan način izraz ljubavi prema Bogu kojeg smo povrijedili mi ili naši bližnji. To je izlaganje bolima i patnji zbog smrti, grijeha ili nevjere drage osobe. Takav bi stav značio prihvatiti i živjeti onu ranjivost koja je oblik ljudskoga siromaštva i ne pokušavati postići lažno i prividno prevladavanje takvoga stanja sebičnim zatvaranjem i životom u raskoši, nego prevladavanje toga siromaštva koje u konačnici i u budućnosti čini sam Bog. Bog-tješitelj uskrsnućem svoga Sina uklonit će uzroke svake žalosti, obrisati svaku suzu s ljudskog lica te otvoriti eshatološki prostor radosti u novom Jeruzalemu.
3. Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Krotkost je religiozni stav potpunog pouzdanja u Boga obilježen strpljivošću i poniznošću. Krotak čovjek je smiren, mirotvoran, potpuno oprečan ratobornomu i nasilnomu, podnosi proturječnost, oslobođen je svake agresivnosti i izbjegava svađe. Strpljivo podnosi blizinu zlih, pa i svoju, često najnemiliju. Ne pruža nasilni otpor zlima, nego ih svladava dobrotom i ljubaznošću; ne postaje zvjerad na prvu suprotstavljenost, nego zlo pobjeđuju onom tihom ustrajnošću koja odaje veću snagu od nasilnoga otpora i bijesa. Opisali smo Isusa. On je krotak kralj koji jaše na magarcu najavljujući sveopće stanje mesijanskog mira. On vlada u nemoći, te poziva svoje učenike da uzmu njegov jaram na sebe da se uče od njega jer je krotka i ponizna srca. Zemlju ne baštine silnici nego oni koji u njoj opslužuju Božji zakon. Zemlja je dar Božji i dana je da bi bila mjesto poslušnosti Bogu te iskazivanja časti i slave Bogu.
4. Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! Pravedan je onaj čovjek koji vjeruje Bogu i nastoji vršiti njegovu volju. Povjerova Abraham i uračuna mu se u pravednost. Ona uključuje i čovjekov ispravan život koji Bogu omogućuje da njegov naum bude izvršen. Pravednost je i dobro djelo koje čovjek čini. Pravednost se odnosi na čovjekov odnos prema Bogu, Božji odnos prema čovjeku i čovjekov odnos prema bratu čovjeku. Pravednost Božja izbavlja iz tjeskobe i uslišava molitvu, a pravednost je i čovjekovo pouzdanje u Boga. Pravednici će Boga gledati. Gladna i žedna duša koja čezne za Bogom, kao što košuta žudi za izvor-vodom, doći će i lice Božje gledati. Doći na vodu znači doći Bogu, a napiti se ove vode znači čuti njegovu riječ i biti još poslušan. Tako Bog utažuje žeđ svojom riječju. Isus je onaj koji je gladan i žedan za pravednošću jer je njegova hrana vršiti volju Oca njegova koji je na nebesima. Sitost se postiže žudnjom za Kraljevstvom Božjim i njegovom pravednošću koja rađa obiljem.
5. Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! Isus traži da budemo milosrdni prema onima koji su nam učinili zlo. Da im ne vraćamo milo za drago, jer ako na zlo uzvraćamo zlim umnažamo zlo. Zlo se može svladati samo dobrim. Stoga Isus zapovijeda da ljubimo i svoje neprijatelje i za njih molimo. Vjernik ne smije djelovati nagonski (na temelju prolaznih osjećaja) nego iz svoje pripadnosti nebeskom Ocu koji je sama ljubav i milosrđe. Štoviše, pozvani smo da budemo savršeni kao što je naš Otac nebeski. Ono se upravo očituje u savršenom oponašanju Božje milosrdne ljubavi prema svima pa i prema neprijateljima. Praštanje je ipak nezasluženi dar Božji, ne sposobnost naše grješne naravi, a prihvaćanje toga dara očituje se u tome da praštamo jedni drugima. U prispodobi o okrutnom dužniku pokazuje se da je onaj koji je zadobio milosrđe izrugao odnosno prezreo milosrđe svojega Gospodara i nije usvojio milosrđe kao princip svojega odnosa prema bližnjemu. Stoga on zapravo nije ni primio milosrđe kad i sam nije bio kadar biti milosrdan. I u molitvi Očenaša ponavlja se ista milosrdna logika. Nama je oprošteno ili nam je iskazano milosrđe u onoj mjeri u kojoj smo spremni biti milosrdni prema svojim dužnicima. Onaj koji ne prima milosrđe ostaje u tami svojih vlastitih grijeha te ostaje nesposoban milosrđe iskazati drugima.
6. Blago čistima srcem oni će Boga gledati! U Starom zavjetu srce nije samo središte čovjekove osjećajnosti nego i razmišljanja i odlučivanja. Srcem čovjek i planira i donosi odluke iz kojega onda rezultiraju dobra ili zla djela. Iz srca, kaže Matej, izviru opake namisli, ubojstva, preljub, bludništva… Ono je izvor i uporište naših odnosa. Iz toga je razumljivo zašto Bog traži da ga se ljubi svim srcem ili da od srca treba oprostiti bratu svojemu. Da bi netko bio blažen njegova kompletna nutrina mora biti čista. To je važno jer iz usta izlazi i iz srca izvire sve što onečišćuje čovjeka. Onečišćuje ga njegovo djelovanje koje nije u skladu s Božjom voljom. Ljudsko srce nije čisto ako je u sebi podvojeno da čini nešto što mu ne izlazi iz srca nego samo radi vanjštine (hipokrit, licemjer) kako bi ostavio samo lijep dojam pred ljudima. Iza dobrih djela moraju uvijek stajati potpuno čiste nakane srca. Blaženo gledanje Boga jest cilj našega života, a ono neposredno nije moguće ovdje na zemlji. Ipak, čisti srcem već ovdje na zemlji primjećuju Božju prisutnost i u njoj žive, djeluju i jesu.
7. Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Starozavjetni šalom sadržajno je daleko opširniji i opsežniji od našeg izraza mir jer uključuje više dimenzija: miru u srcu pojedinca, mir s ljudima i mir s Bogom. On je ispunjenje svih njegovih tjelesnih i duhovnih potreba, rezultat je ravnoteže duha i tijela, izriče sreću i zadovoljstvo, a ne samo odsutnost rata i nemira. Krist je Knez mironosni, Sluga Jahvin koji će ponijeti naše grijehe da nas izmiri s Bogom. Po daru Duha Svetoga poziva nas na službu mira i pomirenja. Obećanje i ispunjenje eshatološkog mira kojim će biti dokinuta sva neprijateljstva dogodit će se po Kristu Knezu Mironoscu. Krist je žrtva za mir, pa iz toga slijedi da proces pomirenja mora započeti žrtva, a ne počinitelj, tako mučitelj biva ponukan na pokajanje zbog svojih zlodjela i na ponovnu izgradnju vlastite ljudskosti. Kajanje mogu pokrenuti oni koji su počinili nasilje, ali pomirenje i opraštanje mora doći od strane onih koji su nasilje pretrpjeli. To je učinio Sin Božji na križu donoseći mir opraštanjem s križa svojim mučiteljima. Sinovi su nebeskog Oca oni koji tako nasljeduju Krista i postižu savršenstvo na koje su pozvani.
8. Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Kako je moguće da je blago nekome koji je progonjen! Isus najavljuje svoju muku i uskrsnuće u Jeruzalemu, a Petar ga odgovara jer razmišlja po ljudsku, vidi samo muku, a zanemaruje uskrsnuće. Ne gleda iz Božje perspektive. Zanemaruje i važno ljudsko iskustvo da se sve vrijedno i na ovom svijetu postiže kroz muku, napor i trpljenje. Uzak je put koji vodi u spasenje i posut je trnjem. Krist je taj Pravednik koji trpi zbog svoje poslušnosti prema Ocu nebeskom i zbog izvršavanja njegove volje. Isto obećava i svojim učenicima da će zbog pravednosti biti progonjeni, ali i povezani s Bogom kao jedinim svojim osloncem u životu. Jer pravednik će od vjere živjeti. Trpljenje progonstva ima ulogu svjedočanstva prema progoniteljima i poganima jer se učenikova vjerodostojnost pokazuje i dokazuje dosljednošću u vrijeme kušnje. Tko ustraje do kraja taj će se spasiti. Bit će baštinik kraljevstva nebeskoga.
Na kraju Vam želim da čitajući ovu knjigu osjetite predokus blaženstava već ovdje na zemlji, a u eshatonu puninu spasenja. Ugodno i duhovno korisno čitanje. Hvala na pozornosti!
Zadar, 19. listopada 2016.
dr. don Elvis Ražov,
pročelnik Teološko-katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru