Oprosničko hodočašće prosvjetnih djelatnika i kateheta, profesora i odgojitelja u katedralu sv. Stošije u Zadru održano je u nedjelju 23. listopada. Misno slavlje je predvodio zadarski nadbiskup Želimir Puljić, a među koncelebrantima su bili i mr. don Gašpar Dodić, predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije i dr. don Elvis Ražov, ravnatelj Visoko-teološko katehtske škole u Zadru. Budući da su oprosnička hodočašća povezana s Godinom milosrđa, nadbiskup je govorio o značenju te godine i na primjeru sv. Ivana Pavla II. čiji je blagdan proslavljen dan ranije. „Sve što imamo nije naša zasluga nego Božji dar. To je osobito aktualno u Godini milosrđa koju nam je Crkva darovala po papi Franji, da bismo bili milosrdni poput Oca. Ali, ne samo da znamo da imamo takvog Oca, nego da bismo i mi te kvalitete Oca pokušali usvajati i prakticirati u životu“ rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je milosrdno srce sastavni dio pastirskog djelovanja i naučavanja i sv. Ivana Pavla II.
„Kad ga je Mehmet Ali Agca htio ubiti i tako je usmjerio pištolj da nije trebao promašiti, poslije je sv. Ivan Pavao u svojoj knjizi napisao: ‘Dok je jedna ruka gađala mene, druga ruka je upravljala metkom’, pa nije pogodila vitalne organe. Kad je papa posjetio Agcu u zatvoru, prvo pitanje njegovog ubojice bilo je ‘Pa kako si ti ostao živ?’. Papa nije trebao preživjeti“ rekao je nadbiskup, dodavši da je metak završio u kruni Gospinog kipa u Fatimi kao uspomena na taj dan, „nezaboravni događaj kad je nebo interveniralo i spasilo život Ivana Pavla II.“
Nadbiskup je rekao i da je, nakon par dana što se papa probudio iz nesvijesti, prvu misao uputio narodu koji je na trgu molio. „Rekao je ‘Hvala za vaše molitve. Čekate da vas blagoslovim. Hvala za vašu podršku i molim se osobito za dvije osobe’, koje su bile ranjene s njim. I dodaje rečenicu koja je znak njegovog velikog kršćanskog srca: ‘Bratu koji me pokušao ubiti iskreno sam oprostio’. To je veličina Ivana Pavla II. koja može biti samo plod Božjeg milosrđa i Božje ljubavi koje je i on, osjetivši da ga Bog voli, htio pokazati prema svom ubojici“ rekao je mons. Puljić. Potaknuo je prisutne da u Godini kad smo poticani biti milosrdni poput Oca, pokušamo upiti i te riječi sv. Ivana Pavla II., „nek i nama pomogne da budemo milosrdni prema ukućanima, susjedima i svima s kojima se družimo i radimo“.
Nadbiskup je potaknuo prisutne da molitvu osobito usmjere za svoje roditelje i sve koji su im pomogli na njihovom putu vjere. Primjer i poticaj za to je i učenik Timotej kojeg je Pavao osobito volio, zaredio za svećenika i biskupa, tragom navještaja Pavlove poslanice tom svom dragom učeniku. „Bio mu je toliko drag da mu se povjerava, ispovijeda najintimnije, povjerava mu kako su ga svi napustili. Kad je bila prva obrana, ‘Nitko ne bijaše uz mene. Sv i me napustiše. Ne uračunalo im se’. Pavao je to očekivao kao pastir koji se sav predao, da uz njega neće biti neki kojima je Krista navijestio“ rekao je mons. Puljić, istaknuvši da se to dogodi svakome u životu. No i u takvoj situaciji Pavao kaže da ga Gospodin nije ostavio, stajao je uz njega i krijepio, da se po njemu razglasi poruka. „Divan primjer i ispovijed. I mi smo tako nešto slično osjetili. Bogu hvala da nismo u tim trenucima skroz izgubili povjerenje, nego je ostalo povjerenje u Boga koji nas nikad ne ostavlja“ naglasio je mons. Puljić.
Pohvalio je uzornim i Pavlovo viđenje svog kraja života kad mu se i zdravlje pogoršalo i osjeća da mu je prispjelo vrijeme odlaska. Pavao se sjeća kako je Timotej, kad su Pavla prebili, kamenovali i iznijeli izvan zidina da umre, pošao sa svojom bakom i majkom pokopati ga. No vidjeli su da Pavao još nije mrtav. „Pavao se sjeća, dok je mladi Timotej stajao nad njim, kako su mu suze išle. Timotej plače jer vidi da njihov prijatelj, učitelj umire. Usuđujem se reći da je od tih njegovih suza Pavao ozdravio, probudio se: ‘Sjećam se, dragi Timoteju, tvojih suza i tvoje ljubavi koju si u tom trenutku pokazao prema meni. Ta osjetljivost, tu ljubav koju si tada pokazao, duguješ svojoj majci i baki. Nemoj to zaboraviti. Tvoja vjera je plod njihove vjere’“ istaknuo je Pavlov poticaj nadbiskup zaključivši: „Sjećajući se Ivana Pavla II. i drugih vrijednih svjedoka vjere te osobito razmišljajući o apostolu Pavlu, Bogu zahvaljujemo za takve svjedoke vjere koji nas ne ostavljaju mirnima. Dapače, potiču nas. Zahvaljujemo Pavlu što je mogao biti vjeran do kraja i molimo ga da pomogne i nama, u našem narodu i umornoj Europi, da imamo sve više takvih svjedoka. Neka pomogne našim obiteljima, očevima i majkama, bakama i djedovima, da i oni mogu na kraju poput Pavla reći, dobar smo boj bili, trku završili, vjeru sačuvali“.
Ines Grbić
