Duhovni susret ‘Večer sjećanja na Ivana Pavla II.’ povodom blagdana sv. Ivana Pavla II., u zahvalnosti za darove tog sveca Crkvi, svijetu i Hrvatskoj, održana je u četvrtak 20. listopada u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’u Zadru. Prikazana je projekcija dokumentarnog filma ‘Karolu s ljubavlju’ autora Domagoja Pejića, novinara i voditelja HKR-a. Jedinstveni sadržaj iz tog filma i na takav način u hrvatskoj javnosti još neizpripovijedani život Karola Wojtile, Pejić je velikim dijelom opisao i u svojoj najnovijoj knjizi putopisu ‘Dom pokraj Visle’. To je peto Pejićevo djelo koje na nestandardan način, s osobnom notom autora koji izuzetno poznaje život poljskog pape u nizu široj javnosti teže dostupnih detalja iz papinog života, s nizom osobnih imena i susreta, opisuje razne situacije i trenutke iz života Karola Wojtile.
Film je režiran kao harmonični i skladan mozaik niza snimljenih autentičnih lokacija, mjesta, kuća i ulica koje je Pejić osobno pohodio u Poljskoj, a svaka je povezana sa životom pape. Svojom naracijom, gdje je moguće i starim crno-bijelim fotografijama Wojtiline obitelji, Pejić gledatelja vraća u prošlost i konkretne situacije u kojima je papa živio kao dječak i mladić, prožimajući sve to i detaljima iz ondašnjeg povijesnog konteksta obilježenog prodorom nacizma. U pojedinim trenucima, hodajući mjestima kojima je i papa kao mladić prolazio, autor filma osjećajno nastoji proniknuti u papina stanja duše, tijela koje je živjelo u materijalno oskudnome, pitajući se kako se Wojtila, dječak, mladić, radnik, tada mogao osjećati, o čemu razmišljati. Sve to ilustrira i Wojtilinim riječima koje je o svom životu papa izrekao u raznim prigodama.
Film putopisno donosi prizore crkve u Lipniku, sela u kojemu je papin otac Karol rođen i kršten, zatim Bielsko Biale, grada u kojem je u svojoj 26. godini od šarlaha umro liječnik Edmund, papin brat. Karol i Edmund su bili jako povezani te je papa rekao da je teže podnio bratovu smrt nego smrt svoje majke, jer se nje kad je umrla, iz svoje rane dobi nije niti mogao sjećati, kao brata s kojim je odrastao. Karol nije upoznao ni svoju sestru Olgu Mariju koja je umrla nakon svega šesnaest sati od svog rođenja, što Pejić dokumentira i upisom imena te djevojčice u maticu umrlih.
Autor donosi i kadrove kamenoloma Zakrzowek i tvornice Solvay u koju je Wojtila kasnije prešao raditi, početkom Drugog svjetskog rata, da bi izbjegao deportaciju u logor, kako bi mogao brinuti o svom bolesnom ocu. Tu je Karol radio tri godine, od svoje 21. godine života. Svaki vizualni prizor Pejić potkrjepljuje spomenom imena osoba koji su bili u blizini Karola ili su ga poznavali u određenom trenutku života, donoseći što su neki od njih o njemu tada rekli.
Publika u sjemeništu izrazila je veliko zadovoljstvo i pohvale za polusatni film u kojem Pejić dinamično prikazuje svoj prošlogodišnji put u Poljsku, gdje je htio biti točno 18. veljače, jer je toga datuma umro Karol, otac poljskog pape s kojim je bio jako povezan, budući su njih dvojica ostali sami, nakon smrti drugih članova obitelji. Cilj tog zadnjeg od pet Pejićevih pohoda Poljskoj bio je pohoditi baš dom gdje su Karol Wojtila otac i Karol sin živjeli tri godine, od 1938. g., u ulici Tyniecka na kućnom broju 10. U podrumskom prostoru te kuće papin otac je i umro, a nakon očeve smrti, sin Wojtila tu sam živi još tri godine. U toj je kući osnovano i ‘Kazalište riječi’ u kojem je Wojtila bio amater glumac. Autor filma je pohodio i mjesto Lipnik u kojem su odrasle tri generacije Wojtila.
Pejić uvodno slikama potkrjepljuje i prikaz papinog obiteljskog stabla, a završava prizorima iz krakovske ulice Felicjanek gdje je u brojnoj obitelji odrasla papina majka Emilija te crkve sv. Mikolaja u kojoj je majka krštena. Zanimljivi podatak je i ulica, koja je sad kružni tok Rondo u Krakovu, kao mjesto gdje je 24-godišnjeg Karola Wojtilu udario kamion njemačke vojske, krajem veljače 1944. g., po povratku s posla. Tada su mu pomogli žena izašla iz tramvaja i njemački časnik koji je naredio vozaču jednog kamiona da Karola odvede u bolnicu.
Film je na Međunarodnom festivalu kršćanskog filma u Bjelorusiji 2015. g. dobio priznanje stručnog žirija da je ‘rađen s velikom ljubavlju prema Sv. Ivanu Pavlu II.’, što slikom, glazbenom podlogom, sadržajem i načinom Pejićeve naracije potvrđuje svaki prizor filma. U prigodnoj riječi autor je rekao kako Hrvati jesu zahvalni papi za njegovu ljubav prema našem narodu, ali on se osobno pitao, kako izgleda zemlja tog čovjeka koji nas toliko voli. I papa ima svoj dom, svoje gradove i ulice odrastanja i življenja, kako tek njih mora voljeti, ako je prema hrvatskoj zemlji toliku ljubav pokazao. Štoviše, rekao je Pejić, jedan mu je poljski svećenik rekao da su se Poljaci malo i začudili papinom odlukom da na zalazu svog života, za svoje jubilarno, stoto pastirsko putovanje nije pohodio svoju rodnu Poljsku, kako su mnogi među njegovim narodom očekivali, nego Hrvatsku.
Također, za svog susreta s papom Ivanom Pavlom II. na Trgu sv. Petra u Vatikanu u svibnju 1995. g., Pejić je papi, između ostalog, rekao: ‘Sveti Oče, neka Bog blagoslovi Vas i Vašu domovinu Poljsku’. Na to je papa podignuo svoj topli, duboki očinski pogled prema njemu, dirnut kako je dobio potrebu spomenuti baš njegovu domovinu te mu je na hrvatskom rekao: ‘Hvala lijepa“. Pejića je jako dojmio taj papin odgovor, koji je imao posebnu težinu i urezao mu se u trajno sjećanje kao izraz velike ljubavi koju je Wojtila nosio prema svojoj domovini.
Prije jednog odlaska iz Poljske, što je i misao vodilja filma uvodno naznačena, sv. Ivan Pavao II. je rekao: „Pustite me prije nego odem, da još jednom pogledam Krakow u kojem mi je drag svaki kamen i svaka cigla. I da gledajući Krakow, još jedanput vidim Poljsku“.
Ines Grbić
