Već prvog dana volonterske akcije ’72 sata bez kompromisa’ u petak 14. listopada grad Zadar, u kojem se ta akcija održava prvi put, pojedinci i ustanove u kojima su različite kategorije potrebnih, darovani su iznimnom toplinom i pomoći 160 volontera čija je prisutnost olakšala i obogatila svakodnevicu brojnih sugrađana. Ta akcija u svojoj sekciji ‘Radosni s djecom’ piše moguće novo poglavlje budućeg volontarijata mladih na odjelu pedijatrije Opće bolnice Zadar koje će djevojke predložiti vodstvu tog Odjela i glavnoj medicinskoj sestri Maji. Na pedijatriji su se od 10,00 do 17,30 sati svaka dva i pol sata izmjenjivale grupe od pet djevojaka u animaciji djece i boravku s njima u razgovoru ugodnom. Dvadeset i četiri volonterke s vještinama rada s djecom ispunile su njihovo vrijeme na odjelu.
Katarina Modrić studira predškolski odgoj. „Htjela sam pomoći nekome. Kad sam čula da me tim koordinatora smjestio na pedijatriju, pošto sam i sama kao mala često bila u bolnici, znam kako je to. Htjela sam baš uveseliti nekoga, da mu je barem taj dan drugačiji, da ima društvo“ kaže Katarina. S dvije djevojke je igrala ‘pogađanje riječi’, što je dovodilo i do smijeha, upoznavanja zemljopisa, npr., gdje je točno smješten San Marino. „Djevojke su cijelo vrijeme nasmijane. Vlatka ima problema i cijelo vrijeme je boli, a rekla je da je dok se igramo zaboravila da je boli. To je i bio cilj, da barem kratko zaborave zašto su tu i da im to nije tipičan dan“ rekla je Katarina. Osoblje je sretno da je došao netko tko može pomoći djeci.
„Želja nam je pokrenuti akciju da se to događa cijele godine. Teta u vrtiću na Odjelu je preko tjedna, a djeca su tu i preko vikenda. Možemo osobito mi studenti srodnih zanimanja, predškolskog odgoja, učiteljskog, pedagogije i svi koji su željni i voljni raditi s djecom. Da budemo tu stalno, da se izmjenjujemo. Svatko može jednom mjesečno boraviti tu dva sata i nekome uveseliti dan. Ovo je prilika da se to nastavi. Super je što neće stati na akciji ’72 sata’ nego da bude i dalje. Da se potrebitih ne sjetimo jednom godišnje, nego stalno“ rekla je Katarina. Njenu želju potvrđuje Marija Brajković, animatorica i koordinatorica volontera iz pastorala mladih Zadarske nadbiskupije. „Na odjelu pedijatrije nemaju tete pričalice. Naša vizija je da ’72 sata’ za to bude platforma, kad će volonteri vidjeti situaciju i možda osjete poziv da nastave dolaziti. Da ne bude to samo 72 sata“ kaže Marija. U većim gradovima postoje tete pričalice koje budu s djecom nakon radnog vremena zaposlenika. Budu s djecom roditelji, ali da i roditelji mogu otići negdje, a da djeca ne budu sama. Ti su volonteri spremni biti s djecom i do 21 sat, dok zaspu, pročitati im priču.
„Već prvi dan cure su izrazile želju da to napravimo. Moramo razgovarati s vodstvom odjela. To je i cilj akcije ’72 sata’. Da ljudi osjete gdje mogu djelovati i dalje“ kaže Marija, studentica Učiteljske akademije rodom iz Čapljine. Djeca su na početku bila povučenija, ali nakon pola sata razgovora i pjesme su se oslobodili. Aurora je nakon prve pjesme odmah rekla ‘Može pjesma, pjesma’, htjela je i drugu. „Laura nam je donijela papirić na kojem je nacrtala cvijet i napisala ‘Za najzabavniju ekipu cura na svijetu’. Baš smo ih razveselili. Kad je prva ekipa odlazila, djevojčica im je mahala i rekla ‘Hvala što ste nas danas zabavljali’. Njima to znači. Njihova teta je super. Ali znači im i da nas je više mladih, novih lica, koji imaju mladenačku poletnost. Jako sam ispunjena. Djeca donose veliko ispunjenje, njihova sreća na licima što smo tu“ kaže Marija. I dječica do tri godine starosti, sat vremena nakon što su govorili ‘mama, mama’, slobodno su išla po igraonici i za volonterkama govorili ‘teta, teta’.
Franka Ročak je odagajteljica dječjeg vrtića Sunce na pedijatriji, ugodno iznenađena prisutnošću volontera. „Meni je pomoć, ali će i volonteri steći dobro iskustvo i to će im pomoći u daljnjem radu. Veliki je pomak što su se mladi ljudi zainteresirali za taj projekt. Nadam se da će nastaviti boraviti s djecom. Potreba je osobito vikendom kad su djeca sama na odjelu, pogotovo starija. Dobro im je došlo da netko bude uz njih, da im netko uljepša trenutke boli i svega što proživljavaju u bolnici“ kaže Franka. Radi dvije godine na tom Odjelu, radnim danom od 11 do 17 sati, u vrtiću. Ode i do sobe ako nema djece u vrtiću i animira djecu u sobi.
Dragost se širila i središnjim gradskim ulicama. „Netko farba, netko čisti, mi dijelimo zagrljaje“ animirala je skupina osmoškolaca Šimuna Kožičića Benje Kalelargom u akciji ‘Širimo radost’ na Kalelargi, a bilo je i odrasle mladeži. Neustrašivo i obzirno prilazili su i djelatnicima u trgovinama, slastičarnama, optici, ljudima u kafiću, gostima strancima koji su im uzvraćali pažnju. „Gledamo jesmo li dobrodošli, dok nas snime, onda skoro svi malo prosuze, jer svatko voli primiti zagrljaj. Vidimo da to ljudima nedostaje, toplina, zagrljaj. Prvo im je upit tko je ispred njih, a kad vide da smo pozitivni, onda širom ruke rastvore. Bila je tu i tamo neka mrka faca, ali to je dobro iskustvo, da vidimo da nas ne mora uvijek svatko prihvatiti, našu ponudu, lijepe riječi. Nekome nije ponekad do zagrljaja. Kažem da nije ništa loše, nego da ih sam Isus grli i damo poruku. Kad vidim s druge strane da je dobro prihvaćen zagrljaj, onda se svim srcem zagrlimo“ kaže s. Marija Beroš, predvodnica te vesele družine od koje su neke slastičari darovali sladoledom. Ljudi su im htjeli dati i novac, no kako ga ne prikupljaju, odbili su. Onda su se dosjetili da ako već netko ponudi, bilo bi dobro uzeti i dati potrebnome.
„Išla sam niz ulicu i vidim dva tužna lica za stolom. Predstavila sam se i rekla što je ’72 sata’, a žena mi kaže ‘Sam vas je Bog poslao’. Zagrlila me i plakala, čak smo razgovarali deset minuta, u jednoj je teškoj situaciji. To je bila kratka ‘bomba’, baš je dobila zagrljaj od Isusa, što je trebalo u tom trenutku“ kaže s. Marija. Ističe da idu u ime Crkve i Isusa, da ljudi ne pomisle da su neka sekta. Poželjela je ljudima ‘Neka vas Isus blagoslovi’, dijelili su i poruke, npr. Ne gledaj ono što jesi, nego ono što bi mogao biti. Srce je bogatstvo koje se ne prodaje i ne kupuje, nego poklanja. „U početku nam je bilo malo neugodno, ali sad je predobro. Imaš baš dobar osjećaj kad zagrliš čovjeka i kad ti kažu da je to lip osjećaj, kad postoji još netko kome je stalo do toga. Ljudi se iznenade i budu sretni što smo im prišli. Strancima poželimo ugodan dan. Rekli su da je prekrasno vidjeti mlade da tako hodamo i prenosimo toplinu i radost“ rekli su mladi zagrlitelji.
Pod motom ‘Nova boja sreće’, djeca u Centru za rehabilitaciju sv. Filip i Jakov nisu se odvajala od volontera koji su tamo bojali dvije sobe korisnika a potkrovlje zgrade očistili od suvišnoga i nepotrebnog čime su napunili kontejner. Nakon čišćenja su se družili s korisnicima i bili s njima u radionici. Skupina mladih u Arbanasima je čistila kestene i sve pripremala za subotnju kestenijadu, a u kreativnoj radionici su izrađivali artikle za humanitarnu udrugu Put za bolesne i ljude u potrebi.
Pod motom ‘Darivanjem rasti’, Konzum kod Autobusnog kolodvora u Zadru postao je dvodnevno mjesto ‘trgovine darivanjem’.Volonteri tamo u svojim prepoznatljivim zelenim majicama stoje pokraj kolica u koje ljudi dobre volje ostavljaju priloge za socijalnu samoposlugu u Zadru. „Većina ljudi je pozitivno iznenađena. Želja nam je probuditi svijest o volontiranju i potrebnima. Ljudi kažu, ‘Nemamo ni mi, ali kupili smo dva brašna, pa ćemo vam dati jedno’. Od malo onoga što imaju, ljudi udijele što imaju“ kaže Sabrina Pintar u radosti zbog prikupljenog ulja, brašna, mlijeka, tjestenine i ostaloga.
Ines Grbić
