Slavimo blagdan sv. Antuna koji je davne 1221. godine u Asizu susreo Franju na duhovskom kapitulu i učvrstio se u trajnom opredjeljenju služiti bogu i Crkvi svim bićem svojim i svom dušom svojom. Zahvaćen duhom Franjine karizme postajao je sve više svjestan da se čovjek u potpunosti ostvaruje samo kad ga Bog ‘zagrli’, uzvisi, obogati i ispuni svojim dobrima. Stoga je radosno i s uvjerenjem obukao tuniku i krenuo za trubadurom iz Asiza koji je u jednostavnosti duha, skromnosti, služenja i poniznosti pjevao Bogu i stvorenjima njegovim koje je nazivao „braćom i sestricama svojim“. Dok slavimo zaštitnika ove župe, pitamo se koja je uloga Božjih ugodnika i što sveci mogu poručiti današnjem čovjeku? Iako su živjeli davno, oni su uvijek suvremeni i izazovni. Tako i sveti Ante je suvremen po svjedočkom životu i radikalnom opredjeljenju za Boga, po jasnoći moralnih i kršćanskih načela koje je izlagao u svojim poznatim propovijedima. Nije se umarao isticati važnost krjeposnog života, duh molitve, poniznosti i samozataje. A nije štedio poroke svoga vremena i svojih suvremenika: oholost, škrtost, bludnost i lihvarstvo.
Dok su se, naime, drugi bavili sobom, trgovinom i svakodnevnim poslovima, te pri tom često zaboravljali na vječnost i spasenje duše, on je revno propovijedao, navješćivao Božju istinu, pozivao na obraćenje, korio i upućivao: Protiv zabluda svoga vremena -katara, patarena i albigenza; protiv loših običaja i krivovjernoga nauka, pa su nazivali „maljem heretikâ“. Nije zatvarao oči pred činjenicom niskoga vjersko-moralnoga života svojih suvremenika. A uz veliko teološko znanje dobro je poznavao i Sveto Pismo. Bog ga je k tomu obdario lijepom rječitošću što će ga učiniti najčuvenijim propovjednikom svih vremena. Pape su ga zbog toga odlikovali naslovom „crkvenoga naučitelja“.
Spominjući večeras ovoga Božjega ugodnika, pitamo se kako je u tako kratkom životnom vijeku, živio je samo 36 godina, mogao učiniti onolika silna djela?! Gdje je izučio školu služenja, skromnosti, poniznosti i svetosti? Na oltaru, braćo i sestre; u euharistiji gdje je nalazio snagu i nadahnuće. Kod oltara je rastao u krijeposti i mudrosti pred Bogom i pred ljudima. Dovoljno je pročitati dio njegove molitve Bogu da se osjeti koliko je ovaj Božji čovjek živio za Krista i za njegovu Crkvu: „Gospodine Isuse Kriste, dopusti nam pjevati pjesmu hvale i uživati samo u tebi. Pomozi nam živjeti skromno i zaboraviti na brige kako bismo zaštićeni tvojim mirom mogli uživati kraljevstvo nebeskog Jeruzalema koje nam nudiš u presvetoj Euharistiji“, po kojoj Isus nastavlja i danas liječiti bolesne, hraniti gladne, tješiti žalosne, obraćati grešnike i praštati im. Stoga će mu doći svatko tko ga voli i treba. Da mu se izjada i iznese svoje tegobe i probleme, da mu preporuči sebe i svoje. Crkvu i domovinu. Grešnike i patnike. I da zahvali za udijeljene milosti i darove.
Braćo i sestre. Nama putnicima u ovom prolaznome svijetu potrebna je neprolazna hrana. Jer, nema ovdje trajnog prebivališta. Putujemo u kuću Očevu. To je poruka i današnjeg sveca ovom našem vremenu. Štovanjem svetaca mi ispovijedamo vjeru u svijet otkupljenja i nebeske slave. Narod koji štuje svece, uvijek je kršćanski narod. On se time ponosi i on to želi i ostati. Štovanje svetaca tihi je, ali radikalni otklon svih suvremenih zavođenja: globalizacije, ateizacije, rodne ideologije, relativizma, indiferentizma i svih drugih suvremenih ‘izama’ i zastranjenja.
Ne čini li vam se, braćo i sestre, da smo premalo proroci u današnjem svijetu punom izazova?! Hoće li se naći u ovom vremenu nejasnoće i pomutnje odvažnih svjedoka koji će nas neustrašivo, poput svetog Antuna, upućivati na Isusa, ugaoni kamen i središte svega?! Hoće li se na početku ovoga 21. stoljeća naći koji „novi sveti Antun“ ili pak Leon Veliki da našem čovjeku -suputniku i supatniku- ponovno uzvikne “Kršćanine, Zadranine, upoznaj svoje dostojanstvo!” Tko će to drugi učiniti, ako ne oni koji se hrane s vrela besmrtnosti; koji se nadahnjuju na Riječima Života; koji znaju gdje su temelji i razlozi vrijednosti čovjeka i njegovog dostojanstva ; koji “znaju kome su povjerovali” ?! Na potezu su štovatelji svetih Tajna, navjestitelji Radosne vijesti, i sljedbenici Krista i njegovih miljenika-svetaca. Pred tim odgovornim zadatkom nalazite se vi, braćo i sestre u Kristu koji znate kome ste povjerovali i koji ste zavoljeli svetog Antuna jer je on volio Krista raspetoga i uskrsloga.
U povijesti je bilo vremena kad je Crkva morala voditi bitku za goli život, ali isto tako i bitku za očuvanje Svetih Tajna. Nju je kroz stoljeća pogađalo i unutarnje rastakanje i izvanjsko ugrožavanje. Udaralo se po njezinoj strukturi i fanatičnom mržnjom obaralo na njezinu hijerarhiju (prisjetimo se Stepinčeva vremena). Zaboravljalo se, naime, kako je ona „glasnica vječnosti” i navjestiteljica nadzemaljske istine i „novoga neba i nove zemlje”. I naša domaća Crkva vodila i vodi iste one dvije bitke: jučer za golo preživljavanje pred moćnicima komunističke ideologije, a danas za očuvanje svetinja koje se pokušava profanirati i desakralizirati. Zato je aktualna ona prastara molitva što su je vjekovima molili naši očevi i pradjedovi: Da se dostojiš svoju Crkvu ravnati i uzdržati, molimo te, usliši nas!
Roditelji koji su tijekom dana tražili blagoslov svoje djece svjedoče o odnosu obitelji, Crkve i euharistije. Nema, naime, prave obitelji bez Crkve i sakramenata. Stoga, roditelji krštavaju djecu, vode ih nedjeljom u crkvu, uče ih moliti i s njima skupa mole, posvećuju ih i prikazuju Bogu kao svoj najdragocjeniji dar. Kad je vjeroučitelj dao djeci zadatak neka napišu pismo dragom Bogu i neka mu reknu sve što im na srcu stoji, jedna je djevojčica jednostavno napisala: „Hvala ti, Bože, što si mi dao tatu i mamu. Kako je lijepo imati tatu i mamu“. Obitelj je zapravo gnijezdo u kojem rastu heroji i ubojice, sveci i grješnici, dobričine i kriminalci. Očevi i majke: u vašim je rukama budućnost djece ovoga Grada, kraja i naroda. Vi ste zaslužni za sve što oni budu činili u životu. Jer, oni će vjerovati uglavnom u ono u što vi vjerujete. Držat će vrijednim ono što vi smatrate vrijednim. Ako je vama sveta Misa važna i njima će biti. Ako se vi Bogu molite i oni će to činiti. Ako vi pozitivno govorite o svojim susjedima, učitelju, svećeniku, rođaku i prijatelju i vaša će ih djeca cijeniti i poštivati. Ne kaže uzalud narodna poslovica: „Kakav otac, takav sin; kakva majka, takva kći“. Ne pada, naime, jabuka daleko od stabla.
Sveti Ivan Pavao II. znao je kolika je uloga obitelji u odgoju djece pa je 21. listopada 2001. uvrstio među članove blaženih prvi bračni par: Mariju i Alojzija Beltrame Quattrocchi koji su obične obiteljske stvari živjeli na jednostavan način. Na upit kako su odgajali svoju djecu i u tome uspijevali Marija je odgovorila: „Nastojali smo sačuvati njihove svježe duše od utjecaja Zloga. Poticali smo neka se raduju životu, hrane Euharistijom, uživaju u ljepoti Božje prirode, sastaju se u zdravom društvu, vole svoju Domovinu i poznaju vjeru. Eto, to je ono što smo im kušali dati i prenijeti“. Blago obitelji u kojoj se članovi obitelji mole i svetkuju Dan Gospodnji; vole se, život poštuju i djecu rađaju. Na taj način, naime, oni grade kuću na čvrstoj stijeni koju ni vrata paklena neće nadvladati. Blago obitelji u kojoj nema psovke i kletve, svađe i ružnih riječi, gdje se ne gledaju loši filmovi i ne čitaju izopačene knjige i časopisi koji narušavaju dostojanstvo braka i obitelji. Takve obitelji postaju Božjom tvrđavom na zemlji. Blago obitelji u kojoj nema rasipništva i oholosti života, gdje se djeca uče raditi, moliti, razgovarati i voljeti svoj dom, kraj i Domovinu. Tako se stvara oaza zdravog domaćeg okoliša. Tragom naših očeva, koji su kroz stoljeća sve to vjerovali i svojoj djeci prenosili, i mi sa sv. Antunom ovdje okupljeni ponavljamo: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo. Tvoje uskrsnuće slavimo. Tvoj slavni dolazak iščekujemo! Dođi Gospodine Isuse! Dođi i blagoslovi ovaj Grad, djecu i obitelji našega naroda. Amen.
Želimir Puljić, zadarski nadbiskup