Znanstveni kolokvij „Župa Ljubač u prostoru i vremenu“ održan u župnoj crkvi sv. Martina u Ljupču u četvrtak 2. lipnja koji će rezultirati i objavom Zbornika radova, predstavio je niz znanstveno utvrđenih i povijesnih podataka o tom mjestu u općini Ražanac na krajnjem sjeverozapadu Ravnih kotara u Zadarskoj županiji koje je bilo strateški važna obrambena utvrda za tursko-mletačkih ratova. Župa sv. Martina je utemeljena 1851. g. „Da bi baštinu sačuvali od zaborava, o njoj treba znati, proučavati je i bilježiti“ rekao je domaći sin, zadarski bogoslov Ivan Jordan koji je opisao materijalnu baštinu župe. Rano kršćanstvo na tom području je arheološki nalaz udaljen niti dva kilometra od središta mjesta, velika dvojna bazilika iz 4. st. na prostoru stare Ljube. Uz posadu u obrambenoj utvrdi, kmetovi su obrađivali plodno ljubačko polje.
Ljubač se prvi put spominje u ispravi hercega Andrije 1. srpnja 1205. g. kojom se određuju granice grada Nina, zatim u dvjema ispravama kralja Bele IV. iz 1242. g. kad se određuju granice grada Zadra i potvrđuju ninske granice. Ljubač nikad nije pripadao Ninskoj biskupiji, unatoč prostornoj blizini, nego je uvijek bio pod jurisdikcijom zadarskog nadbiskupa. Ljubač je 1851. g. pripao Ražanačkom dekanatu. Župna crkva u stilu dalmatinske romanike od čistog bijelog mramora nalazi se u središtu mjesta. Podignuta je 1712. g., obnovljena i proširena 1812. g. Na pročelju je zvonik rimskog oblika s dva zvona, koje Ljupčani zovu muško i žensko zvono. Na jedan način se zvoni kad umre muškarac, a na drugi kad umre žena.
Glavni oltar u župnoj crkvi je djelo zadarskih klesara G. Cassania i D. Gasparinia, iz 1911. g., u stilu mediteranskog baroka. Na oltaru je kip sv. Martina biskupa iz tirolske radionice Ulrich-Groden koji je zbog svoje veličine i bogato pozlaćene dekoracije raritet u Hrvatskoj. U župnoj riznici su i dva moćnika s ostacima od osamnaest svetaca, tri kanonske tablice u srebru, tri srebrna procesionalna križa, srebrni kadionik, Ritual Rimski Bartola Kašića i Madrikula sv. Josipa iz 1776. g. pisana glagoljicom. Na dva pokrajna oltara u crkvi su kip okrunjene Bogorodice, naslovljen Maloj Gospi koja je zavjetni blagdan u župi i kip Presvetog Srca Isusova. Zadnji put crkva je obnovljena 2010. g. za vrijeme župnika Ante Ivančeva, a prošle godine, dobročinstvima župljana nabavljene su nove klupe, prozori i vrata te sjedište za predsjedatelje slavlja.
U Ljubačkim Stanovima se nalazi romanička crkva sv. Ivana Krstitelja, podignuta u zavjet Blaža i Ante Marušića 1895. g. Izgrađena je na temeljima stare srednjovjekovne crkve, a obnovljena je 1998. g. za vrijeme župnika, domaćeg sina Nikice Duševića. Ispod oltarne menze se nalazi starohrvatski pleter, a oko crkve ostaci temelja crkve sv. Marije Magdalene. Na lokaciji Ljubljana su ostaci dviju samostanskih crkava: sv. Marcele koja je imala najmanje tri oltara i koludričke crkve sv. Marije koju je nadario Ljudevit de Matafari oporukom iz 1421. g. Odredio je da se svi prihodi od njegovih posjeda u Visočanima dvadeset godina od njegove smrti ulažu u popravak te crkve.
U Ljupču je kod mora bio samostan Pustinjaka sv. Pavla s crkvom sv. Mihovila Arkanđela, srušen 1320. g. Samostan sv. Antuna Pustinjaka na brdu s crkvom sv. Klementa postojao je do 1380. g., a kod mora samostan Križonoša sv. Jelene s crkvom sv. Nikole, do 1316. g. Četvrti, samostan vitezova templara na brdu, herceg Andrija I. navodi na karti 1205. g. riječima ‘Hospitalci sv. Ivana, u mjestu koje se zove Ljuba’. U Ljupču je jako aktivan i nagrađivan Aktiv dobrovoljnih darivatelja krvi koji broji 175 članova.
Prije prodora Osmanlija na širi zadarski teritorij krajem 16. i početkom 17. st. područje je bilo podijeljeno na pet distrikta: Zadarski, Novigradski, Vranski, Ninski i Ljubački, rekao je dr. Tado Oršolić. Ljuba je imao status mletačke komune/grada kao i Novigrad i Nin. Provalom Osmanlija, pljačkanjem i paljenjem Ljubač prestaje biti distrikt. Ključni događaj u povijesti Ljupča je sredina 17. st.; 1646. i 1657. g. staro mjesto s tvrđavom i crkvama sv. Marcele i sv. Marije je zapaljeno i srušeno. Tada nestaje ‘srednjovjekovni Ljubač’ i s njime okolni zaseoci, Gradina i Plemići. Prognani Ljupčani pred Turcima naselili su se u Pagu gdje i danas postoji Ljubačka ulica. Sredinom 17. st. Ljubač naseljava stanovništvo iz Podgorja i Dobropoljaca te se gradi naselje na današnjoj lokaciji Ljupča, kao fortifikacijska zidina, utvrda za obranu. Povijesna jezgra Ljupča je iznad morske hridi. Stanovništvo se bavilo stočarstvom i poljoprivredom, po Ljubačkom polju podizale su se obiteljske zadruge. Danas je usmjereno i na turizam. Škola postoji od 1925. g. a djecu je poučavao svećenik.
U proučavanju Ljupča važan izvor su i povijesne karte koje potvrđuju sve navode povjesničara, rekao je dr. Josip Faričić. Da je Ljubač bio značajan potvrđuje njegov prikaz na najstarijoj poznatoj karti Matea Pagana u Veneciji u 16. st. Ljubač je naznačen i na karti zadarske regije, Camocio 1571. g., karti Bože Bonifačića 1573. g. i karti Ninske biskupije 1675. g. Prikazan je na rukopisnoj pomorskoj karti sredinom 16. st. Distrikt Ljuba se spominje i na karti istočne obale Jadrana krajem 16. st.
Značaj Ljupča potvrđuje prikaz njega kao prometnog pravca na karti Janssona 1620. g. iz Amsterdama. Da je bio važna točka u komunikaciji prometnog pravca Zadar-Novigrad i kopno-otok Pag (i utvrda na Pagu se naziva Ljuba) potvrđuje prikaz Ljubačkog zaljeva i tjesnaca, između Paga i Rtine, na Coronellijevoj karti 1688. g. Ljuba Vecchia je i na karti Josipa Ante Grandisa 1781. g. Prvu modernu kartu u 20. st., iz Milana 1824. g., izradili su Engleska ratna mornarica i Napuljsko kraljevstvo. Ona prvi put daje realni prikaz ljubačkog prostora. S približno 500 stanovnika vjernih tradiciji svojih predaka, u Ljupču je u prosjeku godišnje 2 500 sunčanih sati.
„Crkva je bila središte mjesta, uz nju se rađa i živi“ rekla je Dušević, Ljubajka, kako se nazivaju žene rodom iz Ljupča, predstavljajući svakodnevicu svojih predaka, o čemu je saznala iz razgovora s najstarijim stanovnicima Ljupča koji su time zaboravu oteli način nekadašnjeg života. U Ljupču se susreću bukovački i primorski utjecaj, iako je izgradio i svoj vlastiti. Nekad je u jednoj kući koje su krasile kvadri, slike svetaca, živjelo i pedeset osoba iz tri generacije. Puk je bio vrijedan te je obrađivao zemlju i na tzv. prizidama, i danas vidljivim ostacima ograđene zemlje na brdu gdje su sadili kulturi u želji da iskoriste svaki dio za obradu. Poznati je kupus ljubačka rudica.
Od crkvenih običaja, Dušević je istaknula tzv. križarsku procesiju na Uzašašće Gospodinovo. Procesija nije išla ulicama samo kroz centar mjesta, nego je izlazila kroz polje izvan središta mjesta. Tada je bio i blagoslov polja. Na nekoliko tzv. glavica, prirodnih uzvisina koje bi župljani okitili cvijećem, stao bi svećenik, navijestio evanđelje i blagoslovio polja. I sada na vrhu brda postoji jedna od tih glavica koja se zove križarska glavica. Procesiju na Uzašašće puk je zvao Križi.
Ines Grbić
