Dvije bih stvari istakao gledom na spomenutu tematiku o kurikulnoj reformi.
- Prvo: Kurikulna reforma važan je nacionalni projekt na kojem treba uključiti sve strukture društva.
- Drugo: Budući da on zacrtava i daje usmjerenje za desetljeća gledom na ono što se tiče odgoja i obrazovanja, s tim projektom ne bi se trebalo žuriti. To znači kako tom projektu valja posvetiti dostatnu pozornost i dovoljno vremena.
Što se pak tiče trenutnog stanja imam dojam iz javnih rasprava kako je „skupina entuzijasta“ radila na povjerenom zadatku dosta „samostalno“, bez strukturalne povezanosti s određenim institucijama koje bi im po logici stvari imale što reći i savjetovati. Pogotovu ako se radi o materiji kojom se te institucije desetljećima bave (kao napr. HAZU, institut za povijest, jezik i dr.).
Smatram također kako oni koji su sada ili će biti uključeni u taj važan nacionalni projekt za odgoj i obrazovanje moraju u duhu reformske korektnosti i potrebite znanstvene poniznosti raditi na tomu sa sviješću kako je školstvo nastalo i funkcioniralo stoljećima prije nas, te da „svijet ne počinje od nas“. Postoji, dakle, solidna podloga znanosti, iskustva i materijala koje treba uzeti u obzir. I kao što svaka kuća ima svoje temelje na kojima se onda može zidati zgradu, tako kurikulna reforma mora usvojiti znanstvene i antropološke prinicipe koji će joj garantirati trajnost i „dug život“. U protivnom riskira se učiniti nešto što će biti vrlo kratkog i prolaznog daha. A to nije smisao reforme.
(Večernji list, 3. lipnja 2016)