Na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, 3. lipnja 2016. u župi Studenci, Mostarsko- duvanjaska biskupija, u zajedništvu s domaćim biskupom mons. dr. Ratkom Perićem, župnikom don Ivom Šutalom i mnogobrojnim svećenstvom, svečano euharistijsko slavlje s procesijom predvodio je zadarski nadbiskup mons. dr. Želimir Puljić. Pozdravljajući sve okupljene u svojoj homiliji je naglasio: „Slavimo svetkovinu Srca Isusova u kojem prebiva sva punina božanstva. Drago mi je što sam nakon 15 godina opet među vama. Dok vas štovatelje Božanskog Srca pozdravljam i želim da Isus ispuni vaše želje i nagradi vašu vjeru, pitam se što nam poručuje ova svetkovina? Što ona znači današnjem čovjeku? Zašto se uz ostale dane i Gospodnje blagdane štuje i Srce Isusovo? Iz medicine znamo da je srce vitalno središte ljudskog bića jer osigurava cirkulaciju krvi. U biblijskoj predaji srce simbolizira unutrašnjeg čovjeka, njegov afektivni život, sjedište inteligencije i mudrosti. Nekome uzeti srce znači učiniti da izgubi nadzor nad sobom. A nekome dati novo srce znači dati novi život: „Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću vas“, piše prorok Ezekijel (36, 26). Budući da je srce „središte života“, ono se izjednačuje i sa savješću, te simbolizira božansku prisutnost u čovjeku. Pjesnik to ovako opisuje: „Dobro te čujem suputniče stari, svjedoče tihih samotnih minuta. Kad sam sam sa sobom ti se u meni mičeš, ti često iz mene iza glasa vičeš“. Srce je osovina i središte koje po krvi raznosi kisik i hranu u sve stanice tijela, izvršavajući tako svoju zadaću i svoje poslanje koje mu je Svevišnji u činu stvaranja odredio.
Čuli smo vrlo dirljivu pedagoški tekst iz knjige proroka Ozeje u kojem Jahve veli kako je „iz Egipta dozvao Izraela i Efraima kao dijete učio hodati“. I zaključuje kako „neće više gnjevan dolaziti iako je Izrael i nevjeran bio“’. I upravo prorok Ozeja, koji je okusio gorčinu napuštenosti, nevjere i izdaje, postaje prorokom Božje ljubavi i Božjega spasenja. On najprije opisuje Izraela koji se odmetnuo, pa se Jahve zbog toga razljutio. Prezreli su, naime, njegovu ljubav, te Baalu žrtvu prinosili i kadili kumirima. Iako je ta nevjernost bila kažnjena mačem i ognjem Asiraca koji su ih odveli u ropstvo, prorok najavljuje svjetliju budućnost. „Dolaze dani kada će Jahve zamilovati Izraela“ i ponovno reći „ti si narod moj!“ (2, 25). Prorok Ozeja tako biva glasnikom Jahvine ljubavi koju je narod pogazio i prezreo. Ali, ona se nikada nije utrnula u Jahvinom srcu. Zato ga s pravom nazivaju prorokom ljubavi.
Jer, ljubav Jahvina jača je od otpada, izdaje i nevjere Izraela. Ona ne dopušta da Efrajim, Izrael, bude uništen. To smo mogli osjetiti u odlomku u kojem prorok prepričava izljev milosrdne i nježne Jahvine ljubavi prema svome narodu: „Dok Izrael bijaše još dijete, ja ga ljubljah, iz Egipta dozvah sina svoga.. Ja sam Efrajima hodati učio, držeći ga za ruke njegove“. Dok je za nas srce sijelo osjećajnosti, za istočnjake (semite) ono je „središte života i djelovanja“. Dakle, prema njihovom shvaćanju srcem se misli, odlučuje i ljubi. Stoga prorok najavljuje kako će Jahve opet „progovoriti srcu ljudi“ i započeti prekinuti dijalog. A onda poziva: „Hajde, vratimo se Jahvi! On će nas iscijeliti. On koji je udarao, rane će poviti“ (6, 1-2). Usprkos tragike i beznađa prorok gleda veliku budućnost u kojoj se „diže novi narod“, a zemlja postaje „novi Izrael“ u kojem ljiljani cvjetaju i širi se ljepota i miris masline. Iz ovoga kratkoga odlomka proroka Ozeje osjećamo kako je njegov stil živahan i strastven, sažet i zgusnut. Njegovo potpuno predanje u Božje ruke nadahnuto je psalmom koji veli: „Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao, tko će opstati? Al’ u tebe je praštanje, da bi smo ti služili“ (Ps 130, 3). U tom vidu ova je knjiga velika pjesma Božjoj ljubavi, a on odgovoran i zauzet Jahvin suradnik koji izvršava povjerenu misiju i poslanje.
Mi kršćani imamo svoju zadaću i poslanje u svijetu. Stari je pisac zabilježio kako su kršćani u svijetu ono što je duša u tijelu. Danas bismo mogli parafrazirati ovu izreku pa reći, što je srce u tijelu, to su kršćani u svijetu. Po Božjoj zamisli i nakani čovjek je kruna svega stvorenja. Pozvan je uređivati svijet oko sebe. Nažalost, događa se često inverzija toga reda, a to je „nered“ u srcima i ljudskom okolišu. Tvorevina ljudskih ruku izmakla mu je ispod kontrole, „ustala“ protiv konstruktora i postala njegovim gospodarom. A on običnim brojem. Tako je čovjek ostao bez centra, hijerahije vrednota i čvrste uporišne točke. Nema strahopoštovanja pred životom i Božjim zakonima upisanim u njegovo srce i savjest. Osjeća se izgubljeno i nesigurno. Ima li nekoga tko će mu pokazati „ugaoni kamen“ i središte svega?! Hoće li se u ovom vremenu nejasnoće i pomutnje naći odvažnih svjedoka koji će ljude na to upućivati. Na potezu su štovatelji svetih Tajna, sljedbenici i štovatelji Presvetog Srca. Onoga Srca iz kojega Bog izlio ljubav na ovaj svijet. On je, naime, „više puta i na više načina govorio ocima po prorocima“ (Hb 1,1). A ovih dana govori nam slikom probodenog Srca svoga Sina iz kojeg je izveo Crkvu i obdario je svetim sakramentima! Tako je prosuo svijetom cvijeće milosti i svetosti!
I pruža nam osobite znakove svoje naklonosti u ovoj svetoj Godini milosrđa u svetištima u kojima su poput ovog svetišta Srca Isusova u Studencima otvorena vrata milosrđa. Zbog toga nas današnje evanđelje vodi na Kalvariju gdje se Janje Božje smrću i predanjem prinijelo za spasenje svijeta. Preostalo je još samo da otvori svoje Srce odakle će poteći krv i voda, koja će oprati grijehe svijeta. Tim svojim zadnjim ovozemaljskim sebedarjem Isus je ljudima vratio čar izgubljene ljepote kako bi postali bolji, novi i obnovljeni! Upravo zato obraćamo se Srcu Isusovu, koje je „središte ljudskih srdaca“ pa zanosno kličemo: HVALA ti Kriste, što si nam došao, utjelovio se i čovjekom postao kako bismo i mi mogli postati djecom Božjom.
Hvala Ti što nas činiš dionicima svoje božanske naravi preko svetih sakramenata koje si nam ostavio kao našu popudbinu i hranu. Mi te SLAVIMO kao „kralja i središte ljudskih srdaca“, u kojem je «sve blago mudrosti i znanja» i u kojem „prebiva sva punina božanstva“. Ti si naš Put, Istina i Život. Ti si učitelj naš, pastir, liječnik i svećenik. Ti si „bogat za sve koji zazivaju tebe“. Zazivamo te i častimo kao svoga Boga i Stvoritelja, Spasitelja i Otkupitelja. Mi ti se klanjamo i LJUBIMO te jer si „žarko ognjište ljubavi“. Ti si utjelovljena ljubav Očeva, koji je „ocu vrlo omilio“ i od kojeg „punine svi mi primismo“.
Mi ti se danas posvećujemo, Presveto Srce Isusovo, i PREDAJEMO ti svoj um i srce, sebe i svoju obitelj. Predajemo ti svoju prošlost i sadašnjost. Povjeravamo Ti svoju budućnost, vrijeme i vječnost. Vodi kud hoćeš nas. Ovo razmišljanje o Božanskom Srcu, koje je „središte ljudskih srdaca“, završavam prekrasnom pjesmom koju je sročila hrvatska duša dok je u zanosu pjevala: „Isukrste Srcu Tvom, s nama naše se kune dom: Dušom tijelom vijek sam tvoj, za krst časni bijuć boj! Slava Ti kralju, slava Ti Bože. Pred tobom sve je pepeo prah. Dokle smo tvoji tko nam što može, jer ti si nam snaga, ljubav i strah“. Srce božansko Isusa moga, daj da sve više ljubim te ja!“
Po završetku sv. Mise održana je procesija s kipom Presvetog Srca Isusova, kojeg su, obučeni u narodne nošnje, nosili mladići i djevojke.
Dekretom župnu crkvu u Studencima proglasio je biskupijskim svetište Presvetog Srca Isusova mjesni biskup Ordinarij dr. Ratko Perić. Godine 2008. župa je proslavila 100. obljetnicu osnutka, 70. obljetnicu crkve i 10. obljetnicu Svetišta.
