1. Obilježavamo 5 stoljeća čašćenja Gospe od Zečeva. Velike obljetnice uvijek su dobra prigoda prelistati arhive i vremenski portretirati pojedinosti po kojima prepoznajemo kraj, narod i kulturu. I to je portretiranje vrlo važno kako tvrdi poznati engleski spisatelj, umjetnik i kritičar John Berger iz Londona (1926.). On je napisao kako za „uništenje neke zajednice i njezine povijesti dovoljno je razoriti njezinu prošlost“ (Il nostro tempo, 13. lipnja 2004., str. 9). Povijest, naime, govori o ukorijenjenosti u konkretnom vremenu i prostoru, pa su godišnjice s kršćanskog zrenika izvrsna prigoda kako razumjeti odakle dolazimo, gdje se nalazimo i kamo nam je ići i stići. Jer, kad se izgubi pamćenje i sjećanje, ostaje obična, banalna svakodnevica. Zato je sveti Ivan Pavao II. poručivao mladima neka „ne zaboravljaju prošlost. Jer, čovjek bez prošlosti i pamćenja riskira ostati i bez budućnosti“ (Katanija 1994.). Pamćenje je, dakle, sastavni dio identiteta čovjeka obitelji, župe, društvene zajednice i naroda.
Kao hodočasnici došli smo našoj Gospi od Zečeva, koja je ovdje već pet stoljeća okupljala vjerni puk, koji je toliko puta osjetio njezinu blizinu i zaštitu. Njezinim zagovorom dogodilo se toliko pozitivni i dobrih stvari koje je ljudski teško razumjeti. A zbili su se u ne tako davnoj prošlosti, čemu smo i mi svjedoci. Kako na primjer rastumačiti stvaranje „slobodne i neovisne države“ koju nije htjela ni Europa, ni Amerika, ni Ujedinjeni narodi?! Kako protumačiti činjenicu da smo, ne samo obranili svoja ognjišta i preživjeli užas razaranja i „strategiju spaljene zemlje“, već nitko nije umro od gladi ili ostao bez krova nad glavom?! To je zasluga One koju nam je u zadnjim trenutcima svoga ovozemnog života Isus ostavio Mariju kao majku, kad je apostolu Ivanu rekao „evo ti majke“. Kao dobra zagovornica ona nas je i danas okupila na gozbu Riječi i euharistije svoga Sina. To je činila kroz duga stoljeća jučer; to čini i danas; i to će kao brižna majka činiti do konca vjekova.
2. Blagdan Gospe od Zečeva osobita je prigoda zahvaliti Mariji za tu brigu, ljubav i zaštitu. I posebice za one brojne događaje i slučajeve iz naše prošlosti koje je povijesti zabilježila kao memoriju našeg kolektivnog pamćenja. Spomenimo samo neke čudesne zahvate, kao napr. Gospu od Zečeva u obrani Nina i Zadra (1500.), Gospu Badijsku koja je očuvala Korčulu od propasti (1571.), Gospu od Škrpjela koja je zaštitila Perast (1654.), Gospu Sinjsku koja je spasila Sinj (1715.), kao i Gospu Snježnu u obrani Petrovaradina (1715.). Sve su to događaji iz 16. i 17. stoljeća u obrani od Turaka. Ovim čudesnim zahvatima iz davne prošlosti mogli bismo pribrojiti čudesne događaja tijekom nedavnog Domovinskog rata u obrani pred srpskom i crnogorskom agresijom na Hrvatsku. A zbili su se uz Marijinu pomoć i zagovor: Od Dubrovnika, Šibenika, Škabrnje i Zadra, preko Gospića, Karlovca i Vinkovaca do Voćina, Aljmaša i Vukovara. Pripisujemo ih Marijinom zagovoru jer branitelji su joj vjerovali, nosili oko vrata njezinu krunicu, molili i pjevali njezine pjesme. Vrhunac čudesnog zahvata zbio se na blagdan Gospe Sniježne 1995. kada je pri oslobađanju okupiranih područja oslobođen i kraljevski grad Knin. Hrvatske su institucije smatrale taj događaj tako važnim i značajnim da su dan Gospe Snježne proglasili nacionalnim blagdanom i Danom zahvalnosti.
Mogli bismo kratko reći kako smo uglavnom sve naše povijesne krize i kušnje, prijetnje i zastrašivanja uspijevali prebroditi uz pomoć one koju od milja zovemo našom kraljicom i zagovornicom. Dok smo prebirali zrnca krunice i hodočastili u njezina svetišta, ona je vršila ulogu obrane i pomoćnice. I bila je i ostala stoljećima naše utočište, utjeha, pomoć i obrana naša. Stoga se u sabranosti, molitvi i šutnji svetišta lijepo i dobro osjećajmo u njezinome društvu. Tu slušamo pozorno njezina nadahnuća, pa smo kadri s njome ponavljati: Veliča duša moja Gospodina! Zahvalni za svjetlo dobrote koje nam je preko Marije zasjalo, mi joj rado palimo svijeće, nosimo i častimo njezine medalje, slike i škapulare. A njoj u čast činimo zavjete i ziđemo crkve i oltare. To su naši prepoznatljivi putokazi i orijentiri po kojima nas prepoznaju i drugi diljem Europe i svijeta. Mi smo, naime, Marijin narod.
3. Mi stariji sjećamo se kako je prije 45 godina, nakon „hrvatskog proljeća“ (1971.), koje je ugušeno progonom i zatvaranjem hrvatskih studenata i intelektualaca, bila zašutjela je svaka slobodna riječ. Crkva se tada pribrala, te pune četiri godine prikupljala snagu. A onda započela je govoriti provjerenim načinom: hodočašćima našoj Gospi diljem Domovine. Prvo veliko narodno hodočašće održano je u našem Prasvetištu, u Solinu, 1976. Tu je najavljena i započela velika devetnica hrvatskoga puka. Crkva je, naime, osjetila da je hitno potrebno evangelizirati narod kojem se u školama i po obavijesnim sredstvima zatiralo i vjersku i narodnu svijest u ime „marksističke nadgradnje i utopije bratstva i jedinstva“. Shvatila je posebice kako je hitno sve učiniti da mladi otkriju i prepoznaju korijene kršćanske baštine i narodnog stabla. Odabrane su teme i određeno vrijeme toga hodočasničkoga hoda koje će ići od Solina, preko Nina i Knina do nacionalnog euharistijskog kongresa u Marijinom svetištu u Bistrici gdje se okupilo preko pola milijuna ljudi.
Bilo je to mirotvorno „događanje naroda koji nije tražio oružje već krunicu“ u kojoj su prepoznali pravu snagu i konačno osvojili slobodu. Sjećamo se kako su naši branitelja s krunicom oko vrata krenuli braniti okupiranu Domovinu. U krunici su otkrili svoje povijesne korijene koji ih vežu sa zagovornicom kojoj je odani i vjerni puk stoljećima ponavljao riječi: „Zdravo Marijo milosti puna, Gospodin s tobom…“ To je pozdrav prognanih Evinih sinova i divna molitvena simfonija koja stoljećima odliježe po našim crkvama i svetištima. Jer, Mariju se ovdje štuje i doživljava kao mati, koja nas pazi, štiti i čuva. I u koju ljudi imaju neograničeno povjerenje i pouzdanje.
4. O takvom pouzdanju govori svjedočanstvo Hrvatice iz Zagreba koja je dospjela u Sovjetski Savez kao suradnica Komunističke Partije. (Glasnik Srca Isusova, 1983. str. 168.). „Čudnim spletom okolnosti, pripovijeda svjedokinja, upala sam u svijet koji je obećavao raj, ali dospjela sam pod valjak Staljinovih čistki poput milijuna drugih stradalnika… Na putu u Sibir (u Talagu) skoro sam izgubila ono malo povjerenja u život i bila sam očajna. Čak sam i Bogu počela predbacivati što dopušta da me tako nedužnu proganjaju. Upravo kad sam htjela Boga napustiti, sjetila sam se male Gospine medaljice koju sam držala sakrivenu, kao i riječi časne sestre koja mi je poklonila i rekla: ‘Kad budeš u opasnosti traži Mariju u pomoć’. Uvjerila sma se da mi je Marija pomogla izići iz sibirskog pakla. U vlaku koji nas je vozio beskrajnim divljim Sibirom, počela sam vapiti: ‘Majko Božja smiluj mi se, pomozi mi! Meni se tog trenutka vratila nada i snaga. U dubini svoje duše čula sam glas: ‘Ne boj se! Ne očajavaj! Opet ćeš vidjeti svoje dijete i svoj bijeli Zagreb! Jednog dana zasjalo je sunce i u mojoj duši. Bio je svibanj, Marijin mjesec. Duboko sam uvjerena da mi je to izmolila sama Majka Božja. Tada su me obavijestili da sam slobodna i da mogu ići u svoju Domovinu.”
Očiti primjer pouzdanja koje Marija daje svojoj djeci koja je traže i mole. Kao hodočasnici uz ovaj veliki spomen petstoljetnog čašćenja Gospe od Zečeva mi znamo za njezinu veliku ulogu koju je imala u prošlosti našega naroda. Svjesni, međutim, njezine potrebe i u našoj sadašnjosti obraćamo joj se i molimo neka trajno ostane s nama. Budući da je bila i ostala stijeg naših pobjeda i poticaj naših obnova, molimo je neka pohiti u naša sela i gradove, u naše gore i na naše more. U tom vidu ponavljamo ono što joj jedna pjesma kliče i moli: „Ah, ne ogluši se, uslišaj Djevo, ponizne molbe smjerni nam glas. Vjerujemo u te, majko i djevo; Tvoja utjeha dušu nam liječi. Ti si nam, Majko, nada i spas!“ Tako je bilo jučer. Tako neka bude i danas i u vijeke vjekova. Amen.
† Želimir Puljić, nadbiskup
Nin, 2. svibnja 2016.