Nakana Isusovog dolaska, muke i smrti jest naše spasenje!
Teolozi i povjesničari vele kako je ”treća ura u petak poslije podne” prije 1983 godine bila najbezumnije ljudsko djelo. Naime, malu uzvisinu kraj Jeruzalema, koju su zvali Golgota, oblila je toga poslijepodneva Božanska krv nevinog Božjeg Jaganjca. Pred neukrotivom svjetinom koja je kao pomahnitala tražila njegovu smrt, priroda se pobunila i zemlja zatresla. Mi smo ovu dragu pobožnost obavili našom Rivom idući za križem koji je zbog pravednosti Onoga koji je na njemu umro, postao svetim znakom spasenja. Događaj muke, razapinjanja i smrti davno se zbio. Ali, njegova se jeka i danas čuje. Dapače, svi smo mi obuhvaćeni u događaju Isusovog trpljenja i muke. Jer, i mi smo Gospodina osudili svojim zlim življenjem, pa je tri puta padao pod teretom naših grijeha I dok zemlja cvili, a hramska zavjesa puca od vrha do dna, Isusovo srce razdire se od bola jer to je njegov narod koji ga muči i razapinje. “Puče moj, što učini Tebi, ili u čemu ožalostih tebe, odgovori meni!”
U napasti smo tvrditi kako se taj prijekor ne odnosi na nas, već na Židove koji su ga uhapsili, mučili i razapeli. No, ovom pobožnošću križnog puta i procesijom za križem po Rivi osjetili smo, Gospodine, kako su naše krivnje i naši grijesi anticipirano utkani u Judinoj izdaji, Pilatovoj osudi, u Malkovom šamaru. Oni su se našli i u Petrovoj zataji, u bijesu svjetine i okrutnosti vojnika. Posebice smo mi muškarci, Kriste, bili aktivni sudionici procesa i tvoje osude. Preko učenika Jude smo te izdali, preko političara Pilata osudili, preko vojnika mučili i razapeli. To je naša bijedna muška uloga u tvojoj muci i umiranju. Smijemo li iznijeti jednu olakšavajuću okolnost u našu mušku obranu. Preko Josipa iz Arimateje skinuli smo te s križa i položili u grob. Uzmi nam to za dobro i udijeli nam oproštenje za naše grubosti, vrijeđanja i psovke. To te večeras usrdno molimo.
“Puče moj, što učini tebi..?!” I mi žene iz ove procesije, iz ovoga Grada s dubokim kršćanskim korjenima spadamo u taj “puk” koji opetovano pozivaš na odgovornost. I mi smo s onom razjarenom svjetinom glasno vikale: “raspni ga, raspni!” Naši su krištavi glasovi sve nadjačali, pa se ni Pilat, ni Kaifa nisu osudili drugačije razmišljati osim osude i razapinjanja. Dopusti nam ipak, Gospodine, koju rečenicu u našu obranu. Pokušavale smo nagovoriti Pilata (preko njegove žene) da te oslobodi osude. U jednoj od jeruzalemskih ulica Veronikinim rupcem brisali smo tvoje iznakaženo lice. A preko pobožnih žena, koje su te pratile do Golgote, oplakale smo tvoju muku i stradanje. Možemo li se zbog te pozitivne uloge nadati oproštenju?! Oprosti, Isuse. Oprosti naše grijehe zavođenja, nečednosti, svadljivosti, zavisti, ogovaranja i klevete. Ne daj, Isuse, da neizmjerna vrijednost tvoje svete krvi bude za nas izgubljena. Udijeli nam svoju milost i uvedi nas poslije ovoga života u vječnu radost. “Vrelo milja, slatka mati, bol mi gorku osjećati. Daj da s tobom procvilim. Daj mi s tobom suze livat. Raspetoga oplakivat. Dokle diso budem ja!”
Križ i trpljenje nije bila glavna namjera Isusovog dolaska na svijet. Njegova je namjera bila spasenje, uskrsnuće i život vječni. Ali, nema drugog puta koji bi tamo vodio osim onoga preko Maslinske Gore, Golgote i Kalvarije. Do velikih stvari u životu dolazi se samo preko tih strmina. Per aspera ad astra! Pričaju kako je poglavar neke redovničke zajednice poslao svoga subrata da uredi sve za misijsku postaju njihove kongregacije. Nakon određenog vremena i sam poglavar odluči poći vidjeti kako stvari teku. Na njegovom dolasku redovnik se odmah pohvalio: stvari dobro idu: dobili smo potrebne papire, imamo pripremljeno zemljište, imamo dobrotvora koji nam je osigurao i početna sredstva za gradnju misijske postaje. Ukratko, oče Provincijale sve ide dobro. Ako ide dobro, nije dobro, uzvratio je poglavar. Ne razumijem vas, oče provincijale. Nije dobro jer nisi spomenuo križa, poteškoće, probleme. Bit će dobro kad križ dođe. S njim će doći i blagoslov, uzvratio je provincijal.
S križem dolazi i blagoslov. Svjesni da je križ naš lijek i naša snaga, utjeha i nadahnuće mi smo sudjelovali u ovoj dragoj pobožnosti križnog puta i pokorničkoj procesiji. Crkva nam tim povodom daje mogućnost potpunog oprosta od vremenitih kazni koje smo svojim nevaljalim životom zaslužili. Potpuni oprost možemo namijeniti za sebe i za svoje, za žive i mrtve, posebice za duše u čistilištu.
Ovaj pobožni mimohod od Dimitrija do Svetog Frane izraz je naše vjere, molitve, nade i počasti svetom drvu križa na kojem Isus umrije za naše vječno spasenje. Zbog toga, “častimo te križu sveti, na kom umrije Isus naš. Ustma srcem častimo te, sveti križu Isusov”. Amen.
† Želimir, nadbiskup
Crkva sv. Frane, 13. 03. 2016.