Isusov križ je blagoslov i lijek, naša snaga i utjeha
Kad smo prije dvanaest dana obavili križni put našom Rivom rekao sam kako teolozi i povjesničari smatraju da je smrt Isusova na Kalvariji bila najbezumnije ljudsko djelo. Naime, malu uzvisinu kraj Jeruzalema, zvanu Golgota, oblila je Božanska krv nevinog Božjeg Jaganjca. Pred neukrotivom svjetinom koja je kao pomahnitala tražila njegovu smrt, Pilat je popustio i oprao ruke. Židovski starješine su se radovali jer su ostvarili svoj cilj. Samo se priroda postidjela. I dok se zemlja tresla, a hramska zavjesa pucala po šavovima, Isusovo se srce razdiralo od bola jer to je njegov narod koji ga muči, razapinje i viče: “Raspni ga, raspni!” “Puče moj, što učini Tebi, ili u čemu ožalostih tebe, odgovori meni!”
Evo nas opet pred Isusovim križem. Upravo smo čuli potresno Ivanovo izviješće o žalosnom procesu u kojem se pred našim očima redaju predstavnici različitih zvanja i staleža: mogućnici, suci, svećenici, vođe stranaka, bogataši, intelektualci, dvorani, građani, vojska, narod, sluge, služavke, muškarci i žene, pojedinci i društvo. A glavni junak u tom procesu jest Isus Krist, Sin Božji, jedini spasitelj i otkupitelj svijeta. Opisana drama, koja doista, uznemiruje ljudsko srce, započinje u vrtu. Evanđelist Ivan time nas podsjeća onog edenskog vrta, izgubljenog raja gdje su naši praroditelji Adam i Eva sve proigrali. Isusova muka započinje također u vrtu u kojem “novi Adam” sve popravlja. ”Bože koji si sve stvorio, i još divnije u svom Sinu obnovio”, moli Crkva svake godine u zbornoj molitvi na Božić.
Početak Isusove muke odvija se pod dva znakovita događaja:
– Na jednoj strani “glavari svećenički i pismoznanci” u Jeruzalemu što bi današnjim rječnikom bili kreatori dnevne politike i planeri svjetskog poretka. Oni “traže načina kako Isusa na prijevaru uhvatiti”.
– Na drugoj strani u Betaniji, neznatnom mjestu u provinciji, dok Isus sjedi u kući Šimuna Gubavca, dolazi ”neka žena” s alabastrenom posudom nardove skupocjene pomasti i polijeva je po Isusovoj glavi (Mt 26, 6). I dok ”krema društva” u metropoli sprema smrt za Nevinoga, dotle ”neznana žena” u provinciji pomazuje Isusa za ukop. U ovoj ”nepoznatoj ženi”, koja je prikazana zamjenicom “neka”, počašćene su sve vrijedne žene, majke, supruge i domaćice koje su snagom ženskog instinkta osjetile nepravdu koja je nad Isusom učinjena: od Pilatove supruge do onih pobožnih žena koje su ga pratile i oplakivale. Od Marije Magdalene, Marije majke Jakovljeve, do Salome i Marije majke Isusove, koje promatrahu izbliza kamo položiše Isusovo tijelo. A jedna od njih bit će prva vjesnica i svjedok Isusovog uskrsnuća.
Križ i trpljenje nije bila glavna namjera Isusovog dolaska na svijet. Njegova je namjera bila spasenje, uskrsnuće i život vječni. Stoga, glavni junak u tom žalosnom procesu jest Sin Božji, koji je po smrti i uskrsnuću spasio i otkupio svijet. Zbog toga je njegov križ na kojem je izvojevao pobjedu postao za nas blagoslov, lijek, snaga i utjeha. A naše sudjelovanje u dirljivim obredima Velikoga Petka, kao i naš mimohod ulicama Grada izraz je naše vjere, molitve, nade i počasti svetom drvu križa na kojem Isus umrije. Stoga i večeras usrdno molimo: Ne daj, Isuse, da neizmjerna vrijednost tvoje svete krvi bude za nas izgubljena. Udijeli nam svoju milost i uvedi nas poslije ovoga života u vječnu radost. “Vrelo milja, slatka mati, bol mi gorku osjećati. Daj da s tobom procvilim. Daj mi s tobom suze livat. Raspetoga oplakivat. Dokle diso budem ja!”
† Želimir Puljić, nadbiskup
Zadar, 25. ožujka 2016.