Veliki Četvrtak – dan ustanovljenja Euharistije i Svetog Reda
1. Na Veliki Četvrtak prisjećamo se dana rođenja Euharistije i svećeničkog rođendana. Stoga se večeras posebno povezujemo s Kristom koji je vječni i nepresušni izvor našeg svećeništva. Razmišljamo o Euharistiji i svećeništvu i zahvaljujemo Bogu za taj veliki dar. I molimo neka nikad ne presuši izvor poslužitelja velikog otajstva bezgranične ljubavi. Jutros smo u prigodi Mise posvete ulja preporučili u molitve one koji svetim ređenjem postadoše svjedoci i poslužitelji toga velikog otajstva. Večeras molimo žarko i zaufano neka u našoj Zadarskoj nadbiskupiji bude uvijek dovoljan broj onih koji će dijeliti svete tajne, slaviti Euharistiju i upućivati nas na pravi put spasenja.
Obredi Velikog četvrtka vode nas u povijest slavlja Pashe, kad su Izraelci uz vazmenu večeru spominjali najvažniji događaj njihove povijesti: blagovanje janjeta čija ih je krv oslobodila iz egipatskog ropstva. Taj stvarni događaj postao je slikom novog Janjeta i nove večere – Posljednje večere Gospodnje. Krv Janjeta postala je vidljivim znakom spasenje svijeta, a gozba trajnom uspomenom na to spasenje: Ovo činite meni na spomen (Lk 22, 19). Euharistija je spomen-čin kalvarijske žrtve našeg otkupljenja. Povijest spasenja nalazi u njemu svoj vrhunac i posljednji smisao. A slavljem euharistije mi ispovijedamo vjeru u njegovu stvarnu i trajnu nazočnost. Crkva je to stoljećima vjerovala, ispovijedala i ljubomorno čuvala i branila.
2. Na svojoj Posljednjoj Večeri Isus je odlučio po euharistiji trajno prebivati među nama. Euharistija je, dakle, produljenje Isusovog života na zemlji i milosno približavanje ljudima. Ona je zagrljaj i poljubac Božjeg Sina. On, koji je prošao zemljom čineći dobro, tu je. Među nama. Spreman je svakog trenutka prosvijetliti nas, ojačati, blagosloviti, posvetiti, utješiti i pomoći. „Dragost je moja biti sa sinovima ljudskim. Ostanite u mojoj ljubavi“ (Iv 15, 9). Kad je prvi put pričestio svoje apostole na Posljednjoj večeri izgovorio je riječi: „Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo. Uzmite i pijte ovo je krv moja novoga zavjeta koja će se proliti za vas“. I od toga svetog i svečanog trenutka obnavlja se isto pod svakom svetom Misom. Obnavlja se na nekrvni način milost križa i otkupljenja. Teče i struji novi Božji život koji nam je Krist zaslužio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. On leži na oltaru kao „zaklano i žrtvovano, ali uvijek živo Janje Božje koje oduzima grijehe svijeta“ (Iv 1, 29).
Isus je slavio sa svojim apostolima pashalnu večeru: „Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem“ (Lk 22, 7 – 20). Euharistija i svećenički red ustanovljeni su upravo te svete večeri. Stoga su ta dva sakramenta sudbinski povezana. Nema svećenika bez euharistije, kao što nema euharistije bez svećenika. Stoga se i veli da je svećeničko zvanje u biti euharistijsko. Svećenik, naime, priprema euharistijski stol da ljudi blaguju Tijelo Kristovo. Sam se stavlja na raspolaganje Bogu da preko njega i njegove službe preobražava svijet i vjernike. I dok predvodi euharistijsko slavlje, događa se čudesna preobrazba čovjeka, povijesti i svemira. To je Božanska pretvorba koja nadilazi vremena i prostore. A ipak ona je vidljiva i konkretna. U svojim znakovima i obredima. Svećenik je liturg, predvoditelj slavlja. On živi od mise i za misu, a Misa hrani i krijepi misnika i vjernike.
3. I dok večeras idemo duhom u Dvoranu Posljednje večere, zahvaljujemo Bogu za dar euharistije, za dar svetog svećeničkog reda, za zapovijed ljubavi koja je u temelju stvaranja civilizacije ljubavi. Posebno zahvaljujemo što nam je po znakovima kruha i vina ostavio samog sebe. O sveta Tajno na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave! Neposredno pred dramu suočenja sa snagama zla i smrti, u trenutku odlučnog prijelaska iz ropstva i smrti u slobodu i život, Isus nam ostavlja simbole vjernosti i ljubavi. I svakog dana od onog nezaboravnog četvrtka uvečer okuplja se zajednica Božjeg naroda prisustvovati i slaviti jedinstvenu gozbu, gozbu ljubavi i bratskog zajedništva, gozbu lomljenja kruha i zahvaljivanja. Taj spomen čin je najdraža i najdragocjenija uspomena. To je spomen čin koji najavljuje novo doba, novo vrijeme, “novo nebo i novu zemlju” koji započeše u činu sebedarja na Veliki četvrtak za vrijeme ove nezaboravne Večere Gospodnje. I to je ono što večeras zahvalno slavimo i s radošću spominjemo.
† Želimir Puljić, nadbiskup
Katedrala, 24. ožujka 2016., misa s narodom