Tijekom ove svete mise pripada da i mi obnovimo svoja krsna obećanja što ćemo učiniti nakon ove homilije. Drago mi je što ste mogli nazočiti ovoj svečanosti primanja novih članova u časni zbor kanonika Svete Stošije čiju ste prezentaciju sada slušali. Božićno vrijeme koje je pri kraju obilježeno je događajem koji se zbio prije dvije tisuće godine, u maloj zemlji Palestini, u gradu Betlehemu, u kojem se Mariji zaručenoj s Josipom rodilo dijete komu dadoše ime Isus. O tom otajstvenom događaju i dolasku mi smo prošli tjedan razmišljali, a večeras, na kraju ovog božićnog razdoblja, prisjetimo se nekih detalja, kako bismo malo više zaronili u to otajstvo koje nikad nećemo moći svojim razumom shvatiti.
Pred očima nam se odmah pojavljuje ona liturgijska noć, sveta noć, na kojoj smo slušali kako anđeo Gospodnji pristupa pastirima i javlja im blagovijest. Blagovijest veliku i radost, za sav narod. Pastiri povjerovaše, pa pohitiše u Betlehem, gdje nađoše dijete povijeno u jaslama. A kraj njega Josip i Marija, u molitvi i kontemplaciji, razmatranju. Taj nas opis potiče da i mi ovom događaju pristupamo s vjerom i adoracijom. Jer vječna Božja riječ, koja je postojala prije vremena, prije nego se svijet stvorio, i po kojoj je svijet stvoren, utjelovila se u vremenu i čovjekom postala. Knjiga Mudrosti to ovako opisuje: ‘Dok je mirna tišina posvuda vladala, i noć brzim tijekom stigla do sredine svoga puta, jurnula je tvoja riječ svemoguća s nebesa, s kraljevskih prijestolja’. Tako Knjiga mudrosti već davno najavljuje ovaj događaj o kome pokušavamo dokučiti njegovu otajstvenost. Gruberova himna o tihoj i svetoj noći govori o tišini i šutnji koja nam jedina pomaže prodrijeti u otajstvo ovoga događaja i otkriti Božje lice u djetetu koje leži na jaslama. Pred veličinom otajstvene zbilje, koja se i ove godine dogodila među nama, pridružujmo se i mi anđeoskim korovima i pjevajmo radosno i odano našu staru, tradicionalnu molitvu i pjesmu: Teb’ Isuse hvalimo, Sveto Trojstvo slavimo, Majku tvoju častimo, Svetu Djevu Mariju.
Na svetkovinu Tri kralja ili Bogojavljenje, liturgija nam je prikazala kako ljudi različito reagiraju na ovu otajstvenu stvarnost, na objavu Isusovog rođenja. Herod koji je bio zatečen informacijom o rođenju kralja, odmah saziva vijeće stručnjaka i učenjaka i bio je spreman učiniti sve da tom novorođenom kralju odmah skonča njegov put, kako mu ne bi poremetio njegove putove i njegove planove. Krvoproliće nevine dječice on će smatrati, kao uostalom i brojni dikatori tijekom povijesti, nečim što je njemu kao kralju moralno dopušteno. Ta rasa ljudi, nažalost, i danas nije nestala, jer njihove su oči slijepe za objavu Božje ljepote i Božjeg lica. Za njih, zapravo, nema bogojavljenja. Pismoznanci, s kojima se Herod posavjetovao da bi doznao je li to istina što su mu mudraci s Istoka javili, koji su mu jasno rekli da će to biti u Betlehemu, sve mu protumačili i znali su gdje se Mesija ima roditi, također ni oni neće prepoznati Isusa. U djetetu neće prepoznati lice Božje. Iako znaju gdje se Mesija rodio i to drugima znaju objasniti, kao što su Herodu objasnili i pokazali, oni ni prstom nisu maknuli da bi pošli tamo i vidjeli, doživjeli, osjetili, susreli. Ostaju na svojim mjestima i u svojim stavovima. Ovo držanje pismoznanaca, dok razmišljamo o otajstvenoj zbilji Božjeg silaska na zemlju, tjera i nas na razmišljanje. Nismo li i mi često, poput njih, koji puno toga znaju o Isusu, ali odlučiti se kršćanski, radikalnije živjeti, nemamo hrabrosti. Ostajemo u svojim stavovima i u svojim uvjerenjima. Stoga, čini mi se, možemo nešto dobro naučiti od mudrih kraljeva koje smo nekidan obilježili, koji pri odlasku u Jeruzalem jednostavno ispovijedaju: Vidjeli smo gdje zvijezda izlazi, pa mu dođosmo i pokloniti se. Da su kalkulirali kakve ih sve nevolje i opasnosti čekaju na tom putu, sigurno nikad Jeruzalema ne bi vidjeli. Nikad u Betlehem ne bi stigli. Vidjeti i krenuti tajna je Božjeg nadahnuća. Ona je nosila i praoca Abrahama, da se zaputi ne znajući kamo ide. Nije znao, ali je bio siguran – Bog koji me nadahnuo, koji me pozvao, ostaviti me neće.
Kraljevi, dakle, ne idu u Betlehem iz znatiželje, nego iz pobožnosti. Nije im do turističke želje da upoznaju neka druga mjesta, Jeruzalem, Betlehem i ostala koja su susreli na putu, nego da izraze svoju odanost i poklonstvo Bogu svemogućemu. Dok na kraju ovog božićnog vremena pokušavamo malo razmišljati o tom otajstvenom događaju Božjeg utjelovljenja, radi nas ljudi i radi našeg spasenja, ne zaboravimo, imajmo to uvijek u vidu, kako su ga samo dvije vrste ljudi prepoznale i iskreno se radovale njegovom dolasku. Radovale su se tom nebeskom Djetetu priprosti, jednostavni i siromašni pastiri te učeni, mudri i ponizni kraljevi s Istoka. Da bi čovjek prepoznao i srcem prihvatio Isusa, potrebno je upravo to: jednostavno, otvoreno i djetinje srce, koje prihvaća to otajstvo i pred njim se iskreno klanja. Nije nevažan detalj koji opisuje Matej u svom evanđelju, da su kraljevi nakon tog poklonstvenog čina i darova koje su donijeli malom Isusu, u snu bili upućeni poći drugim putem, u svoju zemlju. Onaj, naime, tko Krista sretne i u njega se zaljubi, ne vraća se više istim putem. On je drugi čovjek. Susret s njime radikalno mijenja ne samo njegov život, nego i njegove putove. Sebi u mislima postavljam pitanje koje postavljam i vama ovdje, koga bismo mi, od ovih navedenih svjedoka ovog otajstvenog događaja, željeli i najradije htjeli nasljedovati.
Današnjim obredom krštenja na obali rijeke Jordana, Isus napušta Nazaret i izlazi na javnu scenu. Pred Ivana Krstitelja i mnoštvo ljudi koji bijahu u iščekivanju. I dok je Isus bio uronjen u molitvi nakon krštenja, čuli smo iz Lukinog izvješća, nebo se otvara. A Otac nebeski progovara: ‘Ovo je sin moj ljubljeni koji mi je omilio, njega slušajte’. To je taj trenutak kojeg su mnogi očekivali. ‘O, da razdereš nebesa i siđeš’, slušali smo tijekom došašća molitvu proroka Izaije, molitvu starih proroka, molitvu ljudi koji su stoljećima iščekivali. A mi smo u duhu toga iščekivanja priključili našu molitvu u pjesmi došašća, ‘Padaj s neba, roso sveta, padaj s rajske visine’.
Svetkovina Isusovog krštenja podsjeća i nas na naše krštenje po kojem, kako se kaže, ulazimo u Kristovu zajednicu te oslobođeni svake ljage grijeha, postajemo Isusova braća i sestre i subaštinici Božjih obećanja. I na našem krštenju započela je radosna i uzvišena avantura našeg vjerničkog hodočašća, našeg hoda prema Isusu Kristu. Našeg puta na kojem želimo poput kraljeva pokloniti se Isusu i ispovijediti svoju vjeru u njega, da je on jedini spasitelj i otkupitelj ljudi. I zato, zahvalni za to hodočašće, zahvalni za taj sveti milosni početak i mi ćemo se večeras sa zahvalnošću sjetiti onih koji su nam bili pomoć u tome; ponajviše naših roditelja koji su nas odgajali u vjeri otaca, naših kumova koje su roditelji odabrali, kako bi im u tom svetom zadatku odgoja pomagali. Sjetit ćemo se svojih krstitelja i župne zajednice u kojoj smo se krstili i tako urasli u njegovu Crkvu, u to mistično tijelo Kristovo. Sjetit ćemo se, i ponizna srca i radosne duše obnoviti svoja krsna obećanja.
† Želimir Puljić, nadbiskup
Katedrala sv. Stošije, 10. siječnja 2016.