Hrvao se s moćnicima da zaštiti nemoćne
1. Godišnjica Stepinčeve blažene smrti večeras nas je okupila oko stola Gospodnjeg, oko Euharistije u kojoj je blagopokojni kardinal nalazio snagu i okrjepu. Upravo na današnji dan, 10. veljače 1960., držeći goruću svijeću u ruci u 14 sati i 15 minuta preminuo je blaženom smrću pravednika. Tiho u kućnom pritvoru u Krašiću, završio je ovozemni hod nepokolebljivi branitelj vjere, neustrašivi čuvar pravovjerja i jedinstva Crkve, neumorni zaštitnik čovjeka i njegovog dostojanstva. On je u Božje ime iz zatvora i pritvora branio slobodu Crkve. Nošem iskrenim rodoljubljem tumačio je pravo hrvatskog naroda na slobodu, državu, na dostojan život u miru, u slobodi i pravednosti. Neprolazni etički principi bili su stijena na kojoj je stajao kao svjetionik koji je u sveopćem neredu i mržnji onoga vremena pokazivao svjetlo i put spasenja.
Kad sam neki dan sudjelovao na proslavi svetoga Vlaha u Dubrovniku, imao sam prigodu poljubiti njegove svete moći koje sam dobio za riznicu katedrale 1999. godine. Gledajući na misi predstavnike Grada, Županije i državnih institucija s predsjednicom gospođom Kolindom Grabar Kitarović, sjetio sam se kako je kard. Stepinac prije 75 godina s hrvatskim banom Ivanom Šubašićem bio u Gradu i predvodio festu svetoga Parca. I ove godine on je po svetim relikvijama prošao Stradunom gdje je 1941. predvodio misu i propovijedao. Kao zaljubljenik Kristove Crkve Stepinac je tada u Dubrovniku osudio opake ideologije komunizma, fašizma i nacizma te govorio o „katoličkoj nauci i Kristovom evanđelju odakle su primali nadahnuće veliki pjesnici, učenjaci, umjetnici i pisci; državničku mudrost nalazili državnici starodrevne Dubrovačke Republike; vrli pomorci i junaci minulih stoljeća crpili snagu vjere, te duše marnih poljodjelaca i obrtnika nalazili utjehu i zadovoljstvo“. Tako je zborio prije 75 godina ovaj vrli sin roda našega koji je i ovdje po svojim svetim moćima nazočan među nama i u našim srcima.
2. Što večeras reći o ovom dičnom sinu roda našega? Što posebice uočiti u njegovom svijetlom liku koji blista na obzorju Crkve Katoličke i hrvatske povjesnice? Što bi ovaj duhovni knez dvadesetog stoljeća poručio nama večeras u Zadru i diljem Hrvatske? Znamo da je živio u vrlo teškom povijesnom vremenu opasnih ideologija kojima se žestoko usprotivio i branio ljudska i narodna prava. Njegova hrabrost u tom mračnom razdoblju bila je izvorom nade za potlačene i ugrožene. Volio je svoj narod i bio ponosan što je član hrvatskoga roda. Stoga nije mogao mirno promatrati progone Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji. No, to ga nije omelo da se u tijeku rata zauzima za svakog ugroženog čovjeka, bez razlike vjere i nacije. Spašavao je Židove, Rome, Srbe, ugrožene Hrvate i Slovence. Stoga su ga nacisti dva puta pokušali likvidirati namještenim atentatima. Poslije rata jednako se protivio komunističkoj diktaturi, prosvjedovao protiv brojnih zločina, gaženja prava Katoličke Crkve i osobito protiv ubojstava stotine katoličkih svećenika.
I dok su nacisti nastojali tajno ga likvidirati, komunisti su ga nevinog osudili i poslali u zatvor pred očima cijeloga svijeta. Ali, pola stoljeća kasnije, 3. listopada 1998. kardinal Stepinac je izašao kao moralni pobjednik. A bezbožni režimi (fašizam, nacizam i komunizam) otišli su –nadamo se zauvijek i bez povratka- u povijesnu ropotarnicu. Upravo onako kako je to on predvidio u povijesnom sramotnom procesu u Zagrebu, kad je upozorio komuniste da se „uzalud Bogu protive i ljudska prava gaze“. Jer, na koncu povijest će izreći svoj sud. Mi smo generacija koja je doživjela slobodu Domovine, i u slobodnoj Republici Hrvatskoj veličanstvenu liturgiju u Mariji Bistrici kad je povijest presudila u Stepinčevu korist. Bogu hvala.
3. Ponosni smo na blaženog Alojzija kojega je Gospodin već zarana odabrao i povjerio tešku i odgovornu zadaću u vođenju Zagrebačke nadbiskupije. S njim smo povezani ne samo narodnim korijenima i osjećajima, već još više vjerom i pripadnošću Crkvi Katoličkoj koju je neizmjerno volio i za nju se žrtvovao. I on je po svojoj vjerničkoj obitelji, posebice preko majke Barbare, bio utkan u život svoje župe i biskupije. I kao što je od djetinjstva naučio voljeti svoju majku, tako je preko nje naučio ljubiti majku Domovinu i majku Crkvu za koju je napisao u svom Dnevniku: „Što dulje živim i promatram otajstvo Crkve, to mi je ona draža i milija. O velika si Crkvo Božja!“ Ništa ga nije moglo pokolebati u ljubavi prema njoj. I želio je uvijek predstavljati i zastupati poniznu i slobodnu Crkvu. Poniznu pred malenima, patnicima i progonjenima, a slobodnu i hrabru pred moćnim vladarima i silnicima ovoga svijeta. Borio se za njezinu slobodu i bio pripravan umrijeti ako ustreba za njezino dobro i dobro svakog čovjeka. To potvrđuju njegove riječi iz jednog pisma: „Kad bih mogao dao bih i stotinu života samo da živi Crkva Božja“.
Milanski nadbiskup, kasnije papa Pavao VI, kad je služio Misu prigodom smrti kard. Stepinca u Milanu 1960. rekao je: „Vjera traži junake i svjedoke, a ne slabiće. Ona traži vjerne sinove i dosljedne apostole“, poput Stepinca koji nije pravio kompromise. Nepravdu je nazivao nepravdom i svaku zabludu zabludom. Službu naviještanja Evanđelja ispunio je svojom patnjom, a poruku vjere zapečatio je smrću. Povijest ga je zbog toga upisala u niz najhrabrijih biskupa Europe onog tragičnog vremena. Stoga ime Stepinac za nas je poruka: poruka Istine i dobrote, poruka vjernosti Bogu i čovjeku, poruka ljubavi prema Crkvi i svome rodu.
4. Gospodin mu je udijelio dvije osobite milosti: Utjehu i snagu da nije otišao od svoga stada, premda su komunisti sve poduzimali kako bi ga nagovorili da ode iz Domovine. I, drugu posmrtnu nagradu: čekati dan uskrsnuća u srcu svoje biskupije, u zagrebačkoj katedrali. S njegovim grobom postala je jačom i zemlja Hrvatska koju je toliko poštivao. A narod, kojeg je toliko volio pa se u tome „ni od koga nije dao natkriliti“, dobio je sigurnost i dar blaženog Alojzija komu se mogu moliti i u svim životnim potrebama utjecati.
Zahvalni smo blaženom Alojziju što je znao svakomu uputiti prikladnu pastirsku riječ utjehe i objašnjenja: Očevima i majkama, mladićima i djevojkama, studentima i radnicima, svećenicima i redovnicima, kulturnim djelatnicima i političarima. Uvijek je branio Božja prava i ljudsko dostojanstvo. Nije se plašio da će mu zbog toga predbaciti kako nije suvremen i da „ne shvaća tijekove modernog života“. Nije se povijao pred moćnicima ovoga svijeta. A imao si osjećaj „pomazanog sluge“ koji je pozvan i poslan naviješćivati radosnu vijest evanđelja, sužnjima objaviti oslobođenje i tužnima radost. A svima proglasiti godinu milosti Gospodnje i dan odmazde Boga našega. Blaženi Alojzije Stepinac, moli za nas sada i uvijeke. Amen.
† Želimir Puljić, nadbiskup
Bili Brig, 9. veljače 2016.