Blagdan Prikazanja Gospodinova u utorak 2. veljače svečano je proslavljen u svetištu sv. Šimuna u Zadru, gdje se nalazi tijelo Šimuna koji je Isusa primio na ruke za njegova prikazanja u hramu, prema biblijskom opisu evanđeliste Luke. Svečano misno slavlje s blagoslovom svijeća i ophodom oko crkve predvodio je mons. Josip Lenkić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, upravitelj Šimunovog svetišta i župnik župe sv. Šime u Zadru.
“Na blagdan Svijećnice ponovno se želimo, četrdeset dana nakon Božića, podsjetiti da se Bog posve ljudski angažirao u zbivanja u svijetu. U jeruzalemskom hramu Bog po djetetu Isusu dolazi čovjeku u susret. Dolazi mu u hram, na mjesto gdje i sam čovjek želi Boga susresti. Prikazanjem Isusa u hramu Marija i Josip izvršavaju Zakon Gospodnji. Tim činom je Gospodin pošao ususret svom narodu da ga spasi. Prikazuje se nebeskom Ocu kao žrtva za spasenje svijeta“ rekao je mons. Lenkić, dodavši da je u vrijeme Isusova prikazanja bilo mnoštvo ljudi koje nije zapazilo da se u hramu događa sudbonosni susret Boga i ljudi.
„Nitko ne bi zamijetio taj Božji dolazak čovjeku ususret, da se u hramu nisu našli ljudi koji su iščekivali utjehu Izraelovu, a predstavljeni su u liku starca Šimuna koji je potaknut Duhom Svetim došao u hram i proročice Ane, udovice koja je svakodnevno dolazila u hram. Taj susret je ostvarenje Božjeg plana kojeg je navijestio prorok Malahija, da će se susret Boga i čovjeka u hramu dogoditi iznenada, kad to ljudi nisu očekivali i na način na koji nisu planirali“ rekao je mons. Lenkić. Jakost i ozbiljnost susreta osobito su primjetni kad su Isusa, maleno dijete, susreli Šimun i Ana.
„Bez dara Duha Svetoga koji je nadahnuo njihova srca, ti ljudi ne bi mogli u djetetu Isusu prepoznati spasitelja ljudi. Proročica Ana nije mogla prešutjeti koga je susrela u hramu svima koje je susretala u svakodnevici, a Šimun je bio spreman bez straha umrijeti. Ni jedno ni drugo nije baš uobičajeno i prepoznatljivo u životu kršćana: da pripovijedamo o svojoj vjeri i da se ne bojimo smrti. Susret u hramu nam je poziv i poticaj na češće i ozbiljnije susrete s Bogom“ istaknuo je mons. Lenkić, dodavši da se ništa u svijetu ne događa bez Božje skrbi i nadahnuća, a ipak, svaki čovjek može Božji plan poremetiti svojim neprihvaćanjem; ili se u njega uključiti prihvaćanjem.
„To je tajna Božje svemoći i ljudske slobode koju nećemo do kraja shvatiti, ali se možemo djelotvorno u Božji plan uključiti. Postavši po Isusu čovjekom, Bog je prihvatio ljudsku krv i meso. Tako je postao jednim od nas, toliko da je mogao trpjeti i po ljudski umrijeti. Zato što je u Isusu bio iskušavan zlom i smrću, Bog zna kako je ljudima u iskušenjima i voljan je iskušavanima pomoći“ rekao je predvoditelj, naglasivši da se Božja pomoć ljudima događa u susretu s Bogom po sakramentima i molitvi.
Ljudi su osjetilna bića pa trebaju i znakove, predmete i događaje za te susrete. „Blagoslov svijeće i njen plamen podsjećaju na živog uskrslog Isusa. U bogoslužju susrećemo Krista koji je svjetlost svijeta. Neka nas svijeća podsjeća da Krist treba biti svjetlo našem životnom putu. Zajedno sa Šimunom i mi primimo Isusa u svoj život svjetlom vjere i s njim koračajmo prema svjetlu koje će nam se očitovati u nebeskoj slavi.
Blagoslovljena i upaljena svijeća kroz mnoga je stoljeća pomoć umirućim kršćanima da, ostavljajući ovaj svijet, budu uvjereni da po smrti ne padaju u ništavilo, nego kroz mučni događaj smrti prelaze k vječno živom Bogu“ rekao je mons. Lenkić, dodavši kako je garancija da je smrt prelazak, a ne nestanak, Isusova smrt i uskrsnuće.
„Uskrsli Isus je svjetlo ljudskog života, a život na zemlji putovanje prema vječnosti. Na putovanju nas prati Bog po Isusu, koji je u životu iskusio muke, poniženja i čeka nas na cilju u vječnosti.
To onda nije samo uspjeh u životu nego pravi uspjeh života. Molimo Boga da nas uvijek obasjava Kristovo svjetlo, da naš put za Isusom bude putokaz drugima, a nama sigurni put u vječnost“ potaknuo je mons. Lenkić. Na Dan posvećenog života, potaknuo je na molitvu za redovnike i redovnice koji su se Bogu posvetili kroz zavjete čistoće, poslušnosti i siromaštva, da ostanu vjerni svojim zavjetima i karizmama.
Ines Grbić
