1. Čuli smo večeras riječi proroka Jeremije ”prije nego što te oblikovah, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina iziđe ja te posvetih” (Jer 1, 4). Obilježavajući Godinu posvećenog života i mi smo sa sviješću da nas je Gospodin ”oblikovao i posvetio” razmišljali o “prošlosti koje se sa zahvalnošću spominjemo”, “o budućnosti koju s nadom grlimo” te “o sadašnjosti koju s oduševljenjem želimo živjeti”. U tom vidu u svom pismu na početku Godine posvećenog života prisjetio sam se dvojice redovnika koji su prije trideset godina na sinodi (1984.) opisivali Bogu posvećene osobe kao “svojevrsne sanjare” (biskup Egger, kapucim) i “nepopravljive optimiste” (tadašnji general salezijanaca Viganò). Obojica su poput proroka Jeremije bili svjesni da ih je Duh Gospodnji odabrao i poslao biti ”Božji sanjari i nepopravljivi optimisti” koji svjedoče i šire ”ljubav, veselje, mir, vjernost i dobrotu” (usp. Gal 5, 22). Redovnici zapravo svojim “posvećenjem ostvaruju Isusov program”. Svojom pak vjernošću “uvećavaju sjaj Evanđelja”, a žrtvom i ljubavlju oni “objavljuju milosrdno lice Očevo”. Zajedništvom bratskog života oni “najavljuje novo društvo Duha Svetoga”.
Svako zvanje pa tako i ono Bogu posvećeno, dar je neba, ali i uzdarje ljudskog srca. Ono se stvara i ostvaruje svakog dana. Sa zvanjem se ne rađa, ali se u zvanju postaje i ostvaruje. S njime se prolazi kroz “klance i jadikovce”. I kad procjenjujemo koliko je netko “uspio” u zvanju (misli se duhovnom), onda se to mjeri prema stupnju usvajanja vrjednota. Pojedinac je usvojio vrjednote kad ih “razumom spoznaje, srcem prihvaća i u život provodi (po njima živi). Spoznaja, prihvaćanje i život po vrednotama teoretski izgleda vrlo jednostavno. No, u praksi to nije tako. Može napr. netko biti poslušan, jer vjeruje u vrjednotu zavjeta poslušnosti. Ali, on to može činiti i od straha pred kaznom (“ne poslušam li, kuku meni; dobit ću premještaj”). Može se čovjek posvetiti liturgiji kako bi uronio u mistiku i susreo Boga u svojoj duši. No, on to može raditi kako bi zadovoljio potrebu ”ovisnosti” o nekom mjestu ili o skupini. Zanimljivo bi bilo u tom kontekstu “otkriti” koliki je postotak osobne privlačnosti okupljanja u pojedinim skupinama, a koliki onaj stvarni liturgijski i vjerski.
2. Isto tako ima ih koji žive u zajednici eda bi ostvarili vrjednote i karizme određenog nadahnuća. Ali, nekima je zajednica samo “tihi kutak” povratka u majčino krilo kako bi izmakli vanjskim nemirima. Može netko biti uz narod da bi svjedočio i nasljedovao Isusa Krista. Ali sve to može netko raditi kako bi postao “narodnim čovjekom” koga ljudi vide, slave i o njemu pričaju. Isto tako bilo bi zanimljivo ustanoviti koliki je stupanj pastirske motivacije, a koliko osobne dopadljivosti kod nekih pojedinaca koji se u apostolatu “raskidoše”. Važno je, međutim, znati da takav stil života vrši utjecaj na ponašanje. Jer, nije se dogodila interiorizacija (usvajanje vrjednota), već subjektivizacija prema kojoj on sve tumači “po svoju”.
Tipičan je primjer čovjeka koji je tri godine boravio u Isusovoj bogosloviji, ali je ostao pri svojoj. Nije se htio mijenjati. Dapače, htio je Isusa navesti da radi po njegovom. Pogađate, zvao se Juda. Umjesto divnog apostolskog lika, dobili smo apostatu. Jer, podlegao je “kušnjama duha i vlastite pameti”. Nasuprot njemu povijest nam pruža plejadu Božjih velikana koji su poput apostolâ i njihovih učenika čuli i slijedili nadahnuća Duha Svetoga i po njima živjeli: Poput sv. Antuna opata, utemeljitelja istočnog monaštva (iz IV. st.) i sv. Benedikta utemeljitelja zapadnog monaštva (VI. st.). Tu su sv. Franjo i Dominik (iz XIII. st.), sv. Ignacije Lojolski (XVI. st.), sv. Vinko i sv. Luisa (XVII. st.), sv. Ivan Bosco, sv. Marija De Mattias, blažena Marija Terezija van den Bosch, služenica Božja Franziska Lechner i sv. Arnold Janssen (XIX. st.), te blažena Marija Propetog Isusa (XX. st.). Svi oni su sebe mijenjali i pomagali tisućama svojih sljedbenika ostvariti nešto od onog Isusovog programa s Gore blaženstava.
3. Na kraju Godine posvećenog života pitamo se kako je s nama u Zadarskoj nadbiskupiji gledom na ostvarenja karizme naših utemeljitelja?! Nosi li nas još uvijek žar i zanos onih koje nastojimo slijediti?! Osjećamo li u našem hodu Jeremijine riječi da nas je Gospodin ”poznavao, oblikovao i posvetio još u krilu majke naše?! Pavao danas izriče hvalospjev ljubavi koja je ”velikodušna i dobrostiva, ne zavidi i ne traži svoje, nije razdražljiva i ne pamti zlo”.. Potaknut Pavlovim hvalospjevom reći ću još nekoliko riječi i o ”kušnjama psihe” kojima čovjek može podleći. Jer, kao biće u odnosu s drugima, u napasti je drugog ne tretirati kao osobu, već kao predmet. Od brojnih kušnji tog među-odnosa i komunikacije pogledajmo kratko njegov razgovor u obliku “trača” koji nas okužuje i okružuje poput atmosfere. U duhu one Pavlove o sveprisutnom Gospodinu, moglo bi se reći: U traču živimo, mičemo se i jesmo. On nas ispunja i prožima, te kao svaki lažni surogat nagriza i rastače. Tračar, naime, zlurado i nemilosrdno razgolićuje svoga bližnjega.
Kako to da se takvim razgovorom služe i osobe pozvane na bogatiji duhovni život i humanije odnose s drugima?! Zašto se ljudi uopće služe takvim načinom komuniciranja?! Najvjerojatnije su tračari duhovno prazni ili zaraženi zavišću i zluradošću. Zbog toga oni požudno “žderu i preživaju” otpatke života svojih bližnji, a sivilo i pustoš svojih doživljaja draškaju ulomcima i krhotinama tuđeg života. “Što to ima u ljudima tužno, da ulaze u tuđe živote, pjevaju Gazde u jednoj pjesmi… Oni stoga “njuškaju i zirkaju” da vjetar štogod donese preko susjedova plota. A stvarna pozadina toga jest zavist i zluradost zbog koje ne može gledati tuđe uspjehe i sreću, pa mu trač služi kao najjeftinija tableta za smirenje. On time spušta bližnjega na svoju razinu i tako ublažuje nepodnošljive osjećaje zavisti koja ga progoni. Nije li nas Krist upozorio da ćemo odgovarati za svaku suvišnu riječ, te pri tom pomišljao i na naš trač svagdanji?!
4. Iako toga nema po našim zajednicama i samostanima dobro je na kraju Godine posvećenog života i na početku Godine milosrđa osvrnuti se na patologiju trača i negativnih informacija. Uzrocima takvih duševnih smetnja i frustracija, trača i stagnacije potrebni su lijekovi. O njima je progovorio papa Franjo u okružnici Lice milosrđa. I pozvao sve da činimo ”oprosničko hodočašće” što je jasno obrazložio u 14. broju spomenute okružnice. To ”oprosničko hodočašće” započinje odlukom ”ne suditi, tračati i osuđivati”. Posebice kad nas muči zavist i ljubomora pa je ”bratov ugled prepušten na milost i nemilost raljama ogovaranja” (Lice milosrđa, 14). Kad uspijemo svladati kušnju osuđivanja naše subraće, tada smo kadri kod njih ”otkrivati pozitivne stvari” i ne dopuštati da ”trpe zbog naše uskogrudnosti”. Ako nam pođe za rukom učiniti ta dva koraka, pred nama se, veli Papa Franjo, pojavljuje završni čin, a to je sposobnost ”darivati i moliti oproštenje”. To je vrhunac ”oprosničkog hodočašća” koji nam valja činiti posebice u ovoj Godini milosrđa.
Ako se upitamo tko će ljudima u zatrovanom okruženju, vremenu moralne pomutnje, nereda i konfuzijr biti putokaz i upozoriti na hijerarhiju vrjednota, odgovor je: Tko drugi, ako ne oni koji svojim radikalnim opredjeljenjem dodiruju izvore jasnoće i svetosti. Bogu posvećene osobe, naime, u povijesti Crkve nisu se bojale biti kritička svijest društva, jer znali su kako se u ime Isusovo ne mogu ni s kim praviti kompromisi. I sada u ovom povijesnom kairosu, ali i izazovnom vremenu “opće pomutnje i ludovanja”, očekuje se da Bogu posvećene osobe stanu uz program Isusovog govora na Gori i odupru se silnim stupicama i zavođenjima modernog svijeta. Crkva očekuje da oni svetački i hrabro “utjelove” evanđeosku poruku i ne prestaju zahvalno klicati za silna djela koja im učini Gospodin!
Stoga, poštovani redovnici i redovnice, u duhu gesla iz Godine posvećenog života: Sa zahvalnošću se spominjite prošlosti, s nadom prigrlite budućnost, te s oduševljenjem živite sadašnjost. Neka se po tom ”trojstvu” ostvaruje u ovoj Nadbiskupiji i diljem Lijepe Naše vitalnost posvećenog života u četverostrukoj vjernosti: Kristu i Evanđelju, Crkvi i njezinom misijskom poslanju, idealima posvećenog života, te vjernosti čovjeku našeg vremena. Tako neka bude. Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zadar – Sv. Marija, 30. siječnja 2016.