1. Na svetkovinu Srca Isusova, 11. lipnja 2010. zaključena je Svećenička godina koju je proglasio papa Benedikt XVI. povodom 150. obljetnice smrti sv. Ivana Marije Vianneya. Sudjelovao sam na završnim svečanostima u Rimu koje je organizirala Kongregacija za kler. Bilo je doista lijepo toga dana biti na Trgu svetoga Petra u dosada najvećoj koncelebraciji svećenika, biskupa i kardinala s Petrom naših dana. Svećenička godina, međutim, nije bila neki spektakularni događaj. Naprotiv, Papa nas je usmjerio na siromašnog i poniznog župnika iz Arsa. I potakao na ‘radosnu obnovu svećeničke duhovnosti i identiteta, te svećeničkoga bratstva’, kako bismo postali svjesni velikog milosnog dara koji zaređena služba predstavlja za Crkvu i svijet.
Svećenik djeluje ‘in persona Christi Capitis’ i nikada ne predlaže samoga sebe, vlastitu misao i vlastiti nauk. On ljudima otkriva Očevo lice i put koji vodi Kristu. On ne naviješta samo ‘riječi’, već Riječ. A istinsko služenje Riječi zahtijeva da svećenik teži dubokom samoodricanju. Sve dotle da mogne s Pavlom reći: ‘živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni’. Svećenik nije ‘gospodar’, već sluga Riječi. On nije Riječ, već ‘glas koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!’ (Mk 1, 3). Kao ‘alter Christus’, svećenik je u službi ljudima, poslužitelj njihova spasenja, sreće i istinskog oslobođenja. Zato je Crkva zahvalna Bogu za neprocjenjivi dar svećenika u korist svijeta i čovječanstva.
2. Ovom godinom htjelo se odati i priznanje svećenicima za njihov apostolski rad, samozatajno služenje, ljubav i za vjernost Kristu koji ih je po imenu pozvao, odabrao i poslao. Zbog toga je i moto godine glasio: Kristova vjernost, svećenikova vjernost. Istina, u zadnje vrijeme, a posebice tijekom Svećeničke godine, mediji su posvetili puno prostora slučajevima zbog kojih je Crkva strašno trpjela jer su neki njezini ‘službenici bili nevjerni i na sablazan svijeta’ (Benedikt XVI.). Usprkos tim senzacionalističkim napisima Papa se nije dao zbuniti, nego nam je ponudio uzor velikodušnog pastira u liku svetog Ivana Marije Vianneya koji je jednakim duhovnim poletom slavio svetu misu na oltaru i slušao pokornike u ispovjedaonici. Narod je u njemu uočio ono što bi se uvijek moralo prepoznavati kod svakog svećenika, a to je glas Dobrog Pastira. On je često ponavljao kako ‘treba žaliti kad svećenik misu rutinski slavi’, ili pak ‘kada je bez duhovnog života’. A o uzvišenosti svećeničke službe govorio je: ‘Kad bi svećenik shvatio koliko je velik, umro bi; ne od straha, nego od ljubavi. Jer, svećeništvo je ljubav Isusova srca’.
Draga braćo svećenici! Gospodin nam je povjerio odgovornu zadaću: biti navjestiteljima njegove istine koja spašava; biti Kristov glas u svijetu koji ‘bježi od Boga’, te govoriti i svjedočiti ono što smo vidjeli i doživjeli u susretu s njim. Zato nam je s Pavlom ponavljati da smo imali osobitu milost što nas je Gospodin u Kristu ‘izabrao prije postanka svijeta da budemo sveti i neporočni pred njim’, te nas u ‘ljubavi predodredio za posinstvo, za sebe, dobrohotnošću svoje volje’ (Ef 1, 3-5). Nama je, naime, kao i proroku Jeremiji došla riječ Gospodnja: ‘Prije nego te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina iziđe, ja te posvetih i za proroka svih naroda postavih te’ (Jer 1, 4-5). Zahvaljujući tom Božjem pozivu i odabranju mi smo ovo što jesmo: Navjestitelji Radosne vijesti, djelitelji svetih tajna i odgojitelji Božjeg naroda Crkve zadarske.
3. Svećenička godina je završila. Naš svećenički rad i služenje je pred nama. Potaknuti primjerom Arškog župnika pokušali smo još bolje upoznati ljepotu i veličinu svećeničkog poziva, te iznova ‘otkriti’ koliko su sakrament reda i euharistija sudbinski povezani. Nema, naime, svećenika bez euharistije, kao što nema euharistije bez svećenika. Svećenik živi od euharistije po kojoj se događa čudesna preobrazba čovjeka, povijesti i svemira; božanska pretvorba koja nadilazi vremena i prostore. Ona je ‘predokus nebeske liturgije koja se slavi u svetom gradu Jeruzalemu kamo kao putnici težimo..’ (SC 8).
A svećenik, veli Papa, ‘nije samo netko tko obavlja službu kao što to rade drugi u društvu. Ne, on radi nešto što nijedno drugo ljudsko biće ne može po sebi činiti: u ime Isusovo izgovara riječi odrješenja od grijeha naših pa tako mijenja stanje našega života. On izgovara riječi zahvale nad darovima kruha i vina, te činom pretvorbe uprisutnjuje Krista Uskrsnuloga. Zbog toga svećeništvo nije obična služba, nego sakrament: Bog se služi siromašnim čovjekom kako bi po njemu bio nazočan među ljudima i djelovao u njegovo ime. Ova Božja smjelost, kojom sebe povjerava ljudskim bićima, te usprkos naše slabosti, smatra nas sposobnima da djelujemo u njegovo ime –ta je Božja smjelost koja se izriče u svećeništvu doista velika. (Benedikt XVI., Homilija na završetku Svećeničke godine).
To je ono što smo ove godine promatrali i htjeli izraziti svoju radost što nam je Bog tako blizu; kao i zahvalnost što se povjerava našoj slabosti, te nas vodi i podržava u našem dnevnom životu i radu. Veličinu i otajstvo našeg zvanja posebice doživljavamo kada nakon pretvorbe objavljujemo kako se tu na oltaru ‘događa tajna vjere’. U tom kontekstu i naše svećeništvo je poput euharistije ‘tajna vjere’. Isti onaj Duh, koji čini da kruh postaje Tijelo Kristovo, djeluje u osobi poslužitelja u trenutku njegovoga ređenja, pa je između njih i osobita veza. Oba su sakramenta, naime, rođeni skupa u Božjem Srcu na Posljednjoj večeri.
4. Draga braćo svećenici! Za liturgiju su potrebni misnici koji će slaviti i dijeliti svete tajne. Potrebni su svećenici koji će odgajati narod Božji. Crkva i danas živi od Jahvinog obećanja da će nam ‘dati pastire po srcu svome’ (Jr 3, 15). I svjesna je kako je zvanje Božji dar i govor koji zahtjeva i velikodušan odgovor. Stoga se ne umara pozivati vjernike neka se mole i čine sve kako bi bilo dovoljno svećeničkih zvanja. Ona poziva roditelje, a napose majke, neka s radošću surađuju s poticajima Duha Božjega i neka budu velikodušni u darivanju svoje djece kad ih Gospodin pozove u svoju službu. Crkva se posebice obraća misnicima koje je Gospodin pozvao u svoj vinograd, i potiče ih neka danomice ‘prikazuju vlastiti život u radosnoj vjernosti Gospodinu’ (‘Pastores Dabo Vobis’, 82). Oni su, naime, uz roditelje najvažniji apostoli duhovnih zvanja. Oni su prvi pozvani pomagati mladima ‘osluškivati glasove Duha’ i poticati neka se ne boje otvoriti pozivu Isusa Krista.
Kod ustanovljenja svetog Reda i Euharistije i mi smo, braćo svećenici, bili poimence pozvani uključiti se u božanski plan spašavanja svijeta. I bili ‘predodređeni’ hraniti narod kruhom Života. Molimo neka on, čiji se pogled zaustavio na Šimunu i Andriji, Jakovu i Ivanu dok su ribarili, na Natanaelu dok je bio pod smokvom i na Mateju dok je sjedio u carinarnici, ne prestaje pozivati i danas radnike u žetvu svoju. Onima pak koje želi pridružiti svome svećeništvu pomozimo da velikodušno odgovore njegovim poticajima. I ne zaboravimo kako je u tomu presudna naša osobna vjernost i naša ljubav prema Kristu i euharistiji. Dok zahvaljujemo Gospodinu što nam je otvorio svoje srce, molimo neka nas trajno napaja svojim žarom kako bismo i mi bili kadri darivati ljudima našeg vremena vodu iz tog vrela života. I posebice zahvalimo za dar svećeničkog otajstva kojim mu služimo u Crkvi njegovoj. Amen
Mons. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup
Zadar, 21. lipnja 2010.